Barikade | Boris Buden

OTPISANI

Austrijanci su besramno bogati i sretni. To vjerojatno nikada ne dolazi do izražaja tako upadljivo kao sada u ovo predbožićno vrijeme. Kao da je sve što se može kretati izašlo na ulice. I mlado i staro i dvonožno i četveronožno, sve se to natiskuje pred raskošnim izlozima i nagurava na vratima trgovina i robnih kuća. Beč pulsira u ritmu potrošačke groznice i čini se da na svijetu nije ostao više nitko drugi osim kupaca i prodavača. Priprema se još jedno veliko žderanje, opijanje i darivanje. I premda je sve to sasvim neestetsko i pomalo nedostojno, ovako razotkriveno do kraja, do same tržišne golotinje, još uvijek pruža idiličnu sliku sreće i normalnosti. Stoga i budi zavist. Pogotovo za današnje hrvatsko oko, gladno ove trivijalne idile, gladno sitnih zadovoljstava, najjednostavnijeg pa i najprostačkijeg obilja. Možda nikada nije bilo ljudskije no danas, poželjeti ljudima u Hrvatskoj da budu ovako prizemno i stabilno sretni kao što su ovi Austrijanci. Možda i nema veće sreće od ove: biti taj sićušni ali solidni potrošač, dati se od razmaženog derleta odvući u trgovinu igračkama, kupovati, konzumirati, ponovo kupovati, ponovo konzumirati, znati samo za to i ni za što više, biti prosto i nisko sretan tup, priprost s odebljom lisnicom u džepu, i nemati pojma o povijesnim zadaćama, o sudbonosnim odlukama, tisućljetnim snovima. Upravo to bi se moglo poželjeti hrvatskom čovjeku danas pred Božić 1993.

A početkom stoljeća, upravo tu negdje oko Božića, slavnog su austrijskog pisca Hermanna Bahra salijetala naročita priviđenja. Ovdje, nedaleko Beča, na Semmeringu, njemu se na bijelom snijegu ukazivalo more, pravo pravcato plavo more. Ako je i bio donekle lud taj čovjek, bio je lud za Dalmacijom i Jadranskim morem, on, pisac “Putovanja Dalmacijom”. Možda i današnje Austrijance pohode slična čeznutljiva raspoloženja i s njima želja: tmurnu kontinentalnu zimu zamijeniti za vedri morski horizont. No njihova današnja slika plavog mora slika je koraljnih atola, pješčanih plaža, tamnoputog hotelskog personala. U svakom slučaju, ako današnji Austrijanac još uopće čezne, on čezne uglavnom tropski, eventualno subtropski, dakle Karibik ili La Gomera. I, razumije se, ostvaruje svoje želje brzo, udobno i jeftino. Na Dalmaciju i naše more on više i ne misli. Ostali su oni zagubljeni u već antikvarnim turističkim vodičima ili na požutjelim fotografijama s obiteljskih ljetovanja sedamdesetih. Već dulje vrijeme za nas tamo dolje vlada ovdje sve slabije zanimanje. Čak je i rat usprkos svom autentičnom glamouru postao ovdašnjoj publici dosadan. Nakon što su, uglavnom u karitativnom smislu, učinili i više nego se od njih očekivalo, široke austrijske narodne mase posve su nas se zasitile. Dosta im je Hrvata i Srba, Bosne i Jugoslavije, beskonačnog rata, te im je već sasvim svejedno tko je tamo među onim budalama na Jugu kriv, a tko prav, tko je počeo prvi, a tko drugi. Svoju savjest su iskupili, a tko je očekivao od njih nešto više, taj je glup i prav mu budi.

Više razumijevanja ne može se očekivati ni od obrazovanih. I dok nas oni prvi, spomenute široke narodne mase, ne vole jer ne znaju i ne žele znati ništa o nama, ovi pak, inteligenti, zaziru od nas jer znaju, izgleda, i previše. Nedavno, da budemo precizni, u utorak 7. prosinca, moglo ih se vidjeti po bečkim kavanama kako čitaju između ostaloga i Frankfurter Allgemeine Zeitung – novinu koja je istina odveć daleko od narodnih masa, ali i opasno preblizu onim mjestima na kojima padaju važne političke odluke i gdje se stvara ono što nazivamo javnim mnijenjem. U tom dakle broju FAZ-a dobili smo na dar – ne od Svetog Nikole, nego od Viktora Meiera, jednog od zacijelo najupućenijih i najuglednijih žurnalista kad je riječ o Hrvatskoj, odnosno prostorima bivše Jugoslavije – jedan članak pod gorkim naslovom “Hrvatska je uglavnom otpisana”. Ono strašno u ovom članku nije njegov sadržaj. Sve naime što je ovdje predbačeno hrvatskoj politici, poznato nam je i predobro: desno-autoritarno usmjerenje vladajuće stranke, pogrešne odluke Predsjednika od samog početka, najprije u politici prema Srbima u Hrvatskoj, a zatim u njegovu neprepoznavanju naravi i razmjera rata protiv Hrvatske, pa sve do najniže točke ove naopake politike, – odnosa prema Bosni i Muslimanima. Ovog puta međutim ovi sporni momenti Tuđmanove politike prvi put se pojavljuju i to u posve nedvojbenoj formi, kao naknadno verificirane postaje na putu Hrvatske u njenu vlastitu propast. Brodolom je ovdje gotova stvar. Nacionalna katastrofa nije nešto u što srljamo i što bi se još moglo izbjeći samo kada bismo učinili ovo ili ono. Ne, nacionalna katastrofa je nešto što se već dogodilo. Viktor Meier ne spekulira o nekoj novoj, efikasnijoj, terapiji kojom bi se još dalo pomoći teško bolesnom pacijentu, ali također ni ne mrcvari osuđenoga na smrt – on secira već ohlađen leš i podnosi kratki izvještaj o uzroku smrti. Stoga je njegov stil u ovom članku oslobođen bilo kakve sentimentalnosti, on je lapidaran, neumoljivo precizan i u svojoj ledenoj jasnoći stravično zloslutan. Evo par citata: “Izgleda da danas ni demokracija ni nacionalna budućnost Hrvatske nisu sigurni.”; “Sljedeći izbori, ako će se takvi još uopće održati, tek su za tri godine.”; “On (Predsjednik, op.p.) je u svojoj okolini trpio samo one koji su mu u svemu odobravali, neprestano je mijenjao svoje ministre i savjetnike, ostavljajući svojim glupavim izjavama loš dojam u inozemstvu.”; “Današnji sukob između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini nije popratna posljedica srpske agresije, nego u bitnome proizvod Tuđmanove politike.”; “Hercegovci igraju veliku ulogu i među Tuđmanovim suradnicima u Zagrebu, a među njima i ministar obrane, Šušak, koji snosi veliku odgovornost za sadašnji katastrofalni razvoj.”; “Tuđmanova je tragedija u tome da je sada i stvarno došlo do takve podjele (Bosne, op.p.), ali ne u znaku ‘nagodbe’ sa Srbima, nego u znaku totalne srpske pobjede, kako protiv Muslimana, tako i protiv Hrvata, kao i u tome da je Zapad pod etiketom nekog “modusa vivendi” sve više sklon priznati srpska osvajanja i u samoj Hrvatskoj.”; “Posljedica Tuđmanove politike u Bosni je nacionalna katastrofa tamošnjeg Hrvatstva, sve teži strateški položaj Hrvatske prema Srbiji i teškoće za Hrvatsku na internacionalnoj sceni.”; “Hrvatska je sama i to u strateški nepovoljnom položaju naspram srpskoj sili koja danas u svako doba može većinu hrvatskih gradova izložiti izravnoj topničkoj vatri.”; “U pogledu postupaka Hrvata u Bosni stvorilo se u inozemstvu mišljenje da se Hrvati ne razlikuju mnogo od Srba i da, ako je Tuđman u Bosni za ‘podjelu’, onda bi to moglo biti rješenje i za Hrvatsku. Izgleda da je zapadna politika, Njemačka također, Tuđmanovu Hrvatsku politički uglavnom ‘otpisala’.” – Toliko Viktor Meier, novinar za kojeg bi se teško moglo reći da je ikada bio nesklon Hrvatskoj i Hrvatima.

Da još jednom nešto pojasnimo: nas Hrvate nitko ovdje ne optužuje da smo fašisti. Nema ni riječi o tomu. Nama se, i to je ono najgore, uopće ništa ne predbacuje. U nas se, naprosto, konstatira glupost i na temelju toga proglašava nas se izgubljenim slučajem. Nije nam čak ni pružena šansa da budemo zli. Mi smo iz cijele priče izašli samo kao – budale. Je li zamislivo išta gore i sramotnije?

I s kojim pravom bi se od ovdašnjeg bečkog inteligenta, nakon što je pročitao Meierov članak, moglo očekivati neko razumijevanje za Hrvate i hrvatsku politiku? Prema glupanu – taj Austrijanac rekao bi: Trottelu – on neće osjetiti čak ni samilost. Vjerojatno tek gađenje i želju da mu se već jednom maknemo s očiju, po mogućnosti zauvijek. Onaj gore spomenuti Hermann Bahr odbijao je priznati neku bitnu razliku između Srba i Hrvata. Držao ih je pripadnicima jedne te iste nacije, tek s različitim doživljajima. I doista, danas bismo mogli reći, najveća razlika među njima je u tome kako doživljuju vlastitu beskonačnu glupost – jedni kao srpsku pobjedu, drugi kao hrvatsko čudo.

Advent je u Beču i posvuda se peku kolači. Pa ipak, i ovdje se osjetio miris baruta u zraku. Pisma-bombe grubo su povrijedile predbožićnu idilu i dale prostora ružnijim slutnjama. Zluradi kakvi jesmo – a što nam drugo preostaje – olako bismo mogli potražiti u tomu jasne znake sličnosti. Ali kakva bi to utjeha bila, moći naći sebi društvo samo ondje gdje je glupost na djelu?