Pjesme za vunene noći | Vanja Jambrović

BOGEK MOJ BOGEK

I mi bezbožnici volimo obilaziti crkve. Ondje miriše na odjeću koja je dugo stajala u ormaru. To je ona odjeća koju smo posve zaboravili, pa kad je pronađemo, pažljivo odmatamo nogavice i rukave kao da je riječ o kakvom čudu. I mi volimo kada nas s vitraja strogo promatra svetac s najvećom aureolom, jer i nama treba jasan koncept utjehe, objašnjenje za svu trulež i propadanje koje nam slijedi. Tapkajući po tišini kamenog svetišta skrivamo se u najmračnijoj duplji, na onoj klupi najdalje od oltara i preispitujemo koncept vlastitog umiranja. U susretu s tim velikim planom i nas prolaze žmarci, samo što je taj plan za nas shvatljiv i ljudski, a ne skriven i božanski. Ljetos u Palermu u vruće prijepodne ušla sam u crkvu San Cataldo, a osunčani dječak pružio mi je košulju da pokrijem gola ramena. Nisam smjela pokazati ni koljena, jer ona su, vulgarna i prosta ta ramena i koljena napravljena od hrskavice, mesa i kože, s kojima se kroz život krećem naprijed i dočekujem skoru budućnost. Budućnost u kojoj sam tada ušla u crkvu i onako zamotana prevarila Boga, ne bi li pomislio da nisam u njegovu kuću došla ni po što drugo – osim po lekciju kreposti i oprosta.