Barikade | Boris Buden
BOLJE SVAŠTA JESTI NEGO SVAŠTA GOVORIT
Odlazak Antuna Vrdoljaka s čelne pozicije Hrvatske radio-televizije važan je događaj. Ne međutim zato što su odstupom ovog malog diktatora, kako to žele vjerovati naivni demokrati, sile mraka ustuknule pred upornim zahtjevom za slobodom medija i za informiranjem koje bi bilo primjereno modernom demokratskom društvu. Nije ovdje riječ o iskoraku u slobodu, nego o jednoj neobično važnoj promjeni u strukturi neslobode koju živimo. Povlačenje Vrdoljaka s ovog isturenog položaja simbolički predstavlja povlačenje avangarde hrvatskog revolucionarnog državotvorstva s prvih crta bojišnice, povlačenje u stabilnu pozadinu one grupe ljudi koja je svojedobnu pobjedu na izborima jednoznačno shvatila kao povijesni mandat za ostvarenje hrvatske države pod svaku cijenu. Položaj dakako uopće nije napušten, on je tek prepušten drugom ešalonu – onima koji će uspostavljeni sistem, novoustanovljene vrijednosti i odnose, očuvati takvima kakvi jesu i obraniti ih od svih nasrtaja promjene ne iz svog revolucionarnog entuzijazma, nego iz drugih, sasvim prizemnih motiva: osobne koristi, socijalnog prestiža, birokratske rutine, građanskog kukavičluka, političke inertnosti, potkupljivosti, častohleplja, zlobe ili jala, ukratko iz svakidašnjeg, cinično osviještenog, hrvatski tipičnog, oportunizma.
Antun Tonči Vrdoljak nije iz te priče. Motiv njegova djelovanja, kao i djelovanja ostalih iz prvoboračke grupe valja tražiti među višim kategorijama. Ono što je činio, činio je iz svoje, da upotrijebimo onu antologijsku Gotovčevu sintagmu, najautentičnije autentičnosti – uvjerenja da je njegova osobna volja ujedno i volja povijesti same. A to nije nimalo prizemno. Naprotiv, riječ je o jednom osobito uzvišenom osjećaju, naime onom osjećaju koji je upravo onoliko uzvišen koliko je dovoljno da se ljudi o čijim se sudbinama odlučuje ukažu iz te perspektive sitnijima i od samih mrava. Samo je taj osjećaj – povijest, to sam ja – omogućio da se bez suvišnih dilema, bez mučnog odvagivanja osobne odgovornosti ostvari tisućljetni državotvorni projekt i da se u ime tog povijesnog megaprojekta ljudi hrpimice šalju u smrt, da ih se na stotine tisuća preseljuje kao da je riječ o gomilama šljunka a ne o masama živih ljudi, ukratko da se taj živi čovjek, zajedno s dobrima koja je stvorio svojim radom uzme jednostavno kao materijal za izgradnju povijesnih konstrukata, konkretno, hrvatske države kao neupitnog smisla/dovršetka nacionalne povijesti.
Stoga su danas toliko deplasirani svi pokušaji da se postojanost nove hrvatske vlasti nagrize ukazivanjem na neizmjernu privatnu korist koju heroji prvog ešalona hrvatske državotvornosti naočigled cijelog građanstva izvlače iz svojih javnih funkcija. Na temelju vladajućih ideoloških premisa nemoguće je zaoštriti to moralno pitanje. Društvo koje nije smoglo dovoljno hrabrosti da izlaz iz komunističke diktature nađe u otvorenom suočenju s izazovima modernog građanskog svijeta, nego se pokušalo kriomice odšuljati kroz stražnja vratašca nacionalizma nema pravo žaliti se što je zaglibilo u postkomunističkoj gnojnici. Kobno sjedinjenje triju hijerarhija, političke, ideološke i ekonomske, onaj carsko-papsko-mamonski karakter boljševizma oličen u jednoj jedinstvenoj nomenklaturi koja upravlja čitavim društvom, na dijaboličan način ponovo je oživljen u revolucionarnoj uspostavi nacionalne države. Sada je to nova, iz nacionalne revolucije proizašla kasta heroja, nova nacionalna nomenklatura koja je u sebi koncentrirala svu političku, ideološku i ekonomsku moć društva. Jer, opće je poznata činjenica da se danas u Hrvatskoj u posjed kontrolnog paketa dionica nekog poduzeća ne dolazi njihovom kupnjom za vlastiti novac, nego izravnom vezom s političkim moćnicima koji u potpunosti raspolažu društvenim bogatstvom i koji ga raspodjeljuju ili u skladu s vlastitim ideološkim kriterijima ili po logici vlastitog političkog interesa. Ovi odnosi ne mogu se uzdrmati moralističkim zanovijetanjem. Koje je posebice licemjerno kad dolazi od onih koji su prihvatili logiku: najprije okvir, nacionalna država, a onda sadržaj, demokracija, dakle, najprije nacionalna revolucija, a onda izgradnja građanskog društva i uspostava građanskih vrijednosti. Tko je pristao da mu hrvatstvo bude jedino univerzalno mjerilo društvenog života, taj nema pravo prigovarati onima koji su se na tom hrvatstvu enormno obogatili. Da bi pak s druge strane sami vlastodršci mogli na svojoj savjesti osjetiti težinu moralnog prigovora koje im na račun njihova bogaćenja upućuju podanici, još je manje vjerojatno – ta za volanima njihovih skupih automobila oni ne vide sebe kao nekakve pojedince, moralno odgovorne individue, nego samu hrvatsku povijest koja presretna juri iz junačke sadašnjosti u blagostanje budućnosti. Štoviše, tvorci hrvatske države uglavnom vjeruju da su njihove povijesne zasluge tako goleme da ih se više ničime ne može platiti.
I nitko to stanje nije umio bolje izraziti od Antuna Vrdoljaka: “Nakon šezdeset i nešto dana mazohizma, koji me uvalio u organizaciju Atletskog prvenstva Europe, nakon što sam za pedeset i tri dana, uz pomoć nekolicine entuzijasta, uspio sagraditi cijeli jedan hotel, obnoviti i urediti borilište (stadion Hajduka na Poljudu), vježbalište (igralište Splita), dvije zaobilaznice u gradu, spasiti obraz domovine pred cijelom Europom, donijeli su mi kutiju od malo većih cipela, ili možda čizama, i rekli: Tu su vaše dnevnice. “Niste uzeli dnevnice”, kažu. Kad nisam do danas, što će mi i sada? Imao sam i stan i hranu.”
Sve je ovdje poredano upravo onako kako i dolikuje hrvatskoj groteski: nacionalni junak tragično razapet između svoje patološke megalomanije i gotovo isposničke skromnosti, statirajući nezahvalni puk, i – nitko više. Ono međutim što kobno nedostaje ovoj slici nisu samo svi oni inženjeri, tehničari i silni radnici koji su pomogli Vrdoljaku sagraditi hotel i urediti borilišta, nisu samo svi oni novinari, ugostitelji, sportski radnici, svi Splićani napokon koji su pomogli Vrdoljaku spasiti obraz domovine pred cijelom Europom – ono glavno što nedostaje jest čovjek koji je pošteno obavio svoj posao, u ljudskim razmjerima dakako, i tako zaslužio u normalnim društvima uobičajeni ekvivalent za takav jedan obavljeni posao, naime plaću, s dnevnicama. Ali pravi Hrvat ne radi za novac. Daleko bilo. Pravi Hrvat kao Vrdoljak radi iz osjećaja povijesne odgovornosti, iz najdublje potrebe žrtvovanja za časni obraz domovine, iz najuzvišenije ljubavi prema hrvatskom narodu, ljubavi toliko uzvišene da taj narod u njegovoj prozaičnoj (radnoj) svakidašnjici uopće i ne primjećuje, dakle, ljubavi toliko sublimnoj da je uopće više ne možemo razlikovati od čistog prezira prema tom istom narodu. Da je taj narod tada možda ipak, makar na tren, shvatio s kim ima posla, posvjedočio je sam Vrdoljak: “Spominjem Split, jer sam tamo stekao nadimak Atila, bič božji.”
Spomenute riječi Vrdoljakove uzete su iz njegova Dnevnika objavljenog u Danasu veljače devedeset treće, trenutka u kojem se autor prisjetio svoje herojske uloge u organizaciji Atletskog prvenstva Evrope u Splitu. Iz tog vremena valja se međutim prisjetiti još nečega. Jednog nastupa Vrdoljakova na televiziji u kojem je s nesuzdržanim ushitom govorio o organizaciji Prvenstva. U jednom trenutku on se, do kraja ganut vlastitim riječima, doslovno – rasplakao. Tada su se voditeljica, kamera i režija još umjeli zbuniti političarevim javnim suzama. Zadnji put. Otada je naime javno cmizdrenje postalo dijelom hrvatske političke kulture. Gospodin Predsjednik primjerice rado se javno služi suzama, u doduše rijetkim, ali neobično znakovitim prigodama. Antunu Vrdoljaku međutim pripada besmrtna zasluga probijanja leda. Njegove su suze bile prve, dakle povijesne. Tada, kao i danas igrale su istu ulogu. S njima je u političku arenu stupio i u njoj ostao Veliki Hrvatski Osjećaj. Ono neizrecivo nešto samog hrvatstva, naturalistički eruptivno i neukrotivo, diskurzivno nedohvatljivo, ono nešto hrvatsko naprosto. U stvari, bile su te suze simbolički prikaz želje za demonstracijom povijesnog novuma koji je s njima i u njima imao uslijediti. One su bile znak da nova država koja se rađa na ruševinama stare, jugoslavenske, jest bitno drugačija za običnog čovjeka. Ne više tuđa, ideološka, umjetna, tom običnome čovjeku prijeteći suprotstavljena i hladno, neugodno tajanstvena pod svojom birokratskom krinkom. Naprotiv, nova država, hrvatska država, imala je otpočetka biti nešto naše, moje, tvoje, nešto prirodno i blisko, toplo i povjerljivo u svojoj apsolutnoj neposrednosti, nešto potpuno autentično, nepatvoreno i bez ostatka iskreno. Ukratko, intimna stvar. I ovdje leži generalna zabuna novije hrvatske povijesti. Država, moderna država, ona je naime javna stvar – res publica. Država je država tek onda kada se osjeća poput bolno hladnog leda na čelu, a ne poput vruće suze na obrazu. Sav njen smisao i nije nigdje drugdje nego u njenoj apsolutnoj otuđenosti i arteficijelnosti – u njenom paradoksu: da je stvarno moja tek onda kad ju doživljavam kao potpuno tuđu.
Antun Tonči Vrdoljak, u svojoj totalnoj neposrednosti, otvorenosti, prisnosti, u svojoj najjavnijoj intimnosti, u svojoj neobuzdanoj prirodnosti i elementarnosti bio je i ostao živo otjelovljenje hrvatske državotvorne želje – prvi i najveći ridikul hrvatske najautentičnije autentičnosti. Zato, kada će se jednoga dana, za spomenik generaciji hrvatskih intelektualaca i političara koja je tako glupo upropastila svoj narod tražiti odgovarajući epitaf, valjalo bi sjetiti se Vrdoljakovih riječi: “Zaludu mamin naputak: bolje je svašta jesti, nego svašta govorit! Ali, gdje je mama sada? Ona je među anđelima, a ja…”
Sadržaj
BarikadePrije početka: U Kninu 1990.
Otpisani
Mudri Predsjednikov savjetnik Miroslav Krleža
Njegova najautentičnija autentičnost
Aralica shrvan emocijama
Agrameri lete u nebo
Djelatnici vs. najamni radnici
Popu pop, a bobu bob
Kuna i jazavac
hrvatska basna
Bogu carevo, caru božije!
Prorok u hramu nacionalnog duha
Dobri plavi dječaci
Čekajući Fortinbrasa
Plivači i plutači
Dečko koji obećava
Imena luda
Tito drugi put među Hrvatima
Farsa
Osvajanje središta
Žene ne šute
O hrvatskoj šutnji
Govno na kiši
Bolje je svašta jesti nego svašta govorit
Oluja
Sapere aude
Impresum