Barikade | Boris Buden

KUNA I JAZAVAC

hrvatska basna

Basnolik nam je postao život u Republici Hrvatskoj. Čini se naime da je sudbina čitavog naroda našla svoj prikaz u sudbini dviju životinja, jedne kune i jednog jazavca.

Ali ispričajmo najprije kuninu priču. Njen glamurozni povratak među Hrvate nije ostao bez osporavanja. Javili su se naime neki koji u uvođenju kune kao hrvatskog novca vide izravno poistovjećenje Hrvatske s ustaškim režimom. Ovi kritičari poriču uglavnom bilo kakvu relevantnu pretpovijest kune kao hrvatske monete i jednoznačno je vezuju uz Pavelićevu endehaziju te time njeno značenje svode isključivo na značenje jednog fašističkog simbola.

Postoje i promicatelji, odnosno u ovom slučaju branitelji kune. Oni nasuprot kritičarima ističu navodnu ukorijenjenost kune u hrvatsku tradiciju i poantiraju neku vrstu njene izvorne nevinosti: činjenica da se ustaški režim poslužio kunom kao tradicionalnim hrvatskim platežnim sredstvom nije dovoljna da bi kompromitirala kunu kao takvu, odnosno tradiciju samu.

Spor između kunopromicatelja i kunokritičara koncentrirao se tako na pitanje, da li kuna kao ime novca nosi ili ne nosi na sebi fašističko značenje. Tako postavljeno pitanje može međutim u publici pobuditi iluziju da je na njega moguće jednoznačno odgovoriti, odnosno da rezultat spora može biti neka općevažeća objektivna istina. U tom smislu polemika zadobija kvaziznanstveni karakter. Podsjeća na onaj poznati spor između takozvanih deskriptivista i antideskriptivista. U središtu spora je pitanje kako se imena odnose prema stvarima. Oni prvi drže da je značenje neke riječi određeno svežnjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari. U našem slučaju kuna bi tako bila riječ čije značenje određuju svojstva kao: životinja čije krzno svojedobno služi u hrvatskim zemljama kao univerzalno sredstvo razmjene, lik s novca koji je svojedobno bio u upotrebi među Hrvatima, tradicionalno sredstvo plaćanja u Hrvata, moneta u NDH, nevina žrtva udbaškog srbo-jugo-unitarističko-četničko-komunističkog totalitarizma, hrvatski novac par excellence, simbol hrvatske državne i monetarne samostalnosti itd. Ovdje svojstvo kune kao monete u jednom fašističkom režimu jest tek jedno od svojstava koja određuju njeno značenje i nema nikakvog razloga da to svojstvo uzmemo kao jedino ili kao predominantno. Štoviše, vjeruju kunobranitelji, to bi bilo nasilje nad stvarnošću, akt politički motiviran, otvoreni izraz neprijateljstva prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj državi.

Kunokritičari, naprotiv, zaigrali bi u ovom hipotetičkom filozofskom sporu ulogu antideskriptivista. Njihova je teza da se riječ referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krštenja (primal baptism). Kunu je kao hrvatski novac okrstio Ante Pavelić te ona ostaje “ustaška novčana jedinica” (Ivo Banac) u svim mogućim svjetovima i u svim kontrafaktičkim situacijama. Nekakvo naknadno konstruiranje predustaške tradicije kune pseudoznanstveno je nadmudrivanje i ne može zasjeniti ono bitno – poistovjećenje današnje hrvatske vlasti s ustaškim režimom, a što je s obzirom na bilo koji pragmatični hrvatski interes u najmanju ruku kontraproduktivno, nanosi Hrvatskoj samo štetu te je stoga akt neprijateljski prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj državi.

Ovaj prividno znanstveni karakter spora oko kune ima samo jednu svrhu – da posluži kao imitacija demokracije, da osnaži iluziju kako se odluke u nas donose na osnovi nekakvih argumenata i nekakve logike. Prije dakle nego se zainteresirana publika dohvati dobačene joj kosti za glodanje te posegne za dodatnom argumentacijom, prije nego se dakle udubi u proučavanje radova Johna Stuarta Milla i Gottloba Fregea, Searla i Kripkea, valja joj objasniti da je ono najvažnije u ovom sporu, činjenica da je njegov ishod odlučen prije nego li je spor i započeo. Dakle, da je značenjska mreža u koju se ulovila kuna određena drugim momentima, a nikako znanstvenim ili logičkim argumentima.

Naime, ključ za razrješenje zagonetke o značenju kune drži jazavac. Isti je naime sve donedavno velikodušno dopuštao jedinom zagrebačkom satiričkom kazalištu da bez naknade koristi njegovo ime kao svoje. A onda je iznenada morao nestati. Bespomoćna jadikovka Fadila Hadžića zaziva nedvojbene asocijacije na slučaj kune. Poslušajmo: “…ne vidim razloga da jednu životinju koja postoji vjerojatno dvadeset tisuća godina sada nasilno ukidamo, izbacujemo iz zoologije, iz života, činimo nepodobnom. Ako proglašavamo životinje nepodobnima, onda govorimo o mraku i zapravo nemamo nikakvo pravo govoriti o demokraciji.” Svi znamo što je bilo kobno za jazavca. Zli Srbin Petar Kočić u čijem se djelu spominje ova životinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao životinje, nikakva podudarnost s (životinjskim) imenima drugih satiričkih listova i kazališta u svijetu nije ga mogla spasiti. Svojstvo – biti u naslovu djela jednog zlog Srbina – zbrisalo je sva druga jazavčeva svojstva i definitivno odredilo njegov četnički identitet. Ona ista logika koju su kunopromicatelji s indignacijom odbacili, jazavca je došla glave. Što dolikuje kuni, ne dolikuje jazavcu. Ni među životinjama dakle u novoj hrvatskoj državi ni pravice.

Slučaj jazavca prava je istina spora oko kune. On čini svaku diskusiju oko kune, svaku argumentaciju za i protiv potpuno irelevantnom i prokazuje svaki racionalni napor oko te argumentacije uzaludnim, odnosno njen razultat posve neobavezujućim. Slučaj jazavca iznosi na vidjelo ono najvažnije – da je označiteljska praksa u današnjoj Hrvatskoj u potpunosti pod vlašću ničim obuzdane političke samovolje, što drugim riječima znači, da je kompletni hrvatski simbolički univerzum danas do kraja ideologiziran.

Zaključimo! Sama po sebi kuna niti jest niti nije ustaški simbol. Ustaštvo je njeno svojstvo jednako koliko je i četništvo svojstvo jazavca. Kuna je dakle ustašica onoliko koliko je i jazavac četnik. Samo, u našem današnjem hrvatskom društvu, kao što smo čuli i vidjeli, jazavac jest četnik. Onda je i kuna […] Da, upravo tako, tek u relaciji spram jazavca, tek u razlici/opoziciji spram njega i njegove sudbine zadobija kuna onaj kužni zadah totalitarne prakse koji u nozdrvama zatim vonja na poznati ustaški smrad. Ono ustaško na kuni nije nešto što ona iz prošlosti donosi u današnju stvarnost, nego je današnja stvarnost ono što kuni priskrbljuje ustašku konotaciju. Nije dakle promocija kune u novu hrvatsku monetu sama po sebi ono što današnje hrvatsko društvo i hrvatsku državu poistovjećuje s ustaškom državom i fašizmom uopće. Upravo obrnuto, stvarnost današnjeg hrvatskog društva jest ono što od kune čini element identifikacije s ustaštvom. Prazno mjesto Trga žrtava fašizma, ustaške uniforme i znakovlje na ulicama, najsramotnije šovinističke ustaške parole u javnosti, zbrisan i posljednji znak hrvatskog antifašizma, ali prije svega, despotska samovolja vlastodržaca, njihova nečuvena grabežljivost, bezakonje, svi oni nekažnjeni pljačkaši i ubojice u samim vrhovima vlasti – to i i slično krsti kunu ustaškom, a ne nekakav pokojni Ante Pavelić. Jednako tako mi ne možemo reći da akademik Dalibor Brozović, najrevniji promicatelj kune u Hrvatskoj navodeći sve moguće argumente u njenu korist zastupa zapravo ustaštvo. Ali mi zato znamo da akademik Brozović to ustaštvo priziva onda kada ne brani jazavca, onda kada bez riječi protesta pušta jazavca da strada kao četnik. Onime o čemu govori, Brozović ne uspijeva osloboditi kunu ustaštva, zato jer tu istu kunu sam čini ustaškom upravo onime o čemu šuti. Time Akademik vlastitoj argumentaciji u korist kune oduzima svaku vjerodostojnost i skida s nje auru znanstvene kompetencije. Nije Brozović nikakav zastupnik deskriptivističke teorije značenja, nije on nikakav hrvatski Searl, on je tek intelektualni serviser neodgovorne političke samovolje.

Argumentacija kunopromicatelja sadrži inače jedan veoma indikativan motiv. Da bi oslobodili kunu ustaške konotacije oni je rekonstruiraju u idealnom prostoru nekog meta-značenja, prostoru očišćenom od sveg političkog i ideološkog, dakle, i sveg povijesnog. Tako će Brozović opetovano naglašavati “iznimnu apolitičnost” kune kao novca, a Stjepan Čuić će čak ustvrditi kako je naraštajima odraslim poslije 1945. naziv valute irelevantan, jer se “…spram nje odnose izvan ideološkog i političkog konteksta.”. Ovaj pokušaj da se neki pojam rekonstruira izvan svake ideološke i političke konotacije, kao što bi trebalo biti poznato, ideološki je postupak par excellence. Taj postupak kojim se povijest naturalizira, ujedno je i postupak mitologizacije. Mit, pisao je Roland Barthes, “ne poriče stvari, naprotiv, njegova je funkcija da govori o njima; on ih jednostavno pročišćuje, čini ih nevinima, daje im prirodno i vječno opravdanje, daje im jasnoću koja nije jasnoća objašnjenja, nego jasnoća činjenične tvrdnje”. Pisac i akademik u ulozi kunopromicatelja postaju tako ideolozi i mitotvorci. U svom ideološki ovako pročišćenom, oprirođenom vidu, u svojoj apsolutnoj nevinosti i vječnoj sveprisutnosti jedina funkcija koju kuna još može imati jest to da bude element u mitu o stvaranju hrvatske države. Tek unutar toga mita ona je apriorno oslobođena svake negativne konotacije. Ovdje ona ima moć da uzvišena u svojoj izvanvremenskoj supstancijalnosti hini nevinost spram bilo koje svoje konkretizacije, spram bilo kojeg ozbiljenja, pa tako i moć da jednostavno apstrahira od sveg zla ustaške države, jednako kao što nam se i ideja hrvatske državnosti natura u ovom mitu kao nešto apriorno nevino i čisto, nešto što vječno perzistira u beskonačnoj razlici spram svake svoje realizacije. Utoliko se svi prigovori koji naglašavaju pragmatični, konkretni moment problema s uvođenjem kune – to da bi ovakvo ime valute moglo štetiti gospodarskim interesima Hrvatske, dakle da je u tom smislu kontraproduktivno, – odbijaju o golotinju kunine istine: ona nije uvedena zato da bi konkretnim, živućim Hrvatima bilo bolje, nego zato da u mitskim slikama podupre njihov imaginarni identitet.

Sada se pokazuju sve pogubne posljedice čišćenja Hrvatske od svih znakova antifašizma. Jedno društvo je u histeričnoj potrebi da uspostavi apsolutnu razliku spram svoje nedavne prošlosti porušilo sve simboličke mostove za sobom, uništilo je svaki element koji je omogućavao simboličku identifikaciju s prošlošću, zauzimanje diskurzivnog odnosa prema njoj i kontinuitet identiteta u nužnim promjenama. Stvoren je golemi zjev, crna simbolička rupa koja nije nadsvođena novim simboličkim univerzumom, nego je provizorno zasuta mitskim slikama imaginarnog identiteta, slikama poraza i pobjede, poniženja i osvete. Rezultat nije zrela svijest o tomu odakle dolazimo, što jesmo i što se to s nama zbiva, nije dakle simbolički poopćiv, komunikativni izraz nacionalnog identiteta, nego autistička gvalja izmrcvarene duše stješnjene u sado-mazo grču između samoproždirućeg straha i omnipotentnog gnjeva.

Tako je Hrvatima od II svjetskog rata u njihovom povijesnom identitetu ostala tek gola trauma poraza. Kuna je fantazijska kompenzacija tog poraza, mitska slika uskrsnuća onog vječnog, ničim okaljanog, apsolutno nevinog, neuništivog hrvatstva. Ali mit, a pogotovo nacionalni mit, ne može pretvoriti poraz u pobjedu. Može međutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg – tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta. Prvi puta kao stvarno stradanje tisuća konkretnih ljudi, najčešće nevinih žrtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvoreno hrvatsko Kosovo. Spiritus movens te mitomanije, kojemu je uspjelo posrbiti hrvatsku kulturu i politiku, čitavu hrvatsku stvarnost, temeljitije no što bi to Srbi ikada mogli učiniti, jest ustaški ressentiment – onaj pravi promotor kune u novi hrvatski novac.

S malo mašte moguće je zamisliti hipotetički susret dviju životinja: kune koja se iz mraka uspinje k blještavo osvijetljenoj pozornici i jazavca koji istim putom silazi u mrak neke svoje Jazovke. Pretpostavimo da su im se pogledi sreli. E pa ti pogledi nijemo su naravoučenije basne koju živimo u tužnoj Republici Hrvatskoj.