Etika kruha i konja | Marija Dejanović

U SOBI ZA SPAVANJE

 

Godine se igraju skrivača.
Ne odaju gdje se sakrila oštrina metalnih
zvukova, rubova škara.
Dok spavam, izrezuju mjesecu svjetlo.
Potiskuju mu glavu u njezinu tamnu stranu.

Kažem im: činite da u mraku imam mira.
One šute iz nebeske tuposti zidova.
Jesu li njihove odaje razmaci između mojih zuba;
godine su djeca, igraju se
crna, bijela.

Prva se sakrije u drugu, druga u prvu.
Pobjegle su možda kad sam zarezala previše
i konji su zadobili mršave, papirnate trbuhe.

Podragala sam svakog od njih
po jedinoj mekanoj nozdrvi
i pojela njihovu nedjelju kao okruglu pogaču.