Nisam | Natalija Miletić
JEKA JE GLASNA
Živim u zgradi na izlazu iz grada. Ili ulazu. Svejedno je. Oko zgrade je od drače očišćena ledina i netom otvorena benzinska crpka s puno reklama i svjetala. S boka nam se koči konstrukcija sportske dvorane koja, čini mi se, nikada neće biti dovršena. U zgradi s tri ulaza, u svakom po devet stanova, naseljen je samo naš. Dok gledam kroz prozor, osjećam kako me razvaljuje val samoće što se nezadrživo valja preko ulice zaobilazeći benzinsku, čuvajući svu silinu samo za mene.
Na benzinskoj pumpi ljudi redovito piju kavu. Trešti muzika. Reklame se mijenjaju. Svjetla su jarka. Benzin smrdi. Živo je. Ali ne i kod nas.
Kada u zimu maknem tegle s cvijećem, naša će građevina djelovati netaknuto. Pojest će nas zaborav i na kraju korov. Na zidove će krenuti divovska pirika, progutat će nas i nikad nitko neće ni pomisliti da je nekoga nekad tu bilo. Bojim se da je nestajanje jedina izgledna mogućnost promjene.
Nas je petoro, tri sina, muž i ja. On radi. Uvijek. On je konzultant. Donosi nam blagostanje i sigurnost. Poslovna sposobnost mu je priskrbila i ovaj peterosobni stan. Imamo sve što nam treba. Bilo bi grehota žaliti se. Ugodan je čovjek. I blag. Dođe kući, izljubi nas i ode spavati. Nikad ne zaboravi podijeliti puse. I to svima. Oni imaju tri, pet i sedam godina. Ekipa su. Ovdje nema nikoga pa se igraju sami. Za sada nemaju imaginarne prijatelje ili ih ja još nisam uočila. Svaki ima svoju sobu. Male su, ali funkcionalne. I mene na raspolaganju dvadeset i četiri sata na dan. Poslodavac mi je propao već u prvoj godini trogodišnjeg rodiljnog dopusta.
Kad smo se doselili, veselila me tišina. Godila je nakon prekrcanog radničkog kvarta. Nikada nisam mislila da bi mi mogle faliti tuđe svađe, obiteljski i seksualni odnosi, vešmašine, zaprške i zimnice. Nitko mi ne trese mrvice na glavu niti klofa tepih na upravo opran veš. Kada bacam smeće u kontejner, mogu izbrojiti tjedno bacanje. Sav je sadržaj naš. Mogu, ako sam dovoljno luda, i oprati kontejner.
Nismo mi oduvijek sami u toj zgradi. Kada smo se doselili, u prizemlju je radio frizerski salon Lidija. Borka i ja smo pile kavu na stepenicama ulaza i pokušavale smisliti kako nagovoriti nekog da skrene u našu ulicu. Nije pomogao ni jumbo plakat ispred raskršća. Niti gratis ponude po forumima i društvenim mrežama. Maštale smo kako ćemo njene mušterije tako očarati da će se početi doseljavati u zgradu. Da nam budu što bliže. Smišljale smo prezimena stanara i izgled pločica na vratima. Svakom smo definirale boju kose i stanje vlasišta. Ona je izdržala pola godine, koliko je najma uplatila, a onda pobjegla bez osvrtanja. Šiša sada punom parom, negdje u centru grada, svi je hvale kao vrhunsku. Zvala sam je nekoliko puta da dođe popiti kavu na stepenice, za ta naša lijepa vremena. Ali ona se ne da, kaže, dovoljno je puta skrenula u ulicu u koju nitko drugi neće.
Jučer sam ih gledala, dvojicu starijih sinova, kako se pentraju po betonskim stupovima na koje se već hvata mahovina. Konstrukcija dvorane je poput nasukanih rebara diva. Ni bageri već dugo nisu svraćali. Čak ni za lokalne izbore. A ovi moji klinci spretno savladavaju lukove. Kao da su u adrenalinskom parku. Njihov smijeh odbija se od praznine, jeka je glasna.
Ponekad rukom, dok se penjem stubištem, pratim neravnine zidova i kuckam o vrata, da čujem kakav zvuk proizvodi prazan stan. Osluškujem i izmišljam. Bakicu koja baca kauč kroz prozor jer se boji grinja u njemu, oca koji dijete dovede k meni, da u miru može šamarati i šutati njegovu mater, djevojčice koje pod plahtama otkrivaju vlastite otvore, kolekcionare prošlosti zatrpane u krami svog života, starca koji živi s trideset i četiri mačke i dokazuje da Pitagorin poučak ima grešku, susjede o kojima ništa ne bih znala kada bi zbilja postojali.
Ja nisam luda, kažem ja to mojem prijatelju, nisam luda, samo sam osamljena. Ne znam postoji li za to lijek, ali kada se zadnji put kamion na kojem piše Selidbe zabunom zavezao u našu ulicu, ja sam skoro skočila kroz balkon od sreće. Kamion je shvatio pogrešku i nastavio tražiti zgrade u kojima se živi. Tako bih voljela bar jednom posuditi sol od susjede, odslušati priču o evidentnoj čovjekolikosti mačaka ili dobiti nejestive kolače na okrhnutom tanjuru koji poslije vraćam pun jer se tako pristoji. Ne znam kako u ovoj napuštenosti izbjeći ludost. Bojim se da će me nadrasti taj demon tjeskobe, da će me ugušiti grljenjem. Morao bi me ljutiti tuđi prženi luk na tavi, tuđi smrad i život razdraživati. Voljela bih se boriti protiv stvarnih ljudi i stvarnih zapleta.
Danas puše vruć vjetar, a kalendar govori o zimi. Puhanje na cestu tjera preostalo lišće s drveća i poneko s tla. Zgrada je siva, kao i kuće zimi, bez obzira na boju fasade. I prozori bi se zgurili da se uklope u sliku, kada bi to ikako bilo moguće. U ulici odjekuje zvuk cijepanja. Vrućina u nosnice nosi trulež prirode spremne na mirovanje. Miris bi trebao biti leden, trebao bi rezati zrak. A on je miran, uljuljkava se u dlačicama nosa. Uz mukle udarce sjekire, tamo negdje u pozadini, čuje se: – Krumpiraaa, lukaaa, zeljaaa – s dugim i lijenim uskličnikom na kraju. Kasno jutro je, vrijeme za informativne emisije i prve zaprške.
Sjekirom barata mladić, preokruglast i prećelav za svoje godine. Na čelu mu rejbanke, još jedne oči za nevidljiv pogled. Pažljivo cijepa kosti, goveđe, i polaže ih na rostfraj pladanj. Na panju ostaje sukrvica umjesto triješća. Juha će biti fina jer fina je samo ako je kost otvorena.
Muhe uživaju u letu. Srčane bolesnike voze u hitnoj pomoći. Lišće leti po cesti u kolopletima i vrtlozima. Moje naborano čelo pritišće glavobolja. Čuje se lavež haskija iz ulice dva bloka dalje. Odzvanja jeka po rebrima nedovršene dvorane.
– Dobar dan, susjeda, imate li kakve kosti za nacijepati?
Gledajte vi svoja posla, mislim si ja, i dva puta okrećem ključ u bravi nakon što uđem u stan.
