Sve do Srca Svijeta : izabrane pjesme | Blaise Cendrars

Iznenada sirene i ja trčim na prozor.
Već se čuju kanonade i grmljavina iznad Aubervilliersa.
Nebo zvijezdi švapskim avionima, granatama, križevima, raketama,
Kricima, zviždaljkama, kadencama koje se stapaju i zavijaju pod mostovima.

Seina je tamnija od bezdana, sa svojim tegljačima dubokog gaza
Koji su dugački poput kovčega merovinških kraljeva urešenih
Opravom od zvijezda koje se utapaju – u dubinama – u dubinama.
Okrećem se i trnem lampu i palim veliku cigaru.

Ljudi bezglavo jure, tutnje ulicom, napola probuđeni,
Traže utočište u podrumu policijske stanice koji miriše na barut i salitru.
Ljubičasti auto policijskog prefekta susreće se s crvenim autom vatrogastva,
Čarobni i vitki, zvjeroliki i sjetni, tigrice koje sliče zvijezdama padalicama.

Sirene mjauču i tihnu. Larma se nastavlja punom snagom. Tamo gore, sve je prolupalo.
Zatišje. Pucketanje i teška tišina. Onda prolongirani fijuk i mukli tresak bombe.
Mrvljenje milijuna tona. Bljeskovi. Vatra. Dim. Plamen.
Akordijon od 75mm. Hroptaji. Urlici. Padanje. Pisak. Kašljanje.
Kolapsi i urušavanja.

Nebo poskakuje u nepresretljivim bljeskovima
Zjenice, raznobojne zrake, koje režu, razdvajaju, koje oživljavaju melodiju propelera.
Reflektor iznenada obasjava plakat Baby Caduma
I onda odskače u nebo bušeći mliječnu rupu nalik dječjoj bočici.

Uzimam šešir pa i ja silazim na mračne ulice.
Tu su usidrene stare kuće koje se naslanjaju jedna na drugu poput staraca.
Dimnjaci upiru u nebo svojim prstima.
Uspinjem se ulicom Saint-Jacques, s rukama ukopanim u džepove.

Ovdje je Sorbonna i njezin toranj, crkva, licej Louis-le-Grand.
Malo dalje ulazim i tražim pekara vatre.
Palim novu cigaru i razmjenjujemo osmijeh.
Ima zanimljivu tetovažu; jedno ime, ružu, i srce probodeno bodežom.

To je ime koje dobro poznajem; pripada mojoj majci.
Izlijećem na ulicu. Suočen sam sa zgradom.
Probodeno srce – prva točka sudara –
I još ljepše od tvog golog torza, zgodni pekaru –
Zgrada u kojoj sam se rodio.