Sve do Srca Svijeta : izabrane pjesme | Blaise Cendrars

Tomica Bajsić

PREVODEĆI INDIANU JONESA FRANCUSKE LITERATURE

“Dic nobis Maria, quid vidisti in via?”
– La lumierre frissoner, humble dans le matin.

“Dic nobis Maria, quid vidisti in via?”
– Des blancheurs éperdues palpiter comme des mains.

“Dic nobis Maria, quid vidisti in via?”
– L’augure du printemps tressaillir dans mon sein.

Les Pâques a New York

Bilo je to u proljeće 1997., u uskom antikvarijatu s apsurdno visokim stropovima u drevnom centru Rio de Janeira, koji se naslanja na zgradu koja je posljednjih godina služila kao pulp-kino, ali je u kolonijalna vremena bila najotmjenije kazalište u Riju. Cinema Ines – urušeno kupolasto krovište kroz koje se probijaju grane pune ptica; dvostruko stepenište sa zavinutom ogradom od pozlaćenog drva, plinska svjetla izvan funkcije i zrcala zamagljena stoljetnom prljavštinom u kojima se odrazi prolaznika čine petrolejskim sjenama na vodi. Otkrio sam poeziju Blaisea Cendrarsa tek u svojoj 29-oj godini, u knjižici na portugalskom koja me privukla neobičnim crtežom na papirnatim koricama. Knjiga je stajala na polici među modernistima; Manuelom Bandeirom, Oswaldom de Andradeom, Mariom de Andradeom i ostalim momcima koji su u veljači 1922. u Teatru Municipal u Sao Paulu proglasili početak brazilske avangarde ovim riječima: “Želimo svjetlost, zrak, ventilatore, avione, idealizam, motore, krv, brzinu, snove, u našoj umjetnosti. I neka buka jednog automobila preplaši i posljednjeg Homerova boga koji spava i sanja frulice arkadijskih pastira i Helenine božanske grudi, što je anakronizam u eri jazz banda i filmova.” Ta je skupina tada mladih ljudi, sada klasika brazilske poezije, pozvala iz Europe čovjeka za kojeg su mislili da najbolje utjelovljuje duh nove umjetnosti, i ponudili mu da bude njihov gost i održi u Sao Paulu niz predavanja na bilo koju temu koja mu padne na pamet. Pjesnik koji je po njihovoj zamisli trebao poslužiti kao živi model revoluciji u brazilskoj umjetnosti, koji je u svom izravnom, humanom stilu, vratio poeziju na ulicu, u svakodnevno, uvijek iznova otkrivajući svijet kroz pustolovinu i nevjerojatna putovanja; i koji se tom pozivu odazvao s iskrenim veseljem, bio je Blaise Cendrars. Njegove su pjesme, kako sam ih počeo čitati na ljestvama antikvarijata, odmah zaživjele u meni kroz taj Cendrarsov unikatni objektiv oceanske širine s radarom za fine detalje koje čovjek registrira i koji prođu kroz njega nedefinirani a skupno čine svu radost života. Mnoštvo tih slika bile su mi poznate i svježe: i ja sam već pet puta putovao u Brazil i baš u vrijeme kada sam sasvim slučajno naletio na tu knjigu, neki se bumerang upravo vratio iz daljine od 11.000 kilometara – u koloritu novog kontinenta nevjerojatnom bistrinom zaživjela je prošlost; tuge našeg Domovinskog rata za oslobođenje od Balkanskog Koljača i njegovih barbarskih hordi projicirane kroz tišinu i lišće kišnih šuma koje sam tih dana prehodavao udišući svježi zrak – kod Cendrarsa sam našao neke smirenosti i utjehe. Prvo sam preveo Panamu, u sedam zimskih večeri na prijelomu stoljeća u malom planinskom mjestu bdijući kraj kamina koji sam ložio dugotrajnim cjepanicama, i pročitao tu priču svom sedmogodišnjem sinu koji je uživao u ekstravagantnim pustolovinama sedam ujaka. To me potaknulo da ustrajem sljedećih godina i dovršim cjeloviti izbor, skoro tri četvrtine kompletne poezije Blaisea Cendrarsa, ako ne računamo one pjesme posakrivane po raznim zakutcima, koje tek treba otkriti.

TKO STE VI, BLAISE CENDRARS?

Njegov je život bio stalno putovanje, eventualno ne poput one potrage koja izvire iz Conradova srca tame, već u srce svijeta. Rođen je u Švicarskoj, 1. rujna 1887., u dobrostojećoj obitelji, kao Frederic Louis Sausser. Nalazimo ga na putu za Egipat i prije nego što je mogao samostalno putovati. Poslije Aleksandrije i Napulja, vjerojatno je u Engleskoj i Parizu. Nakon neuspjela pokušaja da postane uzorni školarac u lokalnoj komercijalnoj školi u Neuchatelu, otputio se u veliku pustolovinu: raskid s domom i let preko Njemačke da bi se prizemljio u Sankt Petersburgu. U imperijalnom gradu živi mala kolonija trgovca satovima koji potječu iz njegova rodnog grada La Chaux-de-Fondsa, i Freddy na traženje oca radi za jednog od njih, A. H. Leuba, od 1904. do 1907. Tih godina radi, razvija svoju doživotnu naviku, smjenjujući putovanja s dugačkim sesijama u bibliotekama. Vjerojatno putuje i sve do glasovitog sajma u Nižnji Novgorodu, i na Transsibirskoj željeznici, temi njegove druge duge poeme. Sigurno je svjedočio raznim predskazanjima koji prethode nadolazećoj revoluciji – devastirane trupe ruske vojske koji se vraćaju Transsibirskom željeznicom iz Port Arthura; Krvava nedjelja u siječnju 1905., i opći štrajk iste godine. Uništenje kod Port Arthura služi za pozadinu Transsibirske poeme, dok je roman Moravagine iz 1926. ispunjen ustancima ugušenim u Sankt Petersburgu. Kasniji tekstovi govore o daljnjim putovanjima tog vremena, u Kinu, Armeniju, i do ušća Lene. 1907. Freddy se vraća u Švicarsku prožet dubokim iskustvima. Na sveučilištu je u Bazelu, možda u Leipzigu, pa u Bernu gdje upisuje filozofiju. Izgleda da se odvaja od oca, a u veljači 1908. umire njegova majka. Studira glazbu, prijateljuje sa skupinom poljskih studenata među kojima je i djevojka po imenu Féla Poznanska. U ljeto 1909. pojavljuje se kao pčelar na farmi u Francuskoj; u travnju statira u operi Carmen, a u listopadu te godine s Félom je u Parizu, u ulici Saint-Jacques. Kako bi sastavili kraj s krajem, prevode pisma i dokumente, nadajući se dužem rukopisu. Sada prikuplja i svoje spise. Sreće se s nekoliko umjetnika, među kojima je i Marc Chagall, a upoznaje i mračnu stranu grada. U nedostatku sredstava za egzistenciju prisiljeni su razdvojiti se. U travnju 1911. Féla odlazi pridružiti se rodbini u New York, a on se vraća u Sankt Petersburg. Izdržava se poučavanjem jezika, a biblioteka mu postaje životni prostor. Konačno, Féla mu šalje putnu kartu i u rujnu 1911. stiže u New York, na brodu Birma koji je isplovio iz Libaua prekrcan emigrantima iz istočne Europe. Freddy i Féla žive neko vrijeme s njenom rodbinom u Bronxu, da bi se smjestili u trošnoj drvenoj kući, posljednjoj koja je ostala u tadašnjoj West Ninety-sixth Street. Upoznaju Carusa i slušaju njegovu izvedbu Puccinia, a otkrivajući Stieglitzovu galeriju, on spoznaje da nove stvari ipak dolaze iz Pariza. Stalno čita i prebire po francuskoj i njemačkoj umjetnosti, a u biblioteci piše. Povremeno radi kao pijanist u kinu Bowery, ali sveukupno je to vrijeme opresivnog siromaštva, kojeg će se Cendrars kasnije sjećati kao najgoreg razdoblja svog života. Féla predaje jedno vrijeme u školi Ferrer, anarhističkom centru osnovanom od Emme Goldman i drugih; tamo Freddy susreće mlade pisce i slikare, ali ga priče o Maeterlincku i drugim europskim piscima, a naročito o neosimbolizmu, ne zanimaju. Man Ray još nije pohađao Ferrer studio, i Freddy se osjeća usamljeno u potrazi za modernitetom u prvom gradu moderne; ne želi se uhvatiti u kopiranje jedne kulture ili nekog pravca. To je sámo bilo grada koje na njega ostavlja snažne dojmove, iz čijih strujanja crpi građu za svoju prvu veliku poemu, Uskrs u New Yorku. Grad čijim ulicama ozebao u vrućici luta, isto je i mjesto njegova ponovnog rođenja; Freddy uzima ime Blaise Cendrars, feniks plamena koji se diže iz žeravice već pomalo erodirane pepelom. Za šest mjeseci opet se vraća u Pariz, s poemom u ruci i imenom, ali bez Féle.

DIC NOBIS MARIA, QUID VIDISTI IN VIA?

Od tada tijekom kolovoza 1914. i onda sljedeće dvije godine, Cendrars sudjeluje u vjerojatno najimpulzivnijem avangardnom razdoblju umjetnosti u povijesti. Radi na projektima s Guillaumeom Apollinaireom i pjesme mu izlaze u njegovu časopisu Les Soirées de Paris. Sam objavljuje Uskrs u New Yorku, kao poseban broj u Les Hommes Nouveaux, poluanarhističkoj reviji koju započinje s Emilom Szittyom, isto i dva metra visoku Transsibirsku prozu, tiskanu na apstraktnoj podlozi Sonie Delauney. Među najboljim su Cendrarsovim prijateljima Férnand Leger i Chagall za čije slike osmišljava naslove. Druguje i s Robertom i Soniom Delauney – trojka pohodi plesove u Bal Bullieru obučeni u oprave koje je oslikala Sonia, tako predstavljajući pokretne slike; u društvu su s Arthurom Cravanom, “Zgodnim Arthurom,” budućim dadaistom, koji se predstavljao kao nećak Oscara Wildea (što je bio iako mu nitko nije vjerovao) i najveći svjetski pjesnik-boksač “borio se s Jackom Johnsonom, neslavno, 1916. u Španjolskoj, kada je u strahu od moguće mobilizacije, prikupio predujam i umjesto na ring, otplovio brodom za Ameriku, gdje se i dalje predstavljao kao dadaist, nećak Oscara Wildea i najveći svjetski pjesnik-boksač. Zabavljao je bogate dame u soareima proklamirajući da umjetnost nema domovine sve dok Amerika nije stupila u rat – tada se prebacio preko granice u Kanadu, odakle je šmugnuo u Meksiko gdje za neko vrijeme, kada se iscrpio u onovremenim salonima europske emigracije, dadaistu koji je sebe predstavljao najvećim svjetskim pjesnikom-boksačem gubi svaki trag. Cendrars će se kasnije njega i dadaista okupljenih oko Tristana Tzare, koji su utočište za rata našli u Zürichu, proklamirajući da umjetnost domovine ne poznaje, s gorčinom sjećati.” Cendrars piše pjesme za Rogera de La Fresnaya, Alexandre Achipienka, Legera i Chagalla, među njegovim su prijateljima i Chaim Soutine, Jacques Lipchitz, Joseph Csaky, Möise Kisling i Cendrarsov najbolji sudrug u lutanju kavanama poslije rata, Amedeo Modigliani. Mnogi od tih slikara likovno će opremati Cendrarsova izdanja. Sudjeluje na izložbama i čitanjima od Berlina od Sankt Petersburga, polemikama, projektima za neovisne časopise, koncertima poput Sacre du Printemps Igora Stravinskog u svibnju 1913. To je vrijeme pustolovnog stvaranja – također i vrijeme velikog siromaštva za sve sada slavne ljude, u čemu ima malo mjesta za romantiku. Cendrars je među najsiromašnijima, katkad umjesto na hranu, troši na tiskanje svoje poezije. Tog svibnja mjeseca Féla se pridružuje Blaiseau u Parizu, a njihov se prvi sin Odilon rodio u travnju 1914. Panama i Elastične pjesme napisane su ali odgođene jer svima postaje jasno da se rat približava. Blaise i njegov prijatelj, talijanski pjesnik Ricciotto Canudo, pokreću apel, tiskan u novinama 29. srpnja 1914., kojim pozivaju sve strance da dragovoljno pristupe Francuskoj vojsci. Nekoliko mjeseci kasnije već je na putu u Legiju stranaca, “Prva stranačka regimenta Pariza.” Prije njegova odlaska na bojišnicu u rujnu 1914., Blaise i Féla se vjenčaju, ponajviše zbog isplivale ksenofobije kojoj je Féla već podvrgnuta u malom prigradskom mjestu. Sada njezino dijete ima pravog “poilua,” vojnika za oca. U studenom 1915. Cendrars je ranjen u napadu na Navarinsku farmu, i vraća se iz rata živ, ali minus jedna ruka. Mora iznova naučiti pisati, ovaj put lijevom rukom, ali bez obzira na bol i osjećaj gubitka kojim ga amputacija prati kroz život, u svom je radu privatan i diskretan o tome. Pariz 1915. je napušten, ali jedan po jedan slikari i pisci se vraćaju (mnogi su u samonametnutom egzilu, poput Picabie i Duchampa u New Yorku i Roberta Delauneya u Španjolskoj). Cendrars završava ranije poeme i uključuje se u čitanja poezije i koncerte u Salle Huygens, zajedno s Apollinaireom, Maxom Jacobom i Pierreom Reverdyem, ili s Erikom Satiem, Dariusom Milhaudom, Arthurom Honeggerom i Francisom Poulencom. Ali nakon godine i više u avangardi Cendrars odlučuje prepustiti Pariz tamošnjim klikama. Tijekom 1917. živi na selu s Félom i sada već dvoje sinova, piše nadrealne tekstove u štali među poljima potočarki, gdje radi za žene farmera-vojnika na bojišnici. Poglavlje mjesečno njegova vizionarskog L`Eubagea priskrbljuje mu 100 franaka po primjerku od Jacquesa Douceta, kolekcionara koji već prikuplja avangardne rukopise. Filmovi su nešto što ga duže vrijeme privlači i odlazi u Cannes kako bi radio na filmu; sve se češće viđa s Raymonom, tada mladom glumicom, koja mu postaje moralnom središnjicom. Njegov je prvi kinematografski rad film koji je snimio s Abelom Ganceom, J`accuse. Prikupio je veterane, ratne invalide za završnu scenu u kojoj se on s njima diže s bojišnice kako bi predočili civilima što je od njih društvo napravilo. Potom je bio asistent režije u La Rue, filmu Abela Gancea, unajmivši Honeggera za glazbu, i vjerojatno proveo tada radikalne brze rezove po kojima se film pamti. Prvi autorski film započeo je 1920. u Rimu, ali teška nesreća glavne zvijezde i financijski manipulatori doveli su studio do bankrota. U međuvremenu Cendrars postaje glavni urednik naklade La Sirene gdje uz pomoć Jeana Cocteaua, objavljuje modernu književnost, zajedno s prethodnicima poput Lautremonta i de Gourmonta. Na glasu je i kao vrsni poznavatelj afričke kulture i piše scenarij za Milhaudov film Stvaranje Svijeta; scenografiju i kostime potpisuje Leger. Drugi scenarij, s glazbom Satiea i scenografijom Picabie, ostaje u rukopisu; Picabia ga zamjenjuje svojim glasovitim Relâche. Incident je znakovit za Cendrarsov odnos s dadaistima koji tada glase kao kulturna krema. Umjesto da brani svoj doprinos, on ponovo odlazi, ovaj put za Južnu Ameriku.

KRAJ SVIJETA SNIMLJEN OD ANĐELA CRKVE NOTRE DAME

Pozvan i toplo primljen od brazilskih modernista kao njihov model modernog pjesnika Cendrars predaje u Sao Paulu i istražuje kišne šume i ravni, zauzimajući glavnu ulogu u misiji otkrivanja zemlje domaćih pjesnika u potrazi za korijenima. U godinama svojih brazilskih putovanja Cendrars se sve više okreće prozi; prvi njegov roman tiskan 1924. pod naslovom Sutterovo zlato prožet je istom izravnošću stila koja izvire iz njegovih “dokumentarnih” pjesama, poput onih u Kodaku. Cendrars ovdje rekonstruira zaboravljeni lik generala Suttera, švicarskog pustolova koji je zasnovao agronomski imperij u sjevernoj Kaliforniji i doživio propast otkrićem zlata na svome posjedu. Najpristupačniji od Cendrarsovih radova, taj će roman biti preveden na petnaest jezika, a već sljedeće godine pojavljuje se Moravagine, prozna knjiga koja ga je proslavila i u kojoj prati halucinatna putovanja luđaka i njegova liječnika promatrača orkanima stoljeća od revolucije u Rusiji do Prvog svjetskog rata. Bilo u Berlinu ili amazonskoj prašumi, čini se da je pobjesnjeli Moravagine, iako samosvojni izopačeni um izokrenute savjesti koji se ceri, sublimacija svega na čemu se gradi kaos. Konačno, da zaključi kompoziciju trojki iniciranu epskim poemama 1912-1914. Les Pâques–Transsiberien–Panama, pa Feuilles de Route, 1924-1927. (putnim listovima koja se sastoje od tri skupine) pojavljuje se roman Dan Yack (1929) u dva sveska: u prvom su Dan Yackove pustolovine i preživljavanje na Antarktiku, a u drugom ga vidimo kako prebire po sjećanjima u maloj, ledom okovanoj kolibi u francuskim Alpama. Dvostruki roman hladnoće, ali najtopliji od prethodnih i otvoreno osoban, s najbistrijim portretom životnog nazora u kojem se izmjenjuju komplementarna akcija i kontemplacija. Tridesete su za Cendrarsa većinom pokrivene reportažama u časopisima, poput one o Hollywoodu, koja je jedan od prvih modela za ironične obilaske slavnih mjesta u kojima se uvijek propušta sresti poznate ljude. Konstantno privučen marginalnim, prati prvi prelazak oceana broda Normandie za novine Paris-Soir, ali izvještava samo o potpalublju i emigrantima (Colette i drugi pišu o prvom razredu). Knjiga o Hollywoodu potječe iz Cendrarsova putovanja na premijeru Sutterovog zlata, projekt na kojem se radilo od 1930. kada se Eisenstein dogovarao sa Cendrarsom u Parizu, ali američki studio nije pustio ruskog redatelja snimiti taj film. Završna verzija u kojoj više nema ni traga jednog od ranijih scenarista, Williama Faulknera, nije ispala dobro, čega je Cendrars itekako svjestan. Od 1924. pa do početka Drugog svjetskog rata Cendrarsovi većinom žive u malom mjestu pokraj Pariza: Le Trembley-sur-mer, gdje su im susjedi Picabia dadaist i trgovac umjetninama Vollard, a Jacques-Henry Levesque tamo priprema antologiju Cendrarsovih djela i piše o njemu knjigu. Povremeno je Cendrars u Biaritzu gdje obitava njegova peruanska prijateljica, Eugenia Errazuriz. U Montpazieru nalazi ga John Dos Passos koji se vraća u Ameriku s prijevodima i ilustracijama Cendrarsove poezije, elegantnom i sada rijetkom knjigom naslovljenom Panama. Krajem tridesetih Cendrars obnavlja prozu fikcije i dokumenta u tri sveska pod naslovom Histoires Vraies (Istinite priče), a već 1939. on je ratni dopisnik za konzorcij francuskih novina. Putuje u Britaniju, izvještava s britanske podmornice, i priključen je Stožeru britanskih snaga u Francuskoj. Početkom rata on javlja se iz Belgije, pa Lillea, Arrasa, Amiensa i Pariza. Čuvena fotografija Cendrarsa iz ožujka 1940. prikazuje ga oslonjenog jednom rukom na kupolu oklopnih kola uključen u evakuiranje zlatnih rezervi Francuske banke, vrijednosti 280 milijuna franaka. Nakon uspostave vlade Vichija autom se probija dolinom Loire, zatim do Marseillesa gdje biva zatočen zbog svoje engleske uniforme. Njegovu reportažu, S engleskom vojskom, presreću Nijemci u Parizu, i on se povlači u Aix-En-Provance, gdje živi naizgled zatajno i pasivno i potpomaže grupama Pokreta otpora iako ga stalno progoni višijevska policija i Gestapo drži na oku. Pomaže filmskom redatelju Maxu Ophulsu i njegovoj obitelji da se sklone iz zemlje (mlađi sin kasnije o tome snima Tugu i samilost). Od srpnja 1940. do kolovoza 1943. Cendrars ne piše ništa. Čita puno, posebno djela crkvenih otaca iz glasovite gradske biblioteke Méjanes. Nakon tri godine tišine, iznenada, pokrenut će projekt desetljeća, četiri knjige memoara: L` Homme Foudroyé / Začuđeni čovjek (1945), La Main Coupee / Odsječena ruka (1946), Bourlinguer (1948) i Le Lotissement du ciel / Parceliranje neba (1949), snažnu i čudesnu autobiografsku sagu ispunjenu duhom i humorom kroz galeriju u svemu posebnih likova, koje je susretao i sam kreirao. Završno je Parceliranje neba remek-djelo u kojem Cendrars prodire u prošlost da bi oslobodio svoj duh, a i naš. Lakoćom koja nije od tla prolazi rječnikom levitirajućih svetaca koji su bili toliko nadahnuti da zaplove nebom, i potragom za svecem zaštitnikom zrakoplovaca evocira sjećanje na svog sina Rémyja, vojnog pilota poginulog u ratu.

BLAISE CENDRARS VOUS PARLE / GOVORI VAM BLAISE CENDRARS

Posljednja desetljeća njegovog života mirnija su i samotnija. Ženi se Raymonom (Féla je umrla tijekom rata, u Engleskoj) i za stalno se smješta u Parizu. Izdaju se reizdanja njegovih ranijih radova, sabrana poezija; radi na radio dramama, predgovorima, intervjuima, i na proznim djelima – Carissima (Marija Magdalena) koji bi se nastavljao na Lotissement, i Emenne moi au Bout de Monde… (tiskan 1956. kao Do kraja svijeta) detektivska priča bez rješenja, o mladoj glumici Terezi i njenu vojniku-ljubavniku, koja neugodno dodiruje živote gradskih uglednika. Tu je i trinaestodijelna serija za radio Blaise Cendrars vous parle, tiskana kasnije kao knjiga, koja sadrži posljednju verziju autorova života kao mita, ili pretpostavljenih istina. 1956. i 1957. Cendrars trpi srčane udare koji ga ostavljaju djelomice paraliziranim, i od tada piše samo rijetke bilješke. Umire 21. siječnja 1961. u sedamdeset i trećoj godini.