Pjesme za vunene noći | Vanja Jambrović

DIDA KNORR

U dućanu uočavam juhu iz vrećice koja te nadživjela. Ista hrana još je uvijek u opticaju na policama, želi se svidjeti i biti kupljena. Glavom dotičem ambalažu, piše da ima devet vrsta povrća. Potkraj života srkao si tu juhu, brže-bolje dok ne izdahne probava, gutao si toplu tekućinu. Mislili smo da više ne postojiš osim kao mehanizam za jedenje, kada si nas iznenadio posljednjom vratolomijom duha. Bili smo zadovoljni što u našoj obitelji mozak ipak zadnji odustaje. Između dva zalogaja pažljivo si odložio žlicu kao mekanu ljubavnicu i rekao nešto duhovito o potenciji i prepotenciji. Nešto kao: Što čovjek ima manje potencije, ima više prepotencije. Svi smo te okružili i složno se, obiteljski nasmijali. Posljednji udah puzao je uza željezne noge bijeloga kreveta. Željeli smo što prije otići da možemo opet zaboraviti na smrtnost, znaš. Nemoj misliti da smo te zato manje voljeli.