Barikade | Boris Buden

GOVNO NA KIŠI

“Bože, koliko samoće”, razmišljala je Đurđica Ivanišević kad se spremala pisati o PEN-u, “hoće li barem netko misliti kao ja?”. Ali nije mogla mimo sebe, sada, kao ni prije, iako ju ta samoća poput zle kobi prati u njenom intelektualnom angažmanu za pravedne stvari. Eto, kad je bila riječ o onom režiseru Ciulliju “koji je propovijedao genocidnu Hrvatsku”, sedmorica njih skočila su na nju jednu, a slično je bilo i s asfaltiranjem Salone. Bila je sama, “ali onda su postojala još dva, tri čovjeka koja su shvatila istinu, možda će je shvatiti i sada.” Tako je razmišljala Đurđica Ivanišević “vrteći svoju platnenu vrećicu”. Ali nije rezignirala, jer se sjetila onog stiha koji ju je “hrabrio od djetinjstva” i davao joj “vjeru i nadu” – “Jedan se da onemogućiti, ali se ne da/ onemogućiti pjev ponora cijelog jednog naroda/ roda koji je smogao snage pjevati UNATOČ.” (Tonči P. Marović). Dakle, shvativši najednom da zapravo i nije sama, štoviše, da iza nje stoji čitav jedan narod, da će se dakle kroz njena usta oglasiti “pjev ponora cijelog jednog naroda”, “roda koji je smogao snage” da upravo kroz nju Đurđicu Ivanišević, napokon propjeva, progovori […] odluči se naša Đurđica na akciju te neustrašivo pojuri dobaciti svoj snopić drva na lomaču. Ponovo su pricvrljili nečije meso na žar, ponovo zrak hrvatski vonja po opaljenoj ljudskoj koži, zar bi presvete jednostavnosti kao što je naša Đurđica mogle ostati po strani? Nikako, tim više što su hajke na ljude, kao što je opće poznato, specijalnost ovakvih neustrašivih osamljenika kakva je naša Đurđica. Ali avaj, dok je vrtila svoju platnenu vrećicu i osvrtala se za rodom i narodom priskočiše Slobodani Novaci, Milani Ivkošići, priskočiše akademici i ugledni pisci, i država sa svojim medijima, i hajka krene – masovna, naravno, kakve prave hajke i jesu. Progonjene zvjerke ovaj put su oni članove PEN-a koji su u posljednje vrijeme skrivili dvije rezolucije: jednu na kongresu svjetskog PEN-a u Pragu kojom – kako piše u zahtjevu za ostavkom Upravnog odbora Hrvatskog centra PEN-a i njegova predsjednika Slobodana P. Novaka, koji su potpisali mnogi ugledni članovi istog tog PEN-a – kojom se dakle “nudi hrvatska kulturna suradnja ideolozima genocida nad hrvatskim narodom” i u kojoj se “izjednačuje krivnja srpskog krvnika i hrvatske žrtve.”; i drugu rezoluciju, onu u Križevcima, “u kojoj se Republika Hrvatska optužuje kao sukrivac za neljudsko stanje u Bosni i Hercegovini.”

Inkriminacija je i ovoga puta jasna – izdaja! Ostavka se traži ni manje ni više nego zbog “klevetanja Republike Hrvatske”, “nanošenja štete njezinu ugledu” i “potkapanja njezina suvereniteta” – ovo potonje zvuči kao optužba za veleizdaju, gotovo kao poziv na sudsko gonjenje. Za razliku od bljutave moralističke patetike u kojoj završava fantazija osamljenog istjerivača pravde, Đurđice Ivanišević, Zahtjev za ostavkom unosi daleko više svjetla u prave motive sukoba među hrvatskim intelektualcima, članovima PEN-a. Razlog je naime isključivo političke naravi. To najbolje dolazi do izražaja u optužbi za klevetu domovine u hrvatskom izdanju časopisa “Lettre Internationale” (izdaje ga upravo hrvatski centar PEN-a) gdje su, kako pišu pobunjeni tužitelji, “pretiskani i tako ponuđeni inozemstvu uvodnici iz Vijenca, lista Matice hrvatske , upereni protiv hrvatske države, hrvatske državnosti i hrvatske državotvornosti”. Uvodnike je pisao, kao što znamo, uglavnom Vlado Gotovac. Jednako tako znamo da Vlado Gotovac nije u Vijencu sasvim sigurno nikada ništa izjavio “protiv hrvatske države, hrvatske državnosti”, a pogotovo ne nešto protiv “hrvatske državotvornosti”. Optužba je u potpunosti zasnovana na notornoj laži i u tomu otkriva svoj osnovni motiv – unutarhrvatski politički obračun, točnije, nastavak istoga, sjetimo li se bure oko izbora za predsjednika Matice hrvatske. U sukobu su dvije struje: jedna koja stoji uz vlast podržavajući je ili eksplicitno, kroz konkretni politički angažman, ili implicitno, kroz potpunu šutnju o očiglednim svinjarijama koje ta vlast čini; i druga, koja igra ulogu političke opozicije i koja otvoreno kritizira hrvatsku vlast i njene konkretne političke promašaje, njene totalitarističke tendencije, autoritarnost, a posebice destruktivnu kulturnu politiku. Ova druga struja pokazala je svoju snagu u izboru Gotovca za predsjednika MH i više ili manje potpuno se jasno artikulirala kroz Vijenac.

U samu situaciju, u samorazumijevanje njenih protagonista s obje strane barikade, a velikim dijelom i u sliku koju o toj situaciji stvara publika ugrađena je međutim temeljna iluzija – lažni dojam da je riječ o intelektualnom sporu, odnosno o sporu među intelektualcima. Ta iluzija sekundarna je posljedica hrvatske političke stvarnosti danas, odnosno činjenice da hrvatski parlamentarizam očigledno uopće ne funkcionira. Riječ je ozbiljnom poremećaju u implementaciji reprezentativne demokracije u nas. Ona izgleda nije zaživjela u onoj mjeri u kojoj bi to bilo nužno da je uopće možemo zvati demokracijom. U Hrvatskoj danas ne postoji prava, jasno artikulirana i profilirana politička opozicija. Stoga je realna napetost u društvu, napetost između stvarno suprotstavljenih različitih interesa pojedinih dijelova hrvatskog društva naprosto pomaknuta na drugu razinu – kvaziintelektualnu – gdje se izražava kao tekući konflikt.

Optužba koju PEN-ovoj “praškoj” vrhuški upućuju pobunjeni članovi dostiže svoj vrhunac u tvrdnji o izdaji domovine kroz klevetu iste u inozemstvu. U tom smislu upućuje ona na najbolniji problem hrvatske državotvorne ideologije i njene današnje političke i kulturne prakse – njenu samoreprezentaciju, odnosno potpuni fijasko u svim pokušajima da se Hrvatska, odnosno ono što svi nazivaju nekom specifičnom, hrvatskom, istinom, na odgovarajući, dakle razumljivi način predstavi svijetu. Upravo ta, tragično skončala drama (samo)reprezentacije ona je trauma koja ovom sukobu daje tako upadljivu žestinu.

Činjenica da je S. P. Novak i dio PEN-ovaca koji su više puta predstavljali Hrvatsku na raznim kongresima i susretima otpočetka u samom središtu te drame od odlučujućeg je značenja za čitavu priču. Od Rija do Praga dug je bio put, posut ne cvijećem i lovorikama aklamacije, nego trnjem bolno doživljenog nerazumijevanja. Svijet nikada nije prihvatio tzv. hrvatsku istinu, pa čak ni prije bosanskog inferna, čak ni u vrijeme kad se Hrvatska predstavljala pod čistom aurom nevine žrtve. Potrebno je samo malo oživjeti pamćenje. Tek prije nešto više od godinu dana, u vrijeme priprema odlaska hrvatske delegacije na 60. kongres PEN-a u Santiago de Compostelu, Vjesnik iz pera Branke Džebić donosi prikaz razgovora s Verom Čičin-Šain, glavnom tajnicom PEN-a: “U međuvremenu su se, međutim, politička situacija i javno mnijenje […] dosta promijenili i tu pred hrvatskom delegacijom stoji dosta težak i delikatan zadatak da objasni, s jedne strane, vlastite književničke i penovske poglede na te probleme, a s druge strane morat će tumačiti postupke i stajališta hrvatske države […] – To će nam biti prilično teško – naglašava tajnica Hrvatskog PEN-a – pogotovu nakon onih slika iz hrvatskih logora u Bosni i Hercegovini. Morat ćemo se svakako suprotstaviti mogućnosti presijecanja hrvatske obale kod Neuma.” Drama reprezentacije već je sasvim jasno prisutna. Nije bilo nikakve šanse da ova shizofrena pozicija naiđe na neko razumijevanje, ni da se ovaj parapropagandistički, parapolitikantski i čak paravojni žargon na bilo koji način utopi. Već je tada postalo jasno da postoje samo dvije mogućnosti: ili se ograditi od politike hrvatske države ili prekinuti svaku komunikaciju sa svijetom. Dakle, ili Evropa ili Tuđman, u smislu ekskluzivne disjunkcije. Münchenski govor S. P. Novaka nije tek priznanje dileme, nego već donijeta odluka. Iz intelektualnog poraza u političku opoziciju, to je bio jedini mogući put onog dijela hrvatske inteligencije koji je još zadržao nekakvo sjećanje na svojedobno toliko neodoljive čari ideologema Europa i Zapad. Drugi dio prepustio se slobodnom padu – u ideološki unaprijed programirani balkanski autizam na čijem dnu se danas bez ikakve razumske kontrole prepušta divljanju vlastitih sado-mazo impulsa. Književnik Stijepo Mijović Kočan, koji se pridružio hajki i priskočio u pomoć našoj osamljenoj Đurđici, svu golotinju te pozicije razotkrio je do kraja nazivajući Europu doslovno kurvetinom i tako pred čitavom javnošću pokazao što je istina do paroksizma dovedenog hrvatstva – srpstvo!

Moralna niskost, lažljivost, no prije svega tragikomična glupost svih onih silnih književnika, profesora, doktora, a posebice akademika hrvatskih koji su potpisali antologijski Zahtjev za ostavkom vodstva PEN-a kulminirao je u optužbi uvodničara Vijenca za destrukciju “hrvatske države, hrvatske državnosti i hrvatske državotvornosti.” Vlado Gotovac, a to je uvodničar Vijenca, ne samo da je notorni hrvatski nacionalist koji je svoj život posvetio hrvatskom državotvorstvu i koji jedva da zna za išta drugo osim za to hrvatsko državotvorstvo, nego je njegov stil pisanja i govora, ona močvara iracionalnog diskursa po sebi takva da nešto kao što je suvisla kritika ideologije hrvatskog državotvorstva u njega uopće ne dolazi u obzir. To je naprosto nezamislivo.

Opisani sukob nije dakle sukob među intelektualcima, nego sukob među kvazipolitičarima. On se odvija na pozadini propalog pokušaja samoreprezentacije hrvatske državotovorne ideologije. Njene katastrofalne praktičke posljedice osujetile su svaku mogućnost njena komuniciranja sa svijetom i prije nego se razvila do nekog pojma. Tzv. hrvatski intelektualci nisu nikada ovladali onim jezikom koji bi bio dovoljno univerzalan da hrvatsku želju učini priopćivom. Odnos hrvatskog naroda prema hrvatskoj državi, u toj tzv. hrvatskoj državotvornoj ideologiji, danas je još uvijek onaj isti koji je svojedobno slikovito predočen tezom: narod bez države je kao govno na kiši. Jedini koji se potrudio osmisliti hrvatsku želju, podići je s razine govna na kiši, – ujedno i jedini hrvatski filozof – bio je Alain Finkielkrauth. Hrvatska ga je intelektualnost besramno potrošila u trivijalne propagandističke svrhe. I jedino što danas još čini, ta hrvatska intelektualnost, je da se otima, primitivno, balkanski, seljački, oko tog kišobrana nad govnom. Ne vladaju ljudi ideološkim fantazmama, nego ideološke fantazme vladaju ljudima. Onaj oceanski osjećaj u kojem se utopila Đurđica Ivanišević pomislivši da kroz njenu osamljenost možda progovara čitav jedan rod, cijeli jedan narod, bio je dio ideološke fantazme. I u tom smislu istinit: Bože koliko samoće, progovorio je kroz Đurđicina usta hrvatski narod ostavljen od svojih intelektualaca ko govno na kiši.