Barikade | Boris Buden
ARALICA SHRVAN EMOCIJAMA
Velike prirodne katastrofe ali i ljudske tragedije Äesto ostavljaju za sobom jednu osobitu vrstu spomenika – svjedoÄanstva o samom trenutku propasti, o momentu u kojem se zaustavio život, u kojem je, kako se to kaže, stalo vrijeme. Bilo da je rijeÄ o samrtnom grÄu praživotinje okamenjenom u fosilu ili pak o onim kazaljkama na satu zaustavljenim u trenutku sverazornog potresa, takav dokument uvijek iznova djeluje fascinantno jer predstavlja neku vrstu sažetka tragedije, njen simboliÄki prikaz, takoreÄi njen govor, onaj znak u kojem nam se tragiÄna sudbina obraÄa vjeÄno aktualnom prijeteÄom opomenom.
Kada Äemo jednog dana tražiti sliÄan dokument o tragediji koja je u ovim vremenima rata i rasula snaÅ”la hrvatsku intelektualnost, dakle neku vrstu svjedoÄanstva o trenutku u kojem se zaustavila hrvatska pamet, kakva god da je bila, i koliko god da je bilo, ne bismo smjeli zaboraviti jedan kratak tekst objavljen prije otprilike godinu dana u Slobodnoj Dalmaciji. Uokvireno na sredini stranice, pod naslovom “Aralica shrvan emocijama”, stajalo je ovo:
U danima ovoga rata, stjecajem okolnosti i ljubaznoÅ”Äu gospodina predsjednika, doÅ”ao sam u njegovu blizinu. U trenucima kada je Zadar proživljavao teÅ”ke, tragiÄne dane imao sam kontakte i s njim i s vodeÄim ljudima iz naÅ”e sredine. Äesto sam bio pitan da li smo zaboravljeni, da li predsjednik misli na nas, kada Äe ovo zavrÅ”iti, je li s nama kraj?
I u tim trenucima prirodne, ljudske klonulosti uvijek sam govorio da, Å”to se moga uvida tiÄe u predsjednikovo miÅ”ljenje, njemu je prioritetna misao Zadar. Pred petnaestak dana za jednim ruÄkom u Å”ali mi je rekao: “HoÄete li iÄi na otvorenje MasleniÄkog mosta?” Ja sam odgovorio: “Ako mi to ostvarite, dajem vam sve ruÄkove!” Pred kojih tjedan dana, jedne kasne veÄeri, pri zavrÅ”etku ugodnog razgovora, a s njim je razgovor doista uvijek ugodan, ponovno mi je rekao: “HoÄete li sa mnom na MasleniÄki most?” Rekao sam: “Imate li politiÄko pokriÄe?” “Imam ga,” odgovorio je. “Onda idem! Nema mi niÅ”ta radosnije nego ovaj…” (Vidljivo shrvan emocijama, Aralica nije mogao dalje nastaviti svoju priÄu u SkupÅ”tini opÄine Zadar)
Sve potrebno za jednu grotesku Äini se da je ovdje: monolog neinteligentne dvorske lude preruÅ”ene u intelektualca-savjetnika, grandezza Pirove pobjede u pozadini, zagonetna tajnovitost tople muÅ”ke intime iz koje namiguju povijesne odluke i ono najbitnije Å”to scenu Äini kako izuzetnom tako ujedno i tipiÄnom – emocija sama, eruptivna i neobuzdana poput divlje prirode, Äista i iskrena kao ona GotovÄeva najautentiÄnija autentiÄnost, oceanski duboka i nepregledna, jedna emocija tako silna da se naprosto prelijeva preko svih postojeÄih rubova potapajuÄi sve pod sobom i rastapajuÄi sve pre sobom, dakle i svaku misao a naposljetku i sam jezik.
Äinjenica da ovaj dokument u kojem želimo vidjeti sažet simboliÄki prikaz tragiÄnog skonÄanja hrvatske pameti ostavlja prije svega komiÄan dojam ne bi nas trebala unaprijed zbuniti. KomiÄnost, kako smo nauÄili u Hegela, jest ovo: pokazati Äovjeka ili stvar kako se u svome Å”epurenju raspadaju u samima sebi. Äovjek koji se u ovom naÅ”em sluÄaju raspao jest hrvatski intelektualac kao takav, ovdje tek sluÄajno zateÄen u liku Ivana Aralice, a komponente na koje se raspao jesu: prazno mjesto intelekta i kao nadomjestak ovoj ispraznosti gestualna punina hipertrofiranog osjeÄaja. Stvar pak koja se u AraliÄinoj priÄi raspala jest implicitno sveprisutna nacionalna stvar, a njeni sastavni dijelovi na koje se raspala jesu: laž uzviÅ”enog povijesnog trenutka i istina posve prizemnih druÅ”tvenih odnosa koji tu laž podupiru. Iza herojskog lika mudraca duboko zamiÅ”ljenog nad otvorenim kartama nacionalne sudbine jasno se ukazuje naliÄje bespomoÄnog cmizdravca, okovanog odnosima ovisnosti o autoritetu koji u euforiÄnom zanosu ne samo da viÅ”e ne prikriva svoju servilnost, nego u stilu patoloÅ”kog egzibicionizma lascivno istiÄe svoju nasladu u pokoravanju. Da pritom stradava i sam govor, kao Å”to se zbiva u AraliÄinom sluÄaju, stvar je nužnosti koja proizilazi iz same logike jezika. Nije Aralica zaÅ”utio, nije on prekinuo svoj monolog zato Å”to su ga, jadnog, shrvale silne emocije, nego se sam jezik ugasio, dokinuo samoga sebe, kad je u AraliÄinoj porabi prestao izražavati bilo Å”to drugo osim neposredne okolnosti autoritarnog odnosa. A taj odnos, odnos je zaljubljenosti u voÄu, to jest u ono Å”to on kao Ja-ideal otjelovljuje – neprikosnovenu nacionalnu stvar. Takav odnos u svojoj psihodinamiÄkoj regresiji jest po sebi stanje infantilne bespomoÄnosti. A ono viÅ”e ne treba jezik, jer nijemo strahopoÅ”tovanje izražava stanje ovisnosti bolje od bilo koje rijeÄi. AraliÄin manifestni stupor u svom je latentnom smislu tek prikaz samog akta podavanja. ZnaÄajne komponente homoseksualnog libida prethodno konotirane u inscenacijama ekskluzivne muÅ”ke intimnosti napokon, u napadu nemoÄi, nalaze svoje zamjensko zadovoljenje. StraÅ”ni druÅ”tveni tabu ponovo je lukavo izigran. Nježna prisnost, najdublje meÄusobno uživljavanje, toplina najintimnijih zajedniÄkih trenutaka, sve to i joÅ” mnogo Å”toÅ”ta nigdje ne djeluje tako nevino kao kad se iživljuje u samoprijegornom radu na navlastito muÅ”koj, nacionalnoj stvari. Koju, uostalom, u velikoj mjeri tek i omoguÄuje.
A ona silna emocija koja u liku najdublje ljudske tronutosti vabi na suosjeÄanje, tek je simptom patologije autoritarnog druÅ”tva u kojem ima sasvim odreÄenu funkciju. SugerirajuÄi naime da postoji neka emocionalna meta-pozicija, neko predracionalno stanje zajedniÅ”tva u kojem je moguÄa nekakva neposredna predjeziÄna komunikacija, ovaj nabrekli osjeÄaj vrÅ”i ujedno ulogu druÅ”tvene cenzure. On zaokružuje neko podruÄje unutar kojeg ne važe zakoni miÅ”ljenja i koje je apriorno izuzeto od svake racionalne druÅ”tvene kritike. Äovjek dakle u ovom konkretnom sluÄaju ili osjeÄa kao Aralica, te se zajedno s njim nijemo prepuÅ”ta strahopoÅ”tovanju pred predsjedniÄkom veliÄinom i udivljenju njegovim povijesnim odlukama i pobjedama, ili pak ne dijeli taj osjeÄaj, traži racionalno obrazloženje, postavlja pitanja o svrsishodnosti politiÄkih odluka i akcija, ukratko, ponaÅ”a se kao zreli, autonomni Älan druÅ”tva, odgovoran za vlastite postupke, ali i za druÅ”tvo u cjelini. U ovom potonjem sluÄaju pojedinac Äe se meÄutim izložiti opasnosti od ekskomunikacije. Jer podruÄje velikog osjeÄaja konstitutivno je za identitet. Prema tom iracionalnom modelu ustrojeno je i samo hrvatstvo. Ono nije niÅ”ta drugo nego jedna takva stvar osjeÄanja, ili bolje, stvar sudjelovanja u zajedniÄkom osjeÄanju. Svakomu se u svakom trenutku može meÄutim dogoditi da ne bude na pravom mjestu i u pravom trenutku shrvan pravim osjeÄajem i da na temelju jednog takvog propusta ispadne iz zajednice pravih ljudi te postane krivi Äovjek na krivom mjestu.
U tom smislu sluÄaj najdubljeg ganuÄa predsjednikova savjetnika s punim se pravom može proglasiti paradigmatiÄnim i to prije za intelektualnu, nego za politiÄku scenu Hrvatske. Pristajanje na iracionalnost u druÅ”tvenoj komunikaciji, Å”toviÅ”e, njeno bestidno egzerciranje na javnoj sceni, nije uopÄe poseban grijeh Ivana Aralice, ni njegova ekskluzivna glupost. To je opÄe mjesto hrvatske intelektualnosti, njen sveprisutni sindrom koji se uvijek iznova može pronaÄi i kod najsuptilnijih njenih predstavnika, i u njenim najprofinjenijim manifestacijama. Taj silni oceanski osjeÄaj koji polaže pravo na sve, a ne daje niÅ”ta, to veliko hrvatsko srce koje je uvijek spremno svojim lupetanjem zaguÅ”iti svaku rijeÄ, a s njom i svaku misao, najveÄi je žandar hrvatskog duha – najbolji Äuvar okamenjene autoritarnosti hrvatske kulture. On nadgleda sve njene inicijacijske rituale, pravovremeno odstranjuje sve Å”to sluti na samostalnost i slobodu, nacionalnim veliÄinama koje sam po vlastitom diskrecionom pravu ustoliÄuje osigurava vjeÄitu nedodirljivost i brine se da, veselja radi, na nacionalni Parnas uvijek zasjedne pokoja kapitalna budala. Da nema tog silnog osjeÄaja straÅ”ni bi propuh odavno otpuhao iz hrvatske kulture mnoge papirnate velikane i rastjerao kužni zadah hrvatskog jala, gluposti i samoskrivljene nesreÄe.
Da je taj veliki osjeÄaj sveprisutan, Å”toviÅ”e, da vjerojatno nikada nije tako kobno kao danas pritisnuo naÅ”e smrtniÄke sudbine, samo u svrhu te jednostavne ali važne spoznaje zaslužuje masleniÄki stupor Ivana Aralice odliku izuzetnog povijesnog dokumenta. Ne dakako Aralice radi. Jer njega je shrvalo tek nama za primjer i nama za pouku.
Sadržaj
BarikadePrije poÄetka: U Kninu 1990.
Otpisani
Mudri Predsjednikov savjetnik Miroslav Krleža
Njegova najautentiÄnija autentiÄnost
Aralica shrvan emocijama
Agrameri lete u nebo
Djelatnici vs. najamni radnici
Popu pop, a bobu bob
Kuna i jazavac
hrvatska basna
Bogu carevo, caru božije!
Prorok u hramu nacionalnog duha
Dobri plavi djeÄaci
ÄekajuÄi Fortinbrasa
PlivaÄi i plutaÄi
DeÄko koji obeÄava
Imena luda
Tito drugi put meÄu Hrvatima
Farsa
Osvajanje srediŔta
Žene ne Ŕute
O hrvatskoj Ŕutnji
Govno na kiŔi
Bolje je svaŔta jesti nego svaŔta govorit
Oluja
Sapere aude
Impresum