Pjesme za vunene noći | Vanja Jambrović

NAJGORE JE KAD JE ČOVJEK ČEKAONICA

Navečer u krevetu ne mogu prestati gristi nokte. Čitam zanimljivu i napetu knjigu, pa mi palac uvijek nekako završi u ustima. Sjekutićem vješto otkidam izrasli, gornji sloj i puštam ga da leži pokraj mene. Čovjek jede samog sebe, izjeda se zbog intimnih priznanja. Pitam se što drugi ljudi rade s noktima nakon što ih odgrizu. Neki se srame ili paze na čistoću pa ih odmah bacaju u smeće, drugi misle da je praktičnije pojesti ih do kraja, a neki ih jednostavno ostavljaju iza sebe, na mjestu gdje su ih odgrizli, kao male amajlije, odbačene dijelove tijela sačinjene u slavu raspadljiva života. Ja obično zaspem sklupčana pokraj svojih noktiju. Uvijek čvrsto spavam i ništa ružno ne sanjam pokraj te hrpice bjelančevina u obliku mladog mjeseca. No, kada bih izašla iz svog tijela i promotrila situaciju kao da sam netko drugi, vidjela bih kako u tom prizoru ima i neke uzvišene tuge. Kao u usahlim tulipanima u gradskom parku.