Nisam | Natalija Miletić
AROMATERAPIJA
U uredu županijskog odvjetništva uvijek se nešto kuha i uvijek su svi na dijeti. Probali su sve što se probati može: čangšlang, undiet, atkinson, dukan, mesnu, čudo juhu… Ekipa je složna, svi se drže strogo i nitko ne mršavi. Uložili su i u sokovnik, zelene guste tekućine uklopljene su u redoviti jelovnik kao izvor vitamina.
Jedina koja nikad ne jede i koja je uspješno mršava od kad se zaposlila u uredu je Milena. Od malih nogu ima problem s prehranom. Zlo joj je od svega što nije skuhano na njenoj peći i ne može si pomoći čak ni uz pomoć psihologa. Dali su joj da opere sve suđe, sama priredi, skuha, ali ništa nije pomoglo, sve što bi pojela povraćala je u roku od petnaest minuta. Njen ured nalazio se prvi do čajne kuhinje, srećom i drugi od wc-a, i korišten je kao blagovaonica. Nisu je tjerali da jede s njima.
Okidač je bila čudotvorna juha. Taj smrad zelja skuhanog s puno luka nije mogla podnijeti. U početku nije imala strategiju. Sjetila se da je u nekom časopisu pročitala kako anis smanjuje apetit, proguglala je i pronašla: Anis (Pimpinela anisum) smanjuje apetit, poboljšava cirkulaciju i izmjenu tvari u organizmu. Prvo je nakapala ulje anisa za aromalampe u posudu s vodom na radijatoru. Miris je bio jak na prvu, ali nije odbijao. Blagovatelji nisu bili bez teka, samo su pohvalili kako u uredu ima neke nove svježine. Mljackali su, hvaleći jelo punih usta, srkali, lizali prste i čačkalicama prekapali šuplje zube. Milena to nije mogla podnijeti. Uljem je namazala svoj stol, ladice, sve na njemu, čak i računalo. Zatim je anisom premazala stol na kojem su ručali. Taj dan prvi puta nisu jeli kao inače. Meškoljili su se i pogledavali. Slavko je bio najljući, dobar i fin ručak, a ne ide im, u čemu je stvar? Otvorili su prozore, napravili propuh, ali većina je brljala po tanjuru, netko je okrivio južinu i taj su dan sumorni otišli kućama, bacivši većinu ručka u smeće. Ohrabrena dobrim rezultatom, Milena je usula ulje u sve kutije s olovkama, ulaštila pod krpom natopljenom mirisom i još malo kapnula na teške prozorske zavjese. Miris je bio intenzivan, osjetio se već s glavnog ulaza, nisu mu mogli dokučiti izvor, bio je sveprisutan. Nakon burnog prepucavanja s čistačicama, svađe u kojoj su se iznosile sve čarke od kad je ureda, nakon zaključka o očitoj uroti ovih i onih, dogovor je pao da će ručak preseliti u centralnu prostoriju. Veća je i ima više prozora.
Milena živi s majkom i ocem u malom sterilnom stanu gdje se, zbog njenih problema s prehranom, kuha u lođi širom otvorenih prozora, hranu neutralnog okusa, obično na lešo, uvijek male količine. Funkcioniraju vrlo dobro, rijetko dižu glas jedni na druge i tenzija skoro pa i nema. Ne pričaju puno, većinu komunikacije ostvaruju gledajući televiziju. Omiljene su im emisije o hrani, uz njih su uvijek opušteni i sretni. Majka voli ozareno zaključiti: – Što sve ljudi jedu, pa to je čudo! U zadnje vrijeme s posebnim žarom prate izradu slastica. Naime, petak je u Mileninom uredu rezerviran za kolače. Bez obzira na program kojeg su se držali, tjedan je valjalo zaokružiti nečim slatkim. Kolače su donosili od kuće jer u čajnoj kuhinji nisu imali pećnicu. To je bio dan kad je i Milena sudjelovala donoseći egzotične deserte vrhunske izvedbe. Svatko je imao svoj petak, da ne pretjeraju, a i da se uživa kako treba. Petcima bi stizale kremšnite, vasine i bakine torte, mačje oči, šaumrolne, baklave, klasični izbor kolača koji bi prekidala Milena s meringe kolutovima, šarlotinom tortom, minjonima, eklerima, makronsima, tartovima… Iako je u početku bilo negodovanja zbog nepoznatih sastojaka i neobičnih mirisa, ubrzo su se svi navikli na egzotični petak i otvoreno mu se veselili.
Od kada se u uredu pojavio problem s mirisom, sumornu atmosferu prekidao je petak. Kolače se jelo s nogu i po jedan-dva, imali su normalan okus i miris prostorija nije ih toliko odvraćao od uživanja. Tome je pridonosilo pravilo da se petkom poslije 12 sati smije popiti koja kratka.
Iako više nisu jeli u njenu uredu, i dalje se na rešou kuhalo sve i svašta. Mirisi kuhanja direktno su kuljali u njen ured i Milena se nije mogla zaustaviti. Pažljivo je planirala nove poteze. Kapala je anis u suncokretovo ulje, u sol, u Vegetu, u sve začine. Namazala je i unutrašnjost lonaca i dno tave. Bila je umjerena, po malo u sve, da se ne osjeti odmah, ali da odradi posao. Sve se manje jelo, svaki dan je netko preskočio obrok. Čarke su prerasle u grube svađe. Uhodili su čistačice, smatrajući ih glavnim neprijateljima. Pregledavali su sredstva za čišćenje, promijenili dobavljača. Potajno su si međusobno pretresali torbe i ladice. Uzrok nikako nisu mogli dokučiti. Svi su počeli mršavjeti. Ali nisu odustajali od kuhanja. Ujutro bi uz kavu skupili novce i svaki je dan netko išao na plac po namirnice.
Krčkanje prokulica toliko je smrdjelo da je ulje usula u lonac. Budući da je morala biti brza, smotala se pa joj je upala cijela bočica. Para iz lonca dizala joj je kiselinu iz želudca dok je šeprtljavo tražila zaimaču u ladici s priborom, činilo joj se da metal žlica i vilica odzvanja kroz tri sobe. Upecala ju je iz prve i bez razmišljanja zgrabila, vruće staklo spržilo joj je sredinu dlana, ali nije pustila ni glasa. Imala je sreće, nisu je uočili. Ona nije jela s njima, a bila je draga, mila i tiha pa im nije bila sumnjiva. Najstariji odvjetnik taj je dan iz inata pojeo sve prokulice, sve do jedne. Hvalio se da je prehlađen i da njemu mirisi ne mogu ništa. Ostali su pokušali, ali prokulice zaista nisu bile jestive osim iz inata ili za okladu. Odvjetnik je taj dan završio na hitnoj. Za njegov čirom načet želudac, teško probavljive prokulice bile su, doslovce rečeno, prevelik zalogaj. Slavko je nazvao odvjetnikovu kćer i pokušao joj objasniti da ih u uredu netko truje i da obavezno traži pretragu koja će to dokazati. Kći je bila prilično gruba i nije ga imala živaca slušati. U uredu su shvatili da imaju opasan problem i da su u njemu posve sami. Otvorili su bocu rakije iako je bila srijeda. Milena se prvi put uplašila i čak drmnula dvije rakije iz zgloba. Nakon petnaest minuta ispovraćala ih je u wc-u, previjajući se od bolova i preklinjući automat za svjetlo koji ju je u pravilnim periodima ostavljao u mraku pojačavajući ionako grozan događaj.
Idućih je dana vladala tiha histerija. Tajnica je odmah otvorila bolovanje. Slavko i daktilografkinja Pirc uplatili su sistematski u privatnoj klinici. Više se nije kuhalo. Svi su naoko mršavjeli, a zbog straha od trovanja nikome to nije bilo drago. Međusobno su sve manje razgovarali, gurali su nosove u predmete i slučajeve, učinkovitost ureda dosegla je svoj maksimum. Na inače vječno gorućem rešou, više se nije kuhala ni kava.
Milena je nakon hospitalizacije starog odvjetnika Rihtera prestala sa svojim diverzantskim akcijama. Uhvatila se posla kao ostali kolege, podržavajući njihov strah od konzumacije hrane u prostorijama ureda. Jedino je pokušala zadržati tradiciju slatkog petka donoseći slastice, ali, iako je strah od trovanja i zlog trovača malo minula, i dalje nitko ništa nije želio okusiti. Alkohol je bio pošteđen straha, pilo se bez obzira na vrijeme i dan, nekad više nekad manje, ali redovito. Milena je netaknute kolače vraćala kući tjeskobna i pomalo ljuta, bilo joj je žao što su i oni stradali pred najezdom paranoje. Svejedno je bila uporna, vjerovala je da će ih pridobiti kad-tad. Napravila je pitu od rabarbare i jagoda s malo anisa, imala je osjećaj da ovaj put nitko neće odoljeti. Anis joj je jednom donio uspjeh, vjerovala je da bi mogao opet. Brižno je pripremila sve sastojke prije smjene, a majka je dobila zadatak pečenja jer pita nije dobra ako nije topla pri serviranju. Od jutra je bila nervozna jer se bojala da majka ne uništi pitu predugim pečenjem. Taj se petak posebno puno pilo, već od osam i kad je Milena oko podneva donijela još vrelu pitu, u uredu nije bilo trijezne osobe. Nutkala ih je, rezala komade i gurala im pod nos. Šećerila je kriške štaubom kroz plastičnu šablonu u obliku srca. Daktilografkinja je kihala podražena šećerom, ostali su uzimali tanjuriće i s nelagodom ih odlagali na stol. Slavku je pita mirisala na uredski namještaj: – Jesi stolac dodala kao začin?
Prostorijom je zavladao histeričan smijeh iako Slavko nije bio posebno smiješan. Milena je uzrujano trpala pitu u usta, vrelo voće joj je pržilo jezik, mrmljala je punih usta: – Jako je fino – kada joj je komad zapeo u grlu i počeo je gušiti. Njenu bitku za dah isprva nitko nije uočio jer je baš tada odvjetnica Smolko produžila bujicu smijeha primijetivši: – Nema luđeg vremena od ovog, u uredu jede jedino žena s poremećajem u prehrani!
Kada je Slavko shvatio da se Milena ozbiljno guši, prinio joj je čašu vode ustima, pokušavajući je nagovoriti na gutljaj poput male bebe. Voda je iscurila niz bradu ne našavši put u ždrijelo. Zavladala je panika. Daktilografkinja ju je bez milosti lupala po leđima, a Slavko joj se unosio u lice besmisleno objašnjavajući: – Samo se umiri, sve je u redu, samo se umiri i udahni…
Svi su se ustrčali, gospođa Pirc je nazvala hitnu i zatim neutješno ridala čučeći u kutu ureda. Stari odvjetnik je gurkao Slavka: – Stisni joj trbuh, tako to rade u filmovima!
Ovaj je gunđao: – Jebote, stari, pa nije ti ovo kaubojac!
Milenino je tijelo u potpunosti klonulo dok se hitna probijala kroz centar grada. Nije joj bilo pomoći. Osoblje hitne objasnilo im je da je gušenje hranom na šestom mjestu među uzrocima smrti uslijed nesretnog slučaja: – Ako se zalogaj ne izbaci nakon tridesetak sekundi nastupa nesvjestica, ako se ne izvede Heimlichov zahvat dok je žrtva u nesvijesti, nastupa smrt.
