Sve do Srca Svijeta : izabrane pjesme | Blaise Cendrars

Ovo Pariško nebo bistrije je od zimskog neba prozirnog od hladnoće.
Nikada nisam svjedočio noći tako zvjezdanoj i prolistaloj kao ovog proljeća
Kada se drveće uz bulevare čini sjenama palim s neba.
Cvijeće na rijekama pomiješano sa slonovskim ušima,
Listovi platana, teški kesteni.

Lopoč na Seini, to je ploveći mjesec.
Mliječni put leluja na nebu iznad Pariza i grli ga
Divlji i gol i prevrnut, ustima ispija Notre Dame.
Veliki medvjed i Mali medvjed mrmore oko Saint Merryja.
Moja amputirana ruka svijetli u sazviježđu Oriona.

U ovom hladnom, tvrdom svjetlu, nepostojanom i više nego nestvarnom,
Pariz je kao ohlađena slika biljke
Koja se budi iz svog pepela. Tužna prikaza.
Ravan poput strijele, bezvremenske ulice i kuće samo
Hrpa kamenja i željeza u nevjerojatnoj pustinji.

Babilon i Teba nisu mrtviji, noćas, nego što je to mrtvi grad Pariz,
Plavo i zeleno, tinta i smola, rubovi izbijeljeni zvijezdama.
Ni zvuka. Nigdje nikoga. Teška tišina rata.
Pogled mi luta od pisoara do ljubičastog oka ulične lampe.
To je jedini osvijetljeni kutak kamo mogu odvući svoje brige.

I tako prolazim Parizom svake večeri
Od Batignollesa do Latinske četvrti, kao što bih prelazio Alpe
Pod svjetlom novih zvijezda, sve većih i strašnijih,
Južni križ postaje sve čudesniji svakim korakom kojim napuštam
Stari svijet izranjajući na
Njegov novi kontinent.

Ja sam čovjek bez prošlosti. – Samo moja amputirana ruka boli. –
Uzeo sam hotelsku sobu da mogu biti posve sâm.
Imam najnoviju pletenu košaru u kojoj nagomilavam rukopise.
Nemam knjiga ni slika, ni estetskih tričarija.

Preko mog stola razbacane su novine.
Radim u svojoj praznoj sobi, iza oblačnog zrcala,
Bose noge na crvenim pločicama, igram se balonima i malom trubom igračkom:
Radim na SVRŠETKU SVIJETA.