Barikade | Boris Buden

IMENA LUDA

Svatko tko je nedavno bio nezadovoljan komentarima kojima je u novinama popraćena vijest o slučaju jednog oca koji je svome novorođenom sinu nadjenuo ime Ustaša, mogao je posegnuti za jednim, skoro osamdeset godina starim komentarom. Austrijski satiričar i kritičar ondašnje štampe, Karl Kraus, osvrnuo se svojedobno u svom tekstu pod naslovom “Ratna imena” na jedan sličan slučaj. Ondašnji – riječ je o vremenu prvog svjetskog rata – Berliner Tageblatt pisao je naime o jednoj zanimljivoj pojavi koja se proširila berlinskim matičnim uredima: djeci su davana imena čije je značenje bilo neposredno vezano za trenutnu ratnu situaciju. Tako je jedna žena svome sinu nadjenula ime Beograd. Pastor koji je trebao krstiti dijete usprotivio se tvrdnjom kako je Beograd ime nekog poganskog božanstva. U matičnom uredu imali su međutim više razumijevanja za njenu želju naglašavajući usput kako su sretni kada “si domoljublje daje oduška na takav način”. Osim Beograda česta su bila i imena drugih gradova odnosno bitaka, kao na primjer Vilna, Tannenberg, Longwy, Varšava itd. Još češće su ljudi svoju novorođenu djecu nazivali prema imenima tada slavnih ratnih junaka kao što su Hindenburg. ili pak Zeppelin. Zapamćen je i slučaj nekog čovjeka koji je na početku rata, kada je povjerenje u saveznika Italiju bilo još čvrsto, pokušao svog sina nazvati Trojni Savez. Službenici matičnog ureda ipak su ga uspjeli odgovoriti od te nakane.

Krausov komentar ove vijesti svodi se na opis zamišljene, ali sasvim moguće situacije u jednoj domoljubnoj berlinskoj obitelji. – Otac: “Djeco, što vam je sad ponovo? Što se to događa?” “Beograd je pao!” “Morate li baš stalno divljati uokolo?” “Tata, Hindenburg štipa Tannenberga i ja sam dospio među njih i mene je dohvatio -” “Dajte umirite se već jednom! Ugledajte se na Zeppelina! “Neee, ne na njega, Zeppelin je najgori, maloprije je prijetio da će se zaletjeti na Vilnu!” “Kakva ste mi vi djeca!” “On je počeo!” “Tišina tamo! Longwy ne kopaj nos! Nego dajte, recite, gdje je Trojni Savez?” “Igrali smo se lovice i njemu je otpala čizma, za krepat od smijeha!” “To je već previše, naučite se već jednom ponašati! Ali gdje je Varšava?” (Varšava se blijeda pojavljuje na vratima) “Tata, morala sam se predati.”

Postupak kojim se poslužio Karl Kraus da bi izložio kritici sumanutost povijesnog trenutka koja je došla do izražaja u krštenju djece ovakvim imenima u osnovi je sasvim jednostavan. On naprosto vraća ta imena onima kojima su izvorno data – djeci i njihovu dječijem svijetu unutar kojeg se sav povijesni glamour, sva uzvišenost povijesnog zbivanja rastvara u prosti realizam svakidašnjice. Efekt komičnog posljedica je obrata u suprotnost. Želja, po sebi inače sasvim konformistična, da se neposredno, po kratkom postupku iz trivijalnosti pukog protoka vremena i svakidašnjice stupi u simbolički zgusnut svijet povijesti završava strmoglavim padom u tu istu trivijalnost.

Drugi najuvjerljiviji kritičar ove pojave jest vrijeme samo. Ono izvrgava ruglu svaki pokušaj roditelja da ime svog djeteta fiksiraju za neko povijesno ili ideološko značenje. To vrijeme, kao povijesna mijena, uspijeva uvijek iznova pregaziti sve Hindenburge i Zeppeline, svaku Sutjesku i Sovjetku, Traktora i Turbinu, Indiru i Sirimavo, i napokon Jugoslava i…

Ukratko, naspram ova dva nemilosrdna kritičara, trivijalne svakidašnjice i povijesne mijene, nema ni naš nedavno rođeni i kršteni Ustaša neke osobite šanse. Mali Ustaša Baraba, kako mu je puno ime i prezime, morat će prije svega živjeti. Što to znači? To znači da će prije nego svojem osobnom imenu uzmogne realno pridati one osobine koje mu inače značenjski odgovaraju, dakle prije nago naš Ustaša doista nastupi kao realni beskompromisni borac za Hrvatsku do Zemuna, odnosno, za drugu stranu, krvoločni koljač i ubojica srpske djece i ostale nejači, morat će se on nakakiti i napiškiti u svoje pelene, morat će u vrtić i u školu, na ulicu, u društveni život ukratko, pun neizvjesnih okolnosti i nenadanih obrata. Jedno je međutim sigurno. S imenom koje nosi ovo, danas dijete, a sutra čovjek, neće on moći izbjeći brojne što glupe što smiješne situacije u koje će ga dovesti život. Zamislimo da u izgradnji njegova karaktera prevagnu feminine osobine, da dobijemo jednog plahog, bojažljivog, u sebe povučenog Ustašu, čovjeka koji “mrava ne bi zgazio” i kojemu je najveća životna avantura skupljanje poštanskih maraka. Bila bi to živa parodija ustaške stvari jednako kontraproduktivna po tu stvar kao i suprotna mogućnost, ona naime da se karakter našeg malog Ustaše izvrgne u smjeru grubosti, nasilništva i da dobijemo jednog rabijatnog tipa s kojim nitko ne bi htio imati posla i koga bi se svi klonili. Od tih dviju krajnosti gora je još samo mogućnost da Ustaša postane normalan čovjek, tek tada naime ne bi ni po čemu odgovarao imenu koje nosi.

Na kraju, ne valja zanemariti ni povijesne mijene koje se mogu očekivati u budućnosti. Tko zna, možda već sutra, pod nekim novim političkim i ideološkim pretpostavkama ustaštvo postane nešto društveno negativno, ime za jedan politički program kojemu će leđa okretati svi, ne samo dakle sve političke stranke, javnost u cjelini, nego i takozvani mali ljudi u svojoj svakidašnjoj privaciji. Zvati se Ustaša u takvom društvu i u takvom vremenu, značilo bi nositi neizbrisiv pečat sramote, značilo bi postati predmet otvorene sprdnje i sveopćeg zaziranja. Ako bi se to i dogodilo, bilo bi prije pravilo nego iznimka. Našeg bi Ustašu snašlo ono isto što je snašlo Sovjetku nakon Titova historijskog “Ne” Staljinu, ili Jugoslava nakon jugoslavenskog rasula. Nema razloga vjerovati da je “ustaša” ona posljednja riječ koju je povijest izgovorila prije nego je otišla na vječni počinak.

Pa ipak, u pojavi malog Ustaše nazire se neka neminovnost, neka društvena nužnost koja usprkos vlastitoj unutarnjoj proturječnosti, usprkos nikakvim izgledima na budućnost uvijek iznova zauzima svoje mjesto u realnosti. Od malog Hindenburga do malog Ustaše povijest se neprestano igra ovim imenima i ljudima koji ih daju odnosno nose. Ona ih proizvodi, troši i potom bez izgleda na nekakvu reciklažu nemilosrdno uništava ostavljajući za njima tek sramotno sjećanje na gomilu tragikomičnih zabluda.

Život malog Ustaše u svakidašnjici je ipak, usprkos svoj komičnosti, načelno zamisliv. Možemo ga je predočiti čak i kao tragičnu žrtvu povijesne mijene. No ima jedna situacija u kojoj usprkos svemu ne možemo zamisliti malog Ustašu. On je naime dijete prognaničke obitelji, dakle i sam prognanik. Štoviše, novine su posebice istaknule činjenicu da i svih šest kumova koji su se pojavili na krštenju malog Ustaše imaju nešto zajedničko, naime da su svi također prognanici. Tako je priča o malom Ustaši u potpunosti prognanička priča. A situacija u kojoj ne možemo zamisliti njegov život je upravo situacija razrješenja te prognaničke drame, dakle povratak kući, povratak među susjede – Srbe. Zvati se Ustaša i ići u školu s malim Srbima, igrati se s njima, s nekima od njih koji možda ponosito nose ime Četnik, to je ono neprispodobivo. Druga mogućnost povratka, naime ona ratna, u kojoj je srpski element potpuno zbrisan s ovih prostora, barem do Drine, nerealan je jer pretpostavlja golemu ratnu kataklizmu, možda konačni sraz hrvatstva i srpstva nakon kojega se može zamisliti sve samo ne život, pa ni budući život malog Ustaše.

Ime ustaše, akt imenovanja novorođenog djeteta Ustašom danas, u Hrvatskoj, zadobiva svoj shvatljivi smisao, odnosno nalazi svoje racionalno objašnjenje tek unutar realnosti prognaničkog života. Situacija naime u kojoj prognanici danas žive obilježena je dvjema sudbinskim činjenicama. Prvo, potpunom neizvjesnošću njihova povratka kući, dakle neizvjesnošću konačnog razrješenja ratne drame, ali i činjenicom obnavljanja normalnog života, ili barem njegove podnošljive imitacije na neokupiranim dijelovima Hrvatske. Privremenost traje predugo da bi mogla ostati to što jest. Život se počeo smještati u nju kao da će ona trajati vječno. Utoliko je nemoguće izbjeći pitanje koje se sve više nameće: A što ako se konačno rješenje već dogodilo? Ako je stvarnost koju danas imamo u Hrvatskoj, s okupiranim teritorijima, prognanicima, stanjem ni rata ni mira, socijalnim rasulom, upravo ona jedina stvarnost koja se pod ideološkim pretpostavkama hrvatskoga državotvorstva mogla realizirati. Ako je pod tim i takvim ideološkim pretpostavkama Hrvatska u tzv. avnojevskim granicama čista utopija. Dakle, ako je masa prognanika tek onaj ljudski višak koji preostaje kad se na temelju realnog odnosa snaga prostor podijeli po etničkim kriterijima – ako su dakle sve te strašne prognaničke sudbine samo realna cijena ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna i svi ti beskućnici tek neka vrsta povijesnog otpada, žrtvovani dio hrvatskog naroda koji je za svaku realno zamislivu budućnost ionako otpisan.

Ako je tomu tako, onda i čin oca, prognanika, koji je svom novorođenom sinu dao ime Ustaša moramo drugačije protumačiti. Nema tu mjesta nikakvom čuđenju ni zgražanju, a još manje nadmoćnom podsmijehu. Nazivajući sina Ustašom taj čovjek se tek u sekundarnom smislu poistovjetio s realnim obilježjima ustaškog pokreta. On na sasvim imaginarnoj razini vidi svog sina kao onog pravog ustašu koji će jednog dana protjerati Srbe preko Drine i pobosti sveti barjak hrvatski na zemunskom keju da ga sav Beograd vidi. Primarno, na razini simboličke identifikacije, njegov čin je očajnički pokušaj da se onime što mu stoji na raspolaganju razriješi prognanička sudbina. Dodjeljujući ustaškim imenom svome sinu mandat najjačeg i najbeskompromisnijeg hrvatstva on sebe i svoje dijete ponovo pokušava priključiti korpusu koji ih je jednom za svagda već otpisao. Tim činom on i njegovo dijete nominalno postaju ono što realno više nisu – dio hrvatskog društva. I kao što ustaštvo nije ništa drugo nego jedini realni sadržaj kojim se ispunjuje strašni rascjep između hrvatskih državotvornih fantazija i hrvatske povijesne realnosti, tako je i mali Ustaša hrvatsko siroče ostavljeno pred vratima svih onih autentičnih hrvatskih državotvornih ideologa koji su te fantazije raspirivali ne vodeći računa o posljedicama koje po konkretne ljude može imati njihova realizacija.

Ali o još nečemu svjedoči mali Ustaša. O nesposobnosti hrvatskog naroda da u svoje iskustvo napokon uključi barem neke bolne lekcije koje mu uvijek iznova daje bešćutna povijesna realnost. U toj tragičnoj nesposobnosti hrvatski narod nije, ukoliko je to nekakva utjeha, prošao ništa gore nego li svojedobno čovječanstvo u svjetskome ratu. Kugla mu je, kao što je napisao Karl Kraus, ušla na jedno uho unutra i na drugo izašla van.