Pjesme za vunene noći | Vanja Jambrović

PISANJE

Uvijek poželim pisati usred noći, kada ulice opuste, a zvukovi zamru.
Tada me proganja strah da minuli dan nije bio dovoljno introspektivan.
Da je to bio tek jedan u nizu nebitnih dana koji dođu i prođu nezamjetno.
Potrošeni brzinom munje, u nizu trivijalnosti koje me čine samo starijom, a ne i privlačnijom.

Jesam li to danas s bocom hladne vode u ruci bila u gradu, gledala izloge i listala časopise? Jesam li danas sjela u krivi tramvaj? Jesam li danas, dok je kišilo, piljila u pamučne bijele potkošulje na dvorištu?

Bolje mi je da operem zube, istuširam tijelo, navučem pidžamu i odem spavati u snove gdje se odvijaju pravi život i borba.
U njima ću vidjeti i saznati sve što sam oduvijek htjela.
Pogotovo ako ćeš me ti, budan pokraj mene, milovati po glavi.