Sve do Srca Svijeta : izabrane pjesme | Blaise Cendrars

Stojim na pločniku na suprotnoj strani ulice
i dugo promatram zgradu.
To je kuća u kojoj je napisana Romanca o ruži.
Ulica Saint-Jacques 216, Hôtel des Étrangers.
Na broju 218 stoji natpis prvoklasne babice.

Bila je prezauzeta pa je poslala moju majku da odspava malo u hotelu preko puta i rodi me.
Pet dana poslije već sam bio na parobrodu za Brindizi.
Moja majka se išla pridružiti mom ocu u Egiptu.
(Paquebot – packet-boat, dugolinijski parobrod, poštanski brod; još uvijek kažu "Indijska pošta" i još uvijek koriste termin "duga plovidba" za brodove s tri jarbola koji obilaze Rt Horn.)

Vučem li korijene iz otvorenog mora poput svoje egipatske dadilje ili sam Švicarac na oca
Ili Talijan, Francuz, Škot, i Flamanac poput svog djeda ili kojigod je od mojih pradjedova izrađivao orgulje u Rinelandiji i Burgundiji, ili onaj drugi
Najbolji biograf Rubensa?
Postojao je i još jedan, koji je pjevao u Chat Noireu, kako mi je rekao Erik Satie.
Kako bilo, ja sam prvi sa svojim imenom jer sam ga sâm izmislio.

Imam Lavaterovu krv u svojim venama i krv Eulera,
Onoga glasovitog matematičara pozvanog od Katarine Druge na ruski dvor i koji je, oslijepivši u 86 godini, diktirao svom unuku Hansu, starom 12 godina,
Ogled o algebri koji se čita poput romana
Da bi sam sebi dokazao da iako ostavši bez vida, nije izgubio ni lucidnost
Ni svoju logiku.

Stojim na pločniku na suprotnoj strani ulice i gledam tu visoku usku zgradu
Koja se ogleda duboko u meni, poput krvi. Dim se diže iz dimnjaka.
Mračno je. Nikada nisam vidio noć tako zvjezdanu. Bombe praskaju na nebu. Iskre padaju poput kiše.
Rasporeni pločnik otkriva etruščansko groblje koje leži preko mamutskih kostiju otkrivenih
Prilikom iskapanja temelja za izgradnju Oceanografskog instituta princa od Monaca
Na čiju se ogradu posrnuo naslanjam i uljepljujem
Novi plakat preko starih ispranih plakata.

O ulico Saint-Jacques! Stara pukotino onog Pariza uobličenog poput vagine i o čijem sam životu želio napraviti film, prikazati na platnu tvoje nastajanje, tvoje skupljanje, isijavanje koje izvire ispod oklopa,
Notre-Dame,
Duboki stari procijep, dug put
Od Porte des Flandres do Montrougea,
O ulico Saint-Jacques! Da, ja posrćem, ali nisam smrtno ranjen, nisam čak ni načet.

Ako posrćem to je zato jer me ta zgrada straši i ulazim
– Druga točka sudara – u Hôtel des Étrangers, gdje sam mnogo puta iznajmio sobu na dan
Ili na noć, mama,
S obojenom ženom, jednom od onih nafarbanih djevojaka iz d’Harcourta ili Boul’ Micha

I gdje sam jednom ostao čitav mjesec s mladom amerikankom koja se trebala vratiti obitelji u New York
I koja je puštala brod za brodom da otplovi
Jer bila je gola u mojoj sobi i plesala pred vatrom koja je gorjela
U mom kaminu i sjajno smo se zabavljali vodeći ljubav svaki put kada bi nam cvjećar s ugla donio košaru ljubičica iz Parme
I čitali smo zajedno, sve do kraja, Fiziologiju ljubavi ili Mistiku Latinu Remyja de Gourmonta.
Ali noćas, mama, ja ulazim sam.