Pjesme za vunene noći | Vanja Jambrović

ISPRSI SE ENERGIJOM GENIJA

Prvo sam malo šetala ulicama.
Onda sam otišla, pa što, ionako to nisu bile ulice za mene.
Tu odmah u blizini je i jedan Konzum.
Kupih voćni jogurt od malina po 3 kune i 94 lipe.
O, Bože, valjda cijeli kvart dođe jeftinije – prođe mi kroz glavu.
Crvenim rukavicama preklopim usne smežurane kao puž golać i požurim na
zimu.
Kasnije sjedoh na šiljastu travu, naslonih se na spužvasto deblo hrasta s flašom vina u ruci i započeh…
Započeh osjećati se kao početak.
Nastojati da moje svašta postane nešto.
Promatrati gomilu raspoloženih jezika – omogućiti revoluciji da raste i u meni.
Gledaj me kako sam divna dečko! – zovem te.
Gledaj me, neobičnu kao drhtavicu nasapunatog tijela u kadi.
Neprepoznatljivu kao oštrinu litice, krvavu i blještavu ispod prskalice sunca.
Dvosmislenu kao sjenu renesansnog princa i dvorske fufice na portretu
njegovog oca.
Gledaj me takvu!
I onda dođeš ti, dečko, onim istim ulicama s početka priče i kažeš mi da sam pijana.