Barikade | Boris Buden

ARALICA SHRVAN EMOCIJAMA

 

Velike prirodne katastrofe ali i ljudske tragedije često ostavljaju za sobom jednu osobitu vrstu spomenika – svjedočanstva o samom trenutku propasti, o momentu u kojem se zaustavio život, u kojem je, kako se to kaže, stalo vrijeme. Bilo da je riječ o samrtnom grču praživotinje okamenjenom u fosilu ili pak o onim kazaljkama na satu zaustavljenim u trenutku sverazornog potresa, takav dokument uvijek iznova djeluje fascinantno jer predstavlja neku vrstu sažetka tragedije, njen simbolički prikaz, takoreći njen govor, onaj znak u kojem nam se tragična sudbina obraća vječno aktualnom prijetećom opomenom.

Kada ćemo jednog dana tražiti sličan dokument o tragediji koja je u ovim vremenima rata i rasula snašla hrvatsku intelektualnost, dakle neku vrstu svjedočanstva o trenutku u kojem se zaustavila hrvatska pamet, kakva god da je bila, i koliko god da je bilo, ne bismo smjeli zaboraviti jedan kratak tekst objavljen prije otprilike godinu dana u Slobodnoj Dalmaciji. Uokvireno na sredini stranice, pod naslovom “Aralica shrvan emocijama”, stajalo je ovo:

U danima ovoga rata, stjecajem okolnosti i ljubaznošću gospodina predsjednika, došao sam u njegovu blizinu. U trenucima kada je Zadar proživljavao teške, tragične dane imao sam kontakte i s njim i s vodećim ljudima iz naše sredine. Često sam bio pitan da li smo zaboravljeni, da li predsjednik misli na nas, kada će ovo završiti, je li s nama kraj?

I u tim trenucima prirodne, ljudske klonulosti uvijek sam govorio da, što se moga uvida tiče u predsjednikovo mišljenje, njemu je prioritetna misao Zadar. Pred petnaestak dana za jednim ručkom u šali mi je rekao: “Hoćete li ići na otvorenje Masleničkog mosta?” Ja sam odgovorio: “Ako mi to ostvarite, dajem vam sve ručkove!” Pred kojih tjedan dana, jedne kasne večeri, pri završetku ugodnog razgovora, a s njim je razgovor doista uvijek ugodan, ponovno mi je rekao: “Hoćete li sa mnom na Maslenički most?” Rekao sam: “Imate li političko pokriće?” “Imam ga,” odgovorio je. “Onda idem! Nema mi ništa radosnije nego ovaj…” (Vidljivo shrvan emocijama, Aralica nije mogao dalje nastaviti svoju priču u Skupštini općine Zadar)

Sve potrebno za jednu grotesku čini se da je ovdje: monolog neinteligentne dvorske lude prerušene u intelektualca-savjetnika, grandezza Pirove pobjede u pozadini, zagonetna tajnovitost tople muške intime iz koje namiguju povijesne odluke i ono najbitnije što scenu čini kako izuzetnom tako ujedno i tipičnom – emocija sama, eruptivna i neobuzdana poput divlje prirode, čista i iskrena kao ona Gotovčeva najautentičnija autentičnost, oceanski duboka i nepregledna, jedna emocija tako silna da se naprosto prelijeva preko svih postojećih rubova potapajući sve pod sobom i rastapajući sve pre sobom, dakle i svaku misao a naposljetku i sam jezik.

Činjenica da ovaj dokument u kojem želimo vidjeti sažet simbolički prikaz tragičnog skončanja hrvatske pameti ostavlja prije svega komičan dojam ne bi nas trebala unaprijed zbuniti. Komičnost, kako smo naučili u Hegela, jest ovo: pokazati čovjeka ili stvar kako se u svome šepurenju raspadaju u samima sebi. Čovjek koji se u ovom našem slučaju raspao jest hrvatski intelektualac kao takav, ovdje tek slučajno zatečen u liku Ivana Aralice, a komponente na koje se raspao jesu: prazno mjesto intelekta i kao nadomjestak ovoj ispraznosti gestualna punina hipertrofiranog osjećaja. Stvar pak koja se u Araličinoj priči raspala jest implicitno sveprisutna nacionalna stvar, a njeni sastavni dijelovi na koje se raspala jesu: laž uzvišenog povijesnog trenutka i istina posve prizemnih društvenih odnosa koji tu laž podupiru. Iza herojskog lika mudraca duboko zamišljenog nad otvorenim kartama nacionalne sudbine jasno se ukazuje naličje bespomoćnog cmizdravca, okovanog odnosima ovisnosti o autoritetu koji u euforičnom zanosu ne samo da više ne prikriva svoju servilnost, nego u stilu patološkog egzibicionizma lascivno ističe svoju nasladu u pokoravanju. Da pritom stradava i sam govor, kao što se zbiva u Araličinom slučaju, stvar je nužnosti koja proizilazi iz same logike jezika. Nije Aralica zašutio, nije on prekinuo svoj monolog zato što su ga, jadnog, shrvale silne emocije, nego se sam jezik ugasio, dokinuo samoga sebe, kad je u Araličinoj porabi prestao izražavati bilo što drugo osim neposredne okolnosti autoritarnog odnosa. A taj odnos, odnos je zaljubljenosti u vođu, to jest u ono što on kao Ja-ideal otjelovljuje – neprikosnovenu nacionalnu stvar. Takav odnos u svojoj psihodinamičkoj regresiji jest po sebi stanje infantilne bespomoćnosti. A ono više ne treba jezik, jer nijemo strahopoštovanje izražava stanje ovisnosti bolje od bilo koje riječi. Araličin manifestni stupor u svom je latentnom smislu tek prikaz samog akta podavanja. Značajne komponente homoseksualnog libida prethodno konotirane u inscenacijama ekskluzivne muške intimnosti napokon, u napadu nemoći, nalaze svoje zamjensko zadovoljenje. Strašni društveni tabu ponovo je lukavo izigran. Nježna prisnost, najdublje međusobno uživljavanje, toplina najintimnijih zajedničkih trenutaka, sve to i još mnogo štošta nigdje ne djeluje tako nevino kao kad se iživljuje u samoprijegornom radu na navlastito muškoj, nacionalnoj stvari. Koju, uostalom, u velikoj mjeri tek i omogućuje.

A ona silna emocija koja u liku najdublje ljudske tronutosti vabi na suosjećanje, tek je simptom patologije autoritarnog društva u kojem ima sasvim određenu funkciju. Sugerirajući naime da postoji neka emocionalna meta-pozicija, neko predracionalno stanje zajedništva u kojem je moguća nekakva neposredna predjezična komunikacija, ovaj nabrekli osjećaj vrši ujedno ulogu društvene cenzure. On zaokružuje neko područje unutar kojeg ne važe zakoni mišljenja i koje je apriorno izuzeto od svake racionalne društvene kritike. Čovjek dakle u ovom konkretnom slučaju ili osjeća kao Aralica, te se zajedno s njim nijemo prepušta strahopoštovanju pred predsjedničkom veličinom i udivljenju njegovim povijesnim odlukama i pobjedama, ili pak ne dijeli taj osjećaj, traži racionalno obrazloženje, postavlja pitanja o svrsishodnosti političkih odluka i akcija, ukratko, ponaša se kao zreli, autonomni član društva, odgovoran za vlastite postupke, ali i za društvo u cjelini. U ovom potonjem slučaju pojedinac će se međutim izložiti opasnosti od ekskomunikacije. Jer područje velikog osjećaja konstitutivno je za identitet. Prema tom iracionalnom modelu ustrojeno je i samo hrvatstvo. Ono nije ništa drugo nego jedna takva stvar osjećanja, ili bolje, stvar sudjelovanja u zajedničkom osjećanju. Svakomu se u svakom trenutku može međutim dogoditi da ne bude na pravom mjestu i u pravom trenutku shrvan pravim osjećajem i da na temelju jednog takvog propusta ispadne iz zajednice pravih ljudi te postane krivi čovjek na krivom mjestu.

U tom smislu slučaj najdubljeg ganuća predsjednikova savjetnika s punim se pravom može proglasiti paradigmatičnim i to prije za intelektualnu, nego za političku scenu Hrvatske. Pristajanje na iracionalnost u društvenoj komunikaciji, štoviše, njeno bestidno egzerciranje na javnoj sceni, nije uopće poseban grijeh Ivana Aralice, ni njegova ekskluzivna glupost. To je opće mjesto hrvatske intelektualnosti, njen sveprisutni sindrom koji se uvijek iznova može pronaći i kod najsuptilnijih njenih predstavnika, i u njenim najprofinjenijim manifestacijama. Taj silni oceanski osjećaj koji polaže pravo na sve, a ne daje ništa, to veliko hrvatsko srce koje je uvijek spremno svojim lupetanjem zagušiti svaku riječ, a s njom i svaku misao, najveći je žandar hrvatskog duha – najbolji čuvar okamenjene autoritarnosti hrvatske kulture. On nadgleda sve njene inicijacijske rituale, pravovremeno odstranjuje sve što sluti na samostalnost i slobodu, nacionalnim veličinama koje sam po vlastitom diskrecionom pravu ustoličuje osigurava vječitu nedodirljivost i brine se da, veselja radi, na nacionalni Parnas uvijek zasjedne pokoja kapitalna budala. Da nema tog silnog osjećaja strašni bi propuh odavno otpuhao iz hrvatske kulture mnoge papirnate velikane i rastjerao kužni zadah hrvatskog jala, gluposti i samoskrivljene nesreće.

Da je taj veliki osjećaj sveprisutan, štoviše, da vjerojatno nikada nije tako kobno kao danas pritisnuo naše smrtničke sudbine, samo u svrhu te jednostavne ali važne spoznaje zaslužuje maslenički stupor Ivana Aralice odliku izuzetnog povijesnog dokumenta. Ne dakako Aralice radi. Jer njega je shrvalo tek nama za primjer i nama za pouku.