Zujke | Mario Brkljačić

9.

 

Baš kad mu je konobar donio Nescafe Irish, u kafić je uletio Miloš, zureći uokolo, izbezumljeno, poput oca koji je upravo saznao da mu se sin jedinac podaje za žuto kamiondžijama. Ali, na sreću, radilo se samo o jakoj žudnji za alkoholom.

Miloš je sjeo za stol, zapiljivši se u visoku crvenu šalicu.

– Šta to piješ?

– A? Nescafe.

– ?

– Šta je?

– Pa… Ono, prvi put u životu te vidim da piješ smeće.

To ti je. Ostaviš se pića i to na jedan dan i svi koje znaš ostanu u nevjerici, mislio je. Ma što u nevjerici, u šoku. Snimaju te ispod oka. Misle si, koja pizda, strašno. Koje đubre od čovjeka. Jer si izišao iz bratstva, a to nije mala stvar. Ljudi mogu štošta otrpjeti, ali izdaju ne. Mislim na alkoholičare. Nećeš majci, pizdo izdajnička! Ali, nemaju oni pojma, jer Milan pije tu kavu zato što ima lud plan za večeras, a ne zato što mu se pije kava. Plan za kojeg njegovi prijatelji ne smiju znati.

– I šta sad? U čemu je problem? – Milan je hinio otpor.

– U ničemu… to je tvoj problem, ali…

– Šta, ali? – reče grubo.

– Ono, glupo mi je gledati te takvog.

– Kakvog? Glupo ti je gledati me trijeznog? To ti je glupo?

– Mah… – Miloš je odmahnuo rukom pa je naručio sebi pivo i vinjak.

Dok su tako piljili pred sebe, šuteći, u kafić je uletio Braco s tim hipijevskim repom, bolesno debeo, u dugačkom crnom kožnjaku i čizmama boje dreka. Braco je bio fan Stevena Seagala. Još je i vonjao po ljepilu. To je bilo nešto novo jer je obično vonjao onako kako svi alkoholičari vonjaju: na pokvareni ocat.

– Inače, Braco? – Milan je znao da je u gradu sve teže doći do droge, ali da Braco u nedostatku droge, čovječe, ne mogu vjerovat, snifa, e to ga je začudilo.

– Mah… A?

– Jesi dobro, ono?

– E… da, ide…

Konobar je Milošu donio pivo i vinjak. Upitao je Bracu što će popiti.

– Može kolu! – ispali Braco.

Miloš ga je prostrijelio pogledom.

Takav pogled Milan nije vidio još tamo od povijesnog govora pokojnog predsjednika u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci kad je predsjednik spominjao žute, crvene i crne vragove koji su se prodali za Judine škude – pogled čovjeka koji se panično boji ostati usamljen u historijskoj misiji.

Milan je suknuo vinjak. Zatim je otpio gutljaj piva, ravno iz boce.

Na grliću boce stvorio se balončić.

Situacija se činila napetom.

– Braco, jel ti to opet postavljaš parkete? – Milan je gutnuo taj surogat kave.

– Ma koje… parkete.

– Pa zašto onda bazdiš na ljepilo i lak?

– Kaj se jako osjeti?

– Dosta.

– Ma, honorarno šljakam u Chromosu – potuljeno je rekao.

Konobar je donio kolu.

– Šta? I ti si prestal cugat? – Miloš je bacio pogled pun prezira Braci. Kao da je Braco zbirka poezije.

– Kaj bi prestal cugat, kaj briješ. Jel sam čvarke… zato.

– Pa šta si ne naručiš pelin ili travu nego piješ to smeće od kemije! – veli Miloš.

– Mah… ne znam, možda bi i mogao – Braco vikne konobaru da mu donese dupli pelinkovac. – Kaj ti piješ? – smrknute face upita Milana.

– Nescafe Irish.

Braco pogleda Miloša koji je samo odmahnuo rukom: – Hoćeš neku podmornicu? – reče Braco.

– Ne treba, hvala – reče Milan.

Milan je skrenuo pogled na ulicu. Već se prilično smračilo, na grad se spuštala magla. Koji mainstream, pomislio je, kao u discu, kroz taj dim mutno svijetle šareni neoni, bijele utrobe tramvaja, žute ulične lampe. Upravo je takvu scenografiju i priželjkivao kako bi uspio u svom naumu.

Zapalio je cigaretu.

Zavukao je ruku u džep skijaške jakne – hulahopka i skakavac su bili ondje.

 

* * *

– Daj lovu!!! – Milan je bacio na pult konzervu bijelog graha što ju je uzeo s police da ne bude sumnjiv. Zbog nje je jedva navukao tu čarapu preko glave prije nego se pojavio pred blagajnom. Blagajnica, krupna gospođa u zrelim godinama, nijemo je zurila u njega: – Šta me gledaš!

Hm, nije očekivao pasivan otpor. Zapravo, mislio je da će pljačka ići glatko. Je li to ona, možda, u šoku. Da, možda je šok.

– Otvori to!!! – proderao se iz sveg glasa. Da je vrati u normalu.

Ali, nije posrijedi bio šok već je Milan naletio na ženu koja je očito imala iskustva s pljačkašima, samo je stajala tamo, u tom svom bunkeru. Nonšalantno. Zeru čak i bezobrazno. Gledala ga je ravno u oči. Kroz tu hulahopku. Valjda joj se već čitav život popeo na vrh glave. No, kome u ovoj zemlji nije?

Milan je jedvice podizao kapke, teško je disao.

– Čuj ovu, e! – promrmljao je.

Svrnuo je pogled na njenu kolegicu na kraju dućana, za pultom s kruhom, salamama i sirevima. Ta je samo slegnula ramenima, lupkajući oštricom noža po dasci za rezanje kruha, čudno se smiješeći.

Podsjetila ga je na Jacka Nicholsona u hororu Isijavanje.

– Oćeš ti, kravo, otvorit tu kasu! – viknuo je, presamitivši se preko pulta.

– Otvori si sam – mirno je rekla blagajnica, ali, dovraga, učinilo mu se, i s dosta podrugljivim tonom u glasu.

– Pa… kaj je ovo… Nemrem verovat! – Milan je udarao šakom po tipkama.

Kasa je samo pištala.

Kao ekspres lonac.

Kao alarm.

Kao alarm kojeg će čuti cijela ulica.

Kao alarm kojeg će čuti policija.

Kao alarm zbog kojeg će završiti u Lepoglavi.

Kao zvuk onih zlokobnih sirena iz devedesetprve.

Kao alarm zbog kojeg ništa više neće biti isto.

– Ooo, šit! – Milan je prešao rukom preko čarape. Oznojio se pod tom hulahopkom.
Jebote, kako i ne bi.

No da stvar bude gora, jer stvari uvijek mogu biti gore, da stvar dobije na dramatičnosti, pobrinuo se neki ispaćeni čovo koji je ušetao u dućan, ne shvaćajući odmah o čemu se radi.

Sve dok mu se pogled nije susreo s Milanovim.

– Molim vas… gospodine… – čovo je raširio ruke. U desnoj je imao karirani ceker. – Ja sam… penzioner… Teški sam šećeraš – promucao je.

Nastupila je, pjesnički rečeno, olujna tišina.

Šećeraš je zaridao. Zurio je u pod, ramena su mu podrhtavala. Kroz suze je preklinjao Milana da ga pusti kući. Da može uzeti inzulin. Da će, u protivnom, umrijeti.

Milan se prisjetio scene iz Rana, kad Kure ispali rafal iz kalašnjikova te zapovijedi susjedima da se odmah imaju postrojiti ispred zgrade, i one dvojice starkelja u dugim gaćama koji su se stvarno nacrtali ispred.

– Pa idite. Jel vam ja branim da uzmete inzulin? – rekao je. – Jel mu ja branim da uzme inzulin? Ha? – obratio se blagajnici. Ova je samo odigla obrve.

Koja kurva! pomislio je.

Čovo je zahvalno kimao, kao kakav Japanac koji je dobio posao u Toyoti Motor Co. Onda je, napokon, hodajući unatraške, zgiljao iz dućana.

Opet je nastupila, sad još neugodnija, tišina.

Milanu je došlo da zaplače.

I, da ne ispadne totalni idiot, da se ne rasplače kao neki pizdun tu, pred tim ženama, izletio je i on na ulicu.

Svukao je čarapu s glave, ali trčao je s tim nožem u ruci.

Kakav užas!

Plakao je, trčeći, kao kakvo dijete što je prvi put u životu vidjelo vlastitu krv.

Probijao se kroz maglu, gustu kao bjelanjak, maglu zbog koje, kako bi Braco znao reći, i ptice idu pješice.

Ali, o Bože, trčao je za penzionerom.

Kad ga je skužio, stari se dao u bijeg, moleći progonitelja da mu poštedi život.

Još je i mahao tim kariranim cekerom.

Koji kreten!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.