Pjesme za vunene noći | Vanja Jambrović

HODANJE

Ponekad zaboravljam sve što znam i tada jedino mogu hodati po gradu. Unedogled bacati nogu ispred noge, grabiti koracima iz kvarta u kvart, hodati s idejom beskonačnog hodanja. Prolazim kraj pekara, dućana, dvorišta i stanova u kojima žive poznanici i prijatelji, no važno je ostati u pokretu i ni po koju cijenu se ne zaustavljati! Treba nastaviti bez obzira na bol u slezeni! Dok klopoću moje sandale po prašnjavom asfaltu, u stopalima se stvara dojam da stvarno nekud idem. Sigurno se tako osjeća i onaj dida koji uporno vježba sklekove na travi ili onaj klinac dok sluša walkman na biciklu. Prolazim pored njih, a obojica mi namignu, u znak prepoznavanja. Znaju oni da ćemo svaki svojom metodom ishodati sve što treba, pa će nam konačno, kroz izlizane pete na cipelama, iscuriti sva zelena otrovna žuč koja nam ruje u nutrini.