Etika kruha i konja | Marija Dejanović

NEVIDLJIVA VRPCA

 

Njena je lubanja tvrda ovalna kočija.
Glava je bundeva kojoj su vile dodijelile vrpcu.

Kaže mi kad dođu, zatvori se kao šaka.
U meni zazjapi praznina.

Kroz zjenice ulaze ljudske noge
u pokislim cipelama od starih šešira.
Kroz usta izlaze potkove
vrijedne promatranja.

Naše su lubanje uspjeh da se pomišlja
neprimjetno, da nitko ne prepozna
koja si vrsta životinje.

Njena je šarenica kraljica šutljivog čekanja.
Naše su glave poprište vječnog trombona.