Nisam | Natalija Miletić

GOSPOĐA KOJA SE NA OČEVU SPROVODU SMRTNO ZALJUBLJUJE

Htjela sam opisati osjećaj te gospođe koja se na očevom sprovodu smrtno zaljubljuje i ne može si pomoći. Objašnjavala sam kolegi kako ulazak u značenja nije uvijek moguć, da se neka uz veliku patnju otvaraju poput 3D slika iz enigmatskih časopisa i da tada prodori u lucidno pričinjavaju povremenu uzemljenost u svijet oko mene. Govorila sam mu i o značenjima koja ostaju mutne dubine bez koncepcije, prezahtjevna i nerazumljiva čak i pod cijenu izopćenosti. Meni je ta neprohodnost, to mućenje značenja svakodnevna kazna. Nije mi jasno mora li tuga blokirati ljubav, zašto gospođi zamjeraju taj po svima sramni čin. Govorila sam predugo, vidjela sam mu to u naboranom čelu, u neugodi koja mu je skupljala ramena. Samo, kao i obično, nisam znala stati. A on me zbog nečeg voli, najduže sluša moje tirade. Proćelav je i malo zdepast, inače vrlo drag i izrazito mirišljav, po čistom i prirodnom, nikad kemijski i prejako.

Neki dan sam u uredu razvrstavala neotisnute stranice iz bunta otisnutih, oko tisuću njih. Ma više od tisuće, cijeli dan sam ih razvrstavala, od 8 do 17 sati. Vremena su takva, uprava je donijela uredbu o posebnim načinima uštede: ako pisač izbaci prazne stranice, potrebno ih je izdvojiti i ponovno vratiti u upotrebu. Obavljajući to nisam se osjećala ni ekološki osviješteno ni lokalno iskoristivo, samo sam mehanički odrađivala zadano. Sjedila sam nasuprot fotokopirnom stroju i odvajala prazne papire u kartonsku kutiju. Ove pak ispisane odlagala sam na stolić, brižno pazeći na redoslijed. Takve zadatke izvršavam redovito, bez ijednog zašto, ambicija mi se temelji na izbjegavanju sukoba, na poziciji tihe, poslušne, one koja ne postavlja suvišna pitanja. Povremeno, kad mi besmislenosti u prevelikoj mjeri stisnu vrat, kroz niz primjera, poput ovog o nesretnoj gospođi, pokušavam izgovoriti kako se osjećam i što želim. Rijetko kad moje parabole dostižu one kojima su upućene, uglavnom me svi izbjegavaju.

Osim tog hvalevrijednog projekta razvrstavanja, pokušavala sam shvatiti značenje nedavnog događaja. Šefica Miranda Šoljić odvela me na večeru, što do sada nikada nije učinila, u neočekivanom uvijek čuči nerazumljivo i potencijalno opasno. Na večeri je pričala i pričala, toliko da sam razmišljala je li posrijedi neki poremećaj. Nije bila posebno dosadna, samo nekako teška, kao da iz sebe vadi tonu govana i nabacuje mi ih na leđa. Pričala je o djetinjstvu, odjevnim kombinacijama, alergiji na laktozu, zlobnoj susjedi, seksualnim pozama, koncu za čišćenje zuba, zaprški za sarmu, Amerikancima, djelovala je poput televizijskog programa kada ga se siluje ustrajnim prebacivanjem kanala. Zaključak i poanta su izostali. Ništa se posebno nije dogodilo osim što sam se, kad sam napokon izašla iz restorana, osjećala potrošeno, izlizano, prozirno i izrazito nemoćno. Vlastita mi se koža pričinila za dva broja manja, toliko me stisnula da sam instinktivno nazvala Eminu Radman. Ona je samo rekla: – Dođem – i sve je bilo lakše.

Emina ima sitne zube, umjetničke, kao niz bisera. Isto sjaje i njene oči i male naušnice. Ona je moja. Piše pjesme. Stoički izbjegava klišej i od pisaca se razlikuje što u birtijama gdje se pije, bljuje i bulazni na šanku, gdje sve podsjeća na jedan od krugova pakla, ona plače zbog trojke iz didaktike ili zbog poderane skupe najlonke. Ona u tim izbama, gdje nema vremena ni vremenskih zona, pada u nesvijest od sreće što neki muškarac zna uredno objesiti veš i još se time hvali. Tako ću je opisati jer bih voljela da je tako. Ja ne znam kakva je ona kad je s drugim ljudima. Jednom mi je rekla: – Ljudi nose sa sobom čežnju bez nade, pokazuju kurac ili pičku, piju votku, padaju pod šank iz obijesti, pucaju se žutim iz štosa, govore čuda da zadive neku personu koja ih od količina svega u sebi ionako niti vidi niti čuje, devastiraju sebe i sve oko sebe u svrhu nepostojeće slobode. Neki to nazivaju zabavom. Ali ne i ja, ja destrukciju tijela izvodim puno perfidnije, na neviđeno, ja zapravo ne postojim.

To da ne postoji, ona postavlja kao jedinu istinu. Zato ja nepoznato ispunjavam slikom kakvu volim. Njene rečenice zapisujem, od njih kreiram stvarnost. Kada god ode, ja još danima ne skidam posteljinu, iz straha da ću izgubiti njen miris, da ću joj povjerovati da je izmišljena.

Njoj sam lako razložila dječji strah od skupine mršavih muškaraca u crnim mantilima i crnim dolčevitama što su kao utvare klizili niz hodnik prostrane aule fakulteta obično bučno i odlučno raspravljajući. Bili su mi kolege, trebali smo biti slični, ali oni su nosili duh sveznanja i nedostižnosti. Na seminarima su miješali jezike postavljajući pitanja profesorima, ili sebi, ili nekoj nevidljivoj sili. Moj studij filozofije obilježio je strah od nerazumljivo neprobojnog, u feminističkoj maniri označen kao društvom ugrađeni strah. Željela sam biti muškarac duboka glasa sa znanjem njemačkog poslije čijeg govora ostaje prostora samo za duboku tišinu. A postala sam filozofkinja, izraz sam po sebi smiješan, neuobičajen u živom jeziku, osoba koja zna govoriti i to joj baš ničemu ne služi. Moj osvrt na zaljubljenu gospođu samo me čini metom tračeva, moj posao razvrstavačice papira također mi ne daje neku vrijednost, moji procesi prihvaćanja mutnog nikako da se ostvare.

Očekivala sam ponudu ugovora za stalno, čežnja je to, ali ne znam zašto tako privlačna. Ustalila se kao pojam sreće pa sam na tu čežnju pristala iako i iz tog pojma konačne sigurnosti izviru nejasnoće. Kako sam, osim kao statist, u potpunosti izostala iz razgovora i večere, a s gospođom Šoljić zaista nisam imala prijateljski odnos, nisam bila na čisto što se to zapravo odigralo. Znala sam da sam propustila bitno, ali ga nisam mogla dokučiti. Emini je bila jasna cijela priča, niti se sužavala u ramenima, niti mi je postavljala potpitanja. Samo je zaključila pod jedan: da gospođi nije dobro i da to u svakom slučaju nema veze sa mnom, pod dva: da joj treba pomoć i da joj se ona može pružiti ako se za to ukaže prilika, pod tri: da želi upoznati gospodina mirišljavog. Zatim je počela kuhati juhu od vrhnja. Tako to radimo nas dvije, ona kuha, a ja govorim. Ako dovoljno puta izgovorim bitno, možda ga napokon shvatim.

Sjetila sam se zato Petra Filipovića. Moje ljubavi iz četvrtog srednje. Sve je bilo jednostavno dok on nije odustao od seksa i dobio potrebu beskrajnog ispovijedanja. Bile su to večeri moje uznapredovale nesanice i njegovih priča o ukradenom biciklu, sestri koja se nikad nije rodila, prvom seksu na zidu zamazane garaže, o Kviki kokicama s čokoladom i rupama na đonu Startas tenisice. Pričao je o svemu do tada neizgovorenom, a moje su vjeđe bile teške, slušanje isprekidano i lelujavo. Trajalo je noćima. I onda je jedan dan nestao bez traga. Pisali su o tome u novinama, po internetu, po stupovima javne rasvjete. I tada sam propustila bitno. Mutan razvoj događaja, bez jasnoće, čak ni na rubovima.

Sjetila sam se i svoje majke, Marije Petrović, koja je cijeli život provela u ja-formi. Sve što se događalo, događalo se njoj i to mi je uvijek, do detalja, morala ispričati. Njoj se događao i potres u Laosu i uragan na Jamajci i glad u Somaliji i silovanje u Indiji. Moja majka bila je lijepa, intenzivna i nesretna jer sve, baš sve se njoj događalo. Tako joj se dogodio i moždani udar jednog jutra i to je jedino u što sam bila sigurna da joj se zaista dogodilo. I kremiranje. Ajde, barem je tu sve bilo jasno. Svejedno joj se stalno vraćam u analizama, ovdje bih voljela da ima nejasnog.

Nakon cjelonoćnog raščlanjivanja, prizivanja duhova, psiho samonapada i samoobrana, preuzela me poljuljanost i nevjerica. Bez obzira na rezoluciju u tri točke prije juhe, u novi sam dan ušla s nelagodom i dubokim podočnjacima. U svakodnevnim događajima moja se koncentracija zadržava u prvom sloju te o njima mogu reći samo ono što me dotakne, ali ne mogu reći ono ispod niti navesti stvarni razgovor. Moj dojam ili sloj koji vidim nisu dovoljni za shvaćanje događaja. Zato mi ostaju tako nedorečeni, a razgovore iz njih dovršavam tek tri dana nakon što ih vodim. Ta odgoda, ta nemogućnost da u sadašnjosti imam smislene opaske i prava pitanja, čini sve moje mrlje tako velikima.

U restoranu na vrhu zgrade, žvakala sam zelenu salatu i ponovno slušala šeficu.

– Ne mogu sa sigurnošću reći ništa o vašem ugovoru jer me jučer uznemirila svekrva, ona znate pati od zatvora. Kad je s njom to tako, ja ne znam gdje mi je dupe, a gdje glava. Dave me s tim nekim tablicama, a ne treba razbijati glavu glupostima, kad je meni stresno uvijek kupujem posteljinu. Ne volim onu krep jer me jako grebe, nego onu meku od flanela, za dupli krevet, s malim jastučnicama. Moj muž, da nije takav slabić, tukao bi me svaki put kad zinem, ali ja se time ne zamaram, još mu i poruke pišem na frižider da mu govorim i kad me nema kod kuće. On ima gluhu tetku, gluhi ljudi toliko ljepše vide od običnih ljudi. Mojem su se sinu, dok je bio mali, znale upaliti oči, konjunktivitis kakav se rijetko viđa, a sad, sad me više ni ne zove, zaposlen je i radi kao mazga, gore nego mi u našem uredu, kod nas ti je još mila majka…

Nikada nisam imala potrebu upoznati šeficu, izbaciti je iz firminog kostima i postaviti na terasu među jastučiće dok u flekavoj pidžami pije kavu. Nije mi se činilo da mi želi reći nešto posebno, umjesto mene listove salate mogao je žvakati uskršnji zec. Svejedno je izgovarala detalje iz svog života koje zaista nije trebao znati nitko do nje same. Uznemirila me blebetanjem. Posebno tim intimnim pikanterijama koje su se miješale s bezvrijednim podacima iz dnevnih novina. Osjetila sam kako me stišće teret naoko bezazlenih događaja, osjetila sam ponovno to nešto što mi ova lakonski prebacuje na pleća. Zato sam okončala taj grozni trenutak slasnom pljuskom iz punog forhenda. Gospođi Mirandi Šoljić ispala je vilica iz ruke i zalogaj iz usta. Vilica se kotrljala uz zveket po kantinskim pločicama, a zalogaj je samo pao.

U kantini je nastao muk. Vrlo kratak. Miranda Šoljić je ustala i bez riječi napustila prostoriju. Nastavila sam žvakati salatu i osjećala se kao onaj dan kada sam kao dijete, nakon višemjesečne torture, bacila remenčiće za ispravljanje kičme skupa s metalnim udlagama u kontejner na cesti i bez grižnje savjesti otišla u školu kao normalno dijete.

Vozeći se tramvajem na drugi kraj grada, imala sam napadaj realiteta pa su mi se u glavi smjenjivali kadrovi prijašnjih poslova, otkaza bez otpremnina, odbijenih molbi za posao, šovinističkih opaski na intervjuima, sva sila nemilih slika u procesu mračnog opstanka. Mislila sam malo i o šefici, o njenim dugim trepavicama i o sažetim oporim osvrtima na napravljeno, prije nemilog događaja. Sjetila sam se i kako sam Petra prvi put zavoljela kad je u školu došao u majici ispisanoj flomasterom. Pisao je parole na bijelim višegramskim pamučnim majicama, svaki dan drugu, jedne cijele školske godine. Kad je napisao: – Jebao bi, ali da ostane tajna – profesorica iz latinskog doživjela je slom tankih živaca. U slijed misli ugurala se i majka, posebno njen talent za hodanje na visokoj peti, to banalno oružje za gaženje svijeta svisoka. Zaželjela sam imati bar nešto od tih ljudi koje sam slušala, zaželjela sam da mi se posloži cjelina koja mi neprekidno izmiče.

Tu sam večer dobila sms od mirišljavog: – Šoljićka progutala šaku tableta. Sutra ured radi normalno, od osam. Spakirala sam se i otišla Emini. Odlučila sam, reći ću joj, ne želim da mi osim nje itko drugi kuha juhu.