Barikade | Boris Buden

PROROK U HRAMU NACIONALNOG DUHA

 

Matica hrvatska danas je ponovo politički slučaj. Reizbor Vlade Gotovca za njena predsjednika javnost je nepogrešivo protumačila. Riječ je o trijumfu opozicije nad vladajućom strankom, o pobjedi ujedinjenih protivnika predsjednika Tuđmana. I dok je politička poruka ovog izbornog dramoleta u Matici posve nedvojbena, samorazumijevanje samih aktera ukazuje na problematični paradoks. Čini se naime da su i pobjednici i poraženi svoje uloge shvatili na isti način. Oni koji su uskratili podršku Gotovcu učinili su to zato da bi spriječili uplitanje politike, u ovom slučaju Gotovčevih liberala, u rad jedne kulturne ustanove. Ali iz istog razloga oni drugi su dali svoj glas Gotovcu, naime, kako bi onemogućili uplitanje države, a to znači predsjednikove stranke, u rad Matice kao, jel’, od politike nezavisne kulturne ustanove.

Ovaj paradoks, da naizgled isti motiv izaziva sasvim suprotne postupke postoji, kako smo rekli, samo u slici koju protagonisti stvaraju o sebi samima. I dok publika zna o čemu je riječ, o oprobavanju snaga u političkoj borbi, sami akteri padaju žrtvom vlastite zablude – da su u Matici hrvatskoj zbog kulture, a ne zbog politike. Griješe! U Matici nisu ni zbog jednog ni zbog drugog. U današnjoj hrvatskoj državi, u okolnostima, političkim i kulturnim u kojima živi današnje hrvatsko društvo, institucija kao što je Matica hrvatska nikako ne može biti ni kulturna ni politička ustanova. Jedino što ona po svojoj unutarnjoj logici još može biti jest – politički slučaj, odnosno, što je naličje istoga, intelektualni skandal.

Grof Janko Drašković kao prvi predsjednik Matice, tada još ilirske, davne je 1842. jasno obrazložio razlog njena uspostavljanja: “Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati, da se domorodno izobrazi”. Program narodnog prosvjećenja još je tada imao dvije jednako važne strane. Realno, Matica nije ništa drugo nego jedna izdavačka kuća, simbolički međutim ona je glavni nositelj hrvatskog narodnog preporoda. I jedna i druga komplementarna strana matičine djelatnosti imaju nešto zajedničko: zbivaju se u neprijateljskom okruženju tuđe države, kao kulturna opozicija vlasti koja je stoga uvijek i politička opozicija i to u subverzivnom smislu. Matica je otad uvijek nešto više od kulturnog društva, ona je, štoviše, zamjena za ono što Hrvati nemaju, naime nacionalnu državu čiju ulogu Matica pod danim okolnostima u najvećoj mogućoj mjeri preuzima.

Razumljivo da je uspostava hrvatske države dovela zagovornike Matice hrvatske pred dilemu. Postavljalo se tada pitanje, je li Matica još uopće potrebna Hrvatskoj, jer da sad napokon imamo svoju državu i svoja ministarstva za promicanje jezika, kulture, itd. Ovo pitanje ostalo je bez jednostavnog, ali radikalnog odgovora. Ne slučajno, jer jedini mogući odgovor na to pitanje povlačio je za sobom ne samo oproštaj s jednom kulturnom ustanovom koja je svoju povijesnu ulogu jednom zauvijek odigrala, nego i sljedeće, daleko ozbiljnije pitanje: o društvenoj ulozi hrvatskih intelektualaca danas, a ponajprije o mjestu koje oni zauzimaju unutar demokratske države i moderne kulture. Odgovoriti na to pitanje značilo je suočiti se sa svojom društvenom istinom, prihvatiti izazov transformacije, iskoračiti iz starog svijeta ovisnosti i u njoj zagarantirane sigurnosti u novi svijet neizvjesne upućenosti na sebe samoga, ukratko, značilo je to punim plućima udahnuti eter moderniteta.

Hrvatska intelektualna elita nije imala ni snage ni hrabrosti izabrati budućnost. Radije je ostala ondje gdje ju je smjestio grof Janko Drašković. No dok je grof bio normalno dijete svoga vremena, njegovi današnji nasljedovatelji jadna su nedonoščad našeg doba. I više je nego otužno promatrati ih kako od obnoviteljske skupštine devedesete pa do danas uzaludno pokušavaju dati Matici neki smisao. Ne zaboravimo, ovo propitivanje Matičina smisla zbiva se po prvi puta u političkom okruženju koje je naklonjeno nacionalnoj kulturi, u uvjetima ostvarene nacionalne države. Osnovno pitanje koje muči obnovitelje, jest: što bi Matica, pored svih hrvatskih fakulteta, svih znanstvenih instituta, slobodnih hrvatskih strukovnih udruženja i hrvatskih ministarstava mogla biti osim jedne izdavačke kuće. Predizborna kampanja za Predsjednika MH iznova je iznijela na vidjelo svu nesuvislost odgovora danih na ovo pitanje.

Jedan od kandidata za predsjednika, Mate Maras, u prvi plan je izgurao svoju apolitičnost. On vidi MH samo i jedino kao kulturnu ustanovu, a njenu političku ulogu eksplicitno proglašava zauvijek okončanom. Najdublji smisao Matice za Marasa je “osvijestiti hrvatsko nacionalno biće, promicati, osvješćivati hrvatski kulturni identitet”. Matica mora konkurirati naslijeđenim narodnim sveučilištima i domovima kulture koji se bave “kulturom internacionalnog tipa, za koju se teško može reći kamo pripada”. Maras navodi i jedan primjer ove odnarođene kulturne aktivnosti: prikazivanje filmova. Da bi se ovome zlu doskočilo, predlaže Maras osnivanje domova MH koji bi bili neka vrsta zajedničkog krova svim društvima koja se bave kulturom. “Ako, recimo, postoji neki tamburaški orkestar, neka postane kolektivni član MH,” reći će Maras. Ni sitnu dječicu po školama nije zaboravio: “da se zna da ima jedna Matica koja skrbi za sve uzraste.” MH mora osim toga postati i veliko okupljalište: “…to je ono čega su Hrvati bili lišeni. Čim su ljudi zajedno počinje tzv. interakcija, ljudi se gledaju, razmjenjuju misli, igraju šah, čitaju novine…”. Marasova maštarija o budućnosti MH kulminira ultimativnim zahtjevom: “Matica mora postati svojevrstan nacionalni hram, atmosfera u Matici i oko nje mora ponovo postati uzvišena.”

Ovako dakle izgleda apolitična verzija Matice: genijalni spoj funkcija seoske škole, seoske krčme i seoske crkve. Čujemo dječju graju, tamburaški orkestar i vidimo matičare kako se gledaju, razmjenjuju misli, igraju šah, čitaju novine, dakako, sve to daleko od trivijalnosti svakidašnjice, jer zaboga, nalazimo se u hramu hrvatskog nacionalnog duha, dakle sve to još i uzvišeno da uzvišenije ne može biti. Posve u skladu sa svojom vizijom Maras je sebe preporučio, i to doslovno, kao svećenika te i takve MH.

Kandidat pobjednik, Vlado Gotovac, također se na trenutak našao pred dilemom ima li Matica još uvijek nekakva smisla u ostvarenoj hrvatskoj državi. Istu je smjesta otklonio. Dok je nekada zadaća Matice bila održati nacionalnu svijest na nivou želje za stvaranjem nacionalne države, sada “su nam zadaci umjesto toga održati svijest da je hrvatski narod organski jedinstven, da ga prožimaju iste vrijednosti, isti standardi vrijednosti i odnos prema njima”. Matica je, kaže Gotovac eksplicitno, jedan organizam kroz koji cirkuliraju različiti sadržaji. MH će se baviti i našom kulturnom tradicijom na novi način, naime bez “ideoloških kriterija, […] isključivo sa stajališta kulture i estetike” procjenjivat će se u MH književne vrijednosti. Međutim, daleko od toga da Gotovac Maticu vidi apolitičnom. On je neprestano naglašavao pravo Matice da zauzima stajališta spram političkih pitanja, jer da su ta pitanja sudbinska po hrvatsku naciju.

Eto to bi bile donekle relevantne ponude osmišljavanja uloge MH u današnjoj Hrvatskoj. Obje su skandalozne. Prva, Marasova apolitična, kao vrhunac intelektualnog kiča i druga, Gotovčeva, organsko politična, kao samo šuplje dno hrvatske državno-nacionalne ideologije. Obje su i gotovo prostački drske. Guraju se na sam vrh nacionalne kulture, ne propitujući ni jedan zbiljski problem te kulture: ni mjesto i ulogu intelektualca u modernoj masovnoj kulturi, ni narav institucija koje ovaj stvara. Oni preziru svoju publiku arogancijom onih koji su pokušali intelektualno sazrijeti u društvu koje, bilo u svom socijalističkom bilo u svom nacionalističkom vidu, nije upoznalo atmosferu otvorene društvene i kulturne kritike.

Zato nam oni priopćuju odozgo svoje infantilne maštarije i ideološke frazetine, bez obveze racionalnog obrazloženja, bez nužde konzistentnog argumentiranja. Oni posjeduju gotove istine, a ne misli podložne analizi. Utoliko su oni sasvim tipične pojave hrvatske kulture kao kulture duhovnjaka, a ne kulture intelektualaca. Zbog toga današnje matičare jednako drsko valja podučiti nekim temeljnim činjenicama.

Zajedno s građanskim revolucijama evropska se kultura oslobađa feudalnog mecenatstva. Izdavaštvo na osnovi kapitala pretvara dvorskog umjetnika u monadu koja do priznanja svoje estetske vrijednosti dolazi na tržištu umjetnina. Ovaj proces raspada prolazi kroz samu individuu umjetnika. U svom društvenom vidu on biva kao građanin naspram države izjednačen sa svim ostalim građanima. Kad je u pitanju politika, onda u načelu glas i najvećeg pjesnika ne vrijedi ništa više od glasa bilo kojeg analfabete. Ovo poniženje kompenzira umjetnik zadobijanjem najveće moguće slobode umjetničkog stvaranja – na poklon, s pravom isključivog uživanja, dobija on beskonačno polje autonomne umjetničke prakse. Na vanjskim granicama tog polja prestaje svako pravo bilo koje društvene vrijednosti. Moderni evropski umjetnik nema više nikakvih obveza, ni spram istine, ni spram dobra, ni spram društvene pravde ni spram javnoga morala. On smije izdati sve, pa čak i samoga đavla ako je prethodno sklopio ugovor s njim. Naravno, samo kao umjetnik, samo u jednome dijelu svoga bića. U onom drugom, on je građanin među jednakim građanima i poput svih njih podložan državnim zakonima i normama društvenog života. Na ovom planu on ne može imati nikakva posebna prava koja bi proizlazila iz ovdje sporedne činjenice njegova umjetničkog identiteta koji se ostvaruje na onom drugom planu. Što to znači u našim hrvatskim prilikama? Jednostavno ovo: iz činjenice da je netko hrvatski književnik ne proizlazi automatski to da je on društveni reprezentant neke autentične hrvatske nacionalne ideje, nekog nacionalnog interesa. A upravo to nije jasno današnjim matičarima.

Ovi mandarini hrvatske kulture još uvijek doživljavaju sebe kao čuvare nacionalnog identiteta, jedine istinske tumače hrvatskog nacionalnog interesa. Na parodičan način ova zabluda dolazi do izražaja u Gotovca. Još za proslave Matičine 150 godišnjice osvrćući se na prigovore o politiziranosti Matice on izjavljuje: “Sama kritika određenih posljedica vlasti za mene nije znak opozicije, ako se ne kritizira sa stranačkog stajališta, nego sa stajališta nacionalnih političkih interesa”. Ovime pokazuje Gotovac ne samo da ne zna ništa o društvenoj ulozi i mjestu intelektualca u modernom društvu, nego da je u temeljnom nesporazumu i sa samom biti demokratskog društva. Višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu – proročištu u Delfima. U antičkom svijetu Delfi su bili središte duhovne elite i svojim su proročanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atičku demokraciju. Misli li doista Mate Maras na nešto drugo kada, ovo doslovno, naziva Vladu Gotovca prorokom, Maticu hrvatsku hramom, a sebe njenim svećenikom?

U modernom evropskom društvu i njegovoj kulturi nema mjesta institucijama koje bi htjele zadržati predmoderni status intelektualnog supervizora društvenih i političkih zbivanja. “Mjesto intelektualca u društvu pomaklo se odozgo prema dolje, od čvrstih slojeva i ekskluzivnih klasa prema promjenjivim i inkluzivnim, ali u svakom slučaju principijelno otvorenim grupama; prije svega međutim iz središta koje sačinjava mali broje odabranih na vrhu socijalne hijerarhije, prema ekscentričnoj periferiji masovne kulture”. Ovo su riječi kojima je Hauke Brunkhorst ispratio njemačke mandarine na vječni počinak u ropotarnici povijesti.

Znati umrijeti na vrijeme, ponekad je najveće umijeće življenja, umijeće kojim hrvatski mandarini zasigurno ne raspolažu. Intelektualna i politička lakrdija, u koju se pretvorio izbor predsjednika Matice hrvatske okončana je njihovom Pirovom pobjedom. Iluzija da MH može biti još nešto osim obične izdavačke kuće spašena je u posljednji tren još većom iluzijom o političkoj pobjedi nad agresivnim hrvatskim samodržavljem. U sukobu međutim nije bila kultura s politikom, ni demokracija s diktaturom. U sukobu su bile dvije najmoćnije frakcije hrvatske državotvorne ideologije, autentični populisti koji, kao što je to svojedobno pokazao Borislav Mikulić, “ne osjećaju razdor između književno-intelektualnog ideala nacije i konkretnog oblika hrvatske državnosti”, i tradicionalni intelektualni elitisti koje “sukob vlastitog ideala nacionalne države i njezina historijskog ostvarenja dovodi u histerični konflikt s političkom okolinom i samima sobom”. Ponovni izbor bogobojaznog ničeanca Vlade Gotovca za predsjednika Matice hrvatske osveta je ponižene i uvrijeđene elite kojoj politički i ratnički egzekutori njenih vlastitih državotvornih ideala nisu potvrdili njen elitni status. U mnogim euforičnim komentarima Gotovčeva je pobjeda protumačena i kao prkosni odgovor autentične hrvatske inteligencije na onu medvedgradsku kulminaciju kiča Tuđmanova političkog bonapartizma. Razloga za veselje nije međutim bilo. Jer odgovoreno je tek intelektualnim kičom kulturnog termidora.