Zujke | Mario Brkljačić

3.

 

– Budalo, nemreš dušom platit seks – rekla je. – Drugi put dođi s parama. Kužiš, nema pice bez kunice!

– To je u redu. Al pet glavi… Ej, otkud mi pet glavi?

– Mogu ti popušit za dvije glave. Ahaha… – porculanski zubi su joj bljesnuli na svjetlosti ulične lampe.

– Onda? – ipak, Milan je bio uporan.

– Šta onda? Ako imaš dvije glave daj lovu i napravit ću ti to.

– Tolko imam, al to mi je skroz bezveze. Daj, ono, za tri glave! Možemo i u autu, ne moramo ići kod tebe!

– Slušaj, cakani, ne mogu raditi bez – otpila je gutljaj iz pljoske – zarade. Shvaćaš?

– Jebo sad zaradu, aj daj ljubavi radi!

– E, jesi glup – gurnula je pljosku natrag u torbicu. – Hajde, sad, crta!

– Daj, ženo, nemoj me jebat!

– Ni neću! – zacerekala se.

– Čuj, ajmo se dogovorit za neku razumnu cijenu, a ne da me odereš ko zeca.

Pomislio je kako je tek bilo premijeru kad je s onim seljacima pregovarao o koalicijskoj vladi.

Kurva je pripalila cigaretu, crveni Marlboro. On je pušio Croatia filter.

– Čuj, ništa šta ti treba za život – otpuhnula je dim u kabinu njegova auta – od kruha, mlijeka, mesa pa nadalje, u ovoj državi nema razumnu cijenu, kužiš, pa tako, dragi moj, ni pičke nećeš dobiti za razumnu cijenu. Shvati to.

Zakolutao je očima zbog tih mučnih riječi. Zvučale su gorko, ali istinito.

– Ovo nema smisla – rekao je šoferšajbi.

Motor se gušio, promet je bio slab, a magla se vukla gradom. Nije znao što bi pa je poprskao staklo i uključio brisače da isperu mušice.

Jedna mlaznica nije radila.

– Daj sad, lijepo, produži dalje. Potraži, srećo, sreću negdje drugdje – žena ga se htjela riješiti na kulturan način.

Odmjerio ju je od štikle do glave. Za uličnu kurvu bila je iznad onog što se na ulici nudi.

– Dobro, jel ima tu u blizini bankomat?

– Imaš na Glavnom.

– Aj, sjedi – lupio je dlanom po suvozačevu sjedalu – pa idemo po lovu!

– Ne budi glup, cakani.

– O, bokte, jesi zadrta… Nećeš mi zbrisat?

– Neću. Mislim, ako me ne pokupi neko drugi. Neko ko ne ide jebat bez para.

– Aj, brzo sam natrag! – energično je okretao ručicu za podizanje prozora. Onda je dao gas. Škoda je poskočila kao tigar.

Parkirao je pred samim ulazom željezničkog kolodvora. Odjurio je podići novac, uzeti sve od dopuštenog minusa. Jednom se živi! ponavljao je sve dok iz čeličnih čeljusti nisu izvirile novčanice.

Sjeo je u auto i odvezao se natrag.

Bila je naslonjena na stup, s rukama zabijenim u krznenu jaknu. Dojurio je do nje, zakočivši ručnom, a onda se presamitio preko sjedala, odgurnuvši vrata da ju pripusti ući.

– Hajde, upadaj!

– Prvo, cakani, lovu.

– Evo – izbrojio je novčanice. – Pet glavi!

Uzela je novac i spremila ga u torbicu. Onda je napokon sjela, jako zalupivši vratima.

– Vrati se na zeleni val pa ćemo njime do Tvrtkove.

– Ja bi da odemo do mene. Jel može? – krenuo je prema Miramarskoj, onako, s pola gasa, ako će ipak morati biti po njenom.

– A di si ti?

– Na periferiji, ali brzo smo tamo.

– Dobro, kako hoćeš. No znaj da ti vrijeme curi.

Ubacio je u treću da ulovi zeleno svjetlo na semaforu. Projurivši preko raskrižja, smanjio je malo brzinu, a onda je ugurao kazetu u kazetofon. Uopće nije pratio novu glazbu, slušao je stare majstore.

Shiny shiny, shiny boots of leather
Whiplash girlchild in the dark
Comes in bells, your servant, dont forsake him
Strike dear mistress and cure his heart

– Kakvu to muziku slušaš? – izvadila je ogledalo i ruž iz torbe.

– Šta, ne sviđa ti se?

– Paaa… nekak mi jadno zvuči… Depresivno.

– To je ljubavna pjesma, a sve su ljubavne pjesme depresivne. Mislim, jesi li ikad čula veselu ljubavnu stvar? – upitao ju je.

– Jesam – rekla je, cmoknuvši svježe namazanim usnama.

– Hm, bit će onda da ja slušam krivu mjuzu.

– Valjda – složila se.

Downy sins of streetlight fancies
Chase the costumes she shall wear
Ermine furs adorn imperious
Severin Severin awaits you there

Vozio je prema Slavonskoj aveniji, skoro pustom metropolom, tek bi tu i tamo iz magle izronili farovi drugih automobila. Pritiskao je gas, pazeći ipak da se ne zabije u nekog. Motor je trokirao, vjerojatno zbog velike vlage u zraku ili, jednostavno, zbog starosti.

– Sad ćemo izbiti na Slavonsku i za pet minuta smo kod mene doma.

– Ha, čuj, što prije stignemo, dulje ćeš jebati – rekla je, zijevnuvši.

– Bemti, čovjek niš više ne može obaviti na miru – smotao je volan udesno, škoda se prijeteći nagnula ulijevo.

Ipak se nije okrenuo na bok, ali se zato desilo nešto još gore od toga – motor se ugasio.

Ono, u vožnji. I Velveti su utihnuli.

Okrenuo je ključ.

Okrenuo ga je još jednom.

Pa opet.

Udario je šakom o volan. Truba je ostala nijema. Čak ni sva četiri žmigavca nisu radila. Opsovao je škodi mater. Škoda je usporila. Škoda je stala. Probao je još jednom pokrenuti motor, ali ključ se okrenuo u prazno.

– E, srećo moja – kurva je pripalila cigaretu.

Zurio je u njeno lice, zatim je svrnuo pogled na njena koljena. Ostao je tako buljiti.

– Hej! – mahnula mu je rukom ispred očiju. – Trebalo bi ovu rikšu maknuti s ceste!

– Da… trebalo bi – spustio je glavu u njeno toplo krilo. Tamo je mirisalo po vrućim kremšnitama i vaniliji. Kao kod Vinceka.

– Gle ga – prošla mu je prstima kroz kosu – Ne možemo, čovječe, ostati ovako stajati nasred ceste.

– Znam, znam… Nema frke – uzdahnuo je, a onda se uspravio u sjedalu. – Aj ti sjedni za volan, a ja ću gurati – spustio je prozor do pola i rekao joj da ga ostavi tako.

Izišao je iz auta u smrdljivu noć.

Prišao mu je straga, položivši ruke na hladan, mokar lim. Bojao se da ga netko ne satre s guza. Netko neoprezan, pijan ili drogiran.

Gurao je auto iz sve snage. Viknuo je kurvi da pazi da ne promaši prvo skretanje. Uspuhao se. Jedan je idiot fijuknuo kraj njih, škoda se zaljuljala od udara zraka. Kreten, pička ti materina!, viknuo je za autom. Napokon su uspjeli skrenuti u sporednu ulicu. Koristeći inerciju vozila, lakoćom je odgurao auto na travnjak. Onda je sjeo na suvozačevo mjesto. Potegnuo je ručnu.

Kurva je podigla prozor. Ponudila ga je Marlborom i pljoskom.

– Hvala – zapalio je cigaretu, uvukavši dim duboko, skroz tamo do solarne čakre. Otpio je i gutljaj viskija.

– Ne ide te danas, a? – stavila mu je ruku na bedro.

– Nema Boga – potuljeno je rekao.

– Ima ga, ima, ali vidiš kakva se spustila magla. Otac naš trenutno nije u mogućnosti vidjeti svoju djecu – baš se simpatično smijuljila.

– Kolko mi je još vremena preostalo?

Izvukla je mobitel iz torbice. Kabinu je ispunilo plavičasto svjetlo: – Pola sata.
– Hjebemti… Šta ćemo?

– Ti odluči – slegla je ramenima.

– Pa, znaš šta, ja bi najrađe da mi vratiš lovu – Milan je pokušao nemoguće, izmusti natrag vlastitu lovu.

– Zaboravi, srećo, lijepo sam ti predložila Tvrtkovu. Nisi htio, pa eto ti sad – ipak, počela mu je milovati međunožje.

– Ništa onda… Imaš gumicu?

– Naravno, guma je u cijeni usluge. Kak ćeš?

– Kaj ja znam… – osvrtao se po kabini dok je svlačio traperice i gaće – Odstraga?

Svukao joj je gaćice, upro se leđima o volan, ali trebalo mu je malo vremena da stvar sjedne na svoje mjesto. Kad je sjela, toplina mu je prostrujala preponama, a onda i čitavim tijelom. Oslonio je glavu o njena leđa, uronivši obrazom u meko krzno.

Tužno se zabijao u nju, škiljeći lijevim okom u jantarnožuti masiv NSK.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.