Nisam | Natalija Miletić

MRTVA HLADNA

Ljudi umiru na različite načine, žene češće tako da ostanu žive. Ipak, možda se to meni iz moje subjektivne i predrasudne prirode čini. Ja, Gabrijela S., umrla sam u tridesetčetvrtoj kad mi je najbolji prijatelj, jugoslavist po struci, rekao da ne znam pisati, ali da zato imam super sise. Da sad ne zvučim kao kraljica drame, moram reći da je tu bilo i još nekih okolnosti: treće dijete, česte migrene, majčina smrt, krediti, bore oko očiju, svakodnevne sitnice i ono najstrašnije, osjećaj da se sve bitno već odigralo i da će se pravilno ili nepravilno ponavljati zauvijek, a da ću se ja samo prilagođavati već viđenom. Zanimljivo je pri tome da u tom svom umiranju nisam bila sama. Jednostavno je pristojno da se nakon smrti ostane živ jer netko treba prati veš i podove i suđe i prozore, netko treba kuhati, peglati, sklanjati, slušati. Zato su i mnoge moje prijateljice, susjede, kolegice, nakon što su ostavile iza sebe ideje, želje i fascinacije, pomalo praznih tijela, nastavljale vjerovati kako su djeca, a ponekima i muž, jedini razlog da se i fizički ne umre. Ta vjera je počivala na maloj bojazni od olajavanja susjedstva što je uvijek dobar razlog da se život nastavi baš onako kako to očekuju neki drugi ljudi. Još i više na velikom strahu od džepova punih kamenja i rijeke, onome što je rezervirano samo za odvažne o kojima se kasnije piše romane i snima filmove, nikako za ove svakodnevne i obične žene. Te masovne smrti nisu nigdje zabilježene i teško im je ući u trag, maskirane su u život i vješto se kriju po kućama i stanovima.

U mojoj tridesetdevetoj počeo je rat u zemlji i ja ga nisam primijetila, barem ne onako kako bi se to očekivalo od mene. Nedostatak novaca, hrane, povremeno struje i vode, torbe spremne za bijeg, sve je to bilo dio svakodnevice, i imala sam osjećaj da se meni uopće ne događa. Troje djece je raslo. Zadnje, petogodišnje, jedino nije u potpunosti razumjelo što je taj rat. Ne bih ni ja baš sad znala objasniti, ali rat je bio etapa kao i svaka druga.

Plakala sam kad je muž mobiliziran. Nisam znala hoće li se vratiti, jednako kao i danas kad se sa svojih poslovnih pritisaka i zapleta vraća, a kao da se ne vraća. Nikada ne znam je li njegovo srce u stanju podnijeti korporacijsko ratište poslije kojeg se ne dobiva spomenica. Odlazila sam s djecom u podrum na prve zvukove sirene, danas se sklanjamo iz sobe kada dolazi prekrcan stresom pa je poput izgriženog vuka. Punila sam vreće pijeskom za male prozore s rešetkama u podrumu zgrade, danas gradim tampon zone kada djeca polude, kada ne mogu jedni s drugima. Kuhala sam grah između fućkanja dvije granate, trčeći svako malo u stan promiješati ga. Grah bi uspio, ali bi se često ukiselio jer nisam mogla po njega, ako bi granate učestale. Jeli smo tada Rambo kekse i igrali tablića, bezbroj partija jednu za drugom. I danas kuham u ratama, između njihovih potreba, i često bacam hranu iako se ne ukiseli, nego ne odgovara svakom danu svako jelo, izvolijevanja su dio života kao i beskrajni TV program. Sve se svodilo na ono koliko toga nemamo i kako to nemanje rasporediti na sve što nam treba, danas taj tekst pripisujem našim emocijama Imala sam zadatke, matica se uvijek pobrine za svoje najbliže i iz okolnosti u kojima se nalazi crpi najbolje moguće. I danas ih imam. Strah je tada bazdio iz pidžama, lonaca, stolnjaka i polica, iz zidova, travnjaka, prozora i poštanskih sandučića, ali ja s njim zaista nisam imala veze, kao što ni danas nemam veze s rastućim fašizmom, globalnim zatopljenjem, sveopćim strahom od glutena, mesa i GMO proizvoda.

Da me je rat zatekao pet godina prije, mogla bih ga okrivljavati za ukradenu mladost, za pljačku snova, za gubitak ideala i za sve ono što sam željela, a nije mi se dogodilo. Tada, u tridesetčetvrtoj, najgore su bile noći. Legla bih u krevet i nebo bi se, crno poput najgoreg mraka nabiralo, frkalo i na kraju me proždiralo. Poplun bi postao zapetljani vrtlog, sazdan od pokvarenih koncentričnih krugova koji se sporo, ali nezadrživo, bez mogućnosti ikakvog uzmaka vezao u debelu, masnu omču. Jastuk je propadao i postajao rupa iz sna u koju se ponire, nekad na trzanja, na etape, a nekad poput bujice, u mlazu, ravno u bezdan. Hvatala bih se za okvir kreveta, za muževu ruku ili glavu kad bi bio tu, plakala, ustajala, palila svjetlo, pušila na balkonu dok bi me komarci grizli. A muž me volio, djeca su bila zdrava i sve je imalo svoj savršeni tijek. I novaca je bilo, na čekove i minuse, ali bilo je. Nisam imala pravo na poplune koji se gužvaju i zatvaraju mi pristup zraku pa sam tako, taj svoj osobni pad, preživjela umrijevši.

Ostala mi je laka mehanika monotonije, zadanost dana, diktat preživljavanja. U taj se koncept uklopio i rat. Odvesti djecu na sigurno kad je najgore, kupiti crni kruh i mlijeko, hranu za mačka i ostalo ako ostane što novaca. Ponekad čak i voćni jogurt. Jednom sam se uzoholila pa sam ga cijelog sama pojela. Nisam na to imala pravo pored troje dječice, čak ni kad mu prođe rok trajanja. Danas bi mi možda netko i oprostio pokoju ekstravaganciju, ali davno sam ostavila sve potrebe iza sebe.

Tada, a ni sada, nisam imala kome ispričati koliko mi fali onaj osjećaj da se recimo, nakon ugodnog boravka na moru, pri povratku kući, sve može promijeniti na bolje. Falila mi je ta mrva iluzije koja se nakon sreće bar nekoliko dana zadržava u čovjeku. Onaj trenutak u kojem maštam da je sve moguće. Željela sam ponovo osjetiti ushit zbog nekoga ili nečega, ali da u pitanju nije osjećaj koji se očekuje od mojih uloga, da nije ona ljepota sreće koju doživljavaš zbog svojih najbližih, zbog njihovih uspjeha, nego neka moja mala sreća, neko veselje tamo negdje iz leđa, zbog kojeg se rumenim i gledam razdragano kroz prozor iako se kroz prozor nema što vidjeti. Željela sam opet vjerovati da se neke stvari mogu samo meni dogoditi, ne mojoj funkciji, nego baš meni. I izvan tih licemjernih moralnih ograda u kojima više nisam imala pravo na življenje, nisam zamišljala sreću. To sam htjela reći, objasniti, izvikivati, nacrtati, to da više nema zamišljaja, čak ni ako se potrudim obrisati sve samozadane barikade i nametnute vrijednosti. Nisu postojale okolnosti koje bi mome tijelu vratile duh. Um ih je izbrisao, razvalio, spalio.

U četrdesetdrugoj godini, kada je već i rat odustao od nas, djeca redovno krenula u školu, a suprug sve češće spavao kod kuće, meni su se počele raspadati ruke. Ekcem je oduvijek bio moja boljka, ali sada je preuzeo šake u potpunosti. Ljuštile su se i izgledale kao da sam ih taj tren do zglobova umočila u vrelo ulje. Osim što su mi se komadi kože listali s ruku, između prstiju su se otvarale rane. Bojala sam se da će mi kroz njih početi viriti kosti. Nije to boljelo, samo je nesnosno svrbjelo i otežavalo sve moje kućanske poslove. A nisam od njih odustajala, nikada se ni suđe, ni čarape, ni zahod ne peru sami od sebe. Gumene rukavice pojačavale su svrab do suznih očiju, a Vim i Čarli pržili bi tako da bih morala zaustaviti dah da to izdržim. Doktor se čudio stupnju agresije upalnog procesa i rekao da osim fizičkog mora imati i psihičko uporište. Pitao me je li neka trauma u pitanju jer su tijelo i duša jedan sustav. Htjela sam mu objasniti da ne koristim sredstva za smirenje niti gledam televizijske sapunice poput ostalih mrtvih domaćica, ali da i dalje savjesno obavljam sve poslove majke i žene. Htjela sam izgovoriti da mi pri tome dani nemaju ni uspona ni padova i da ih ne osjetim čak i kad odnekud stignu događaji koje svi drugi teško podnose. Htjela sam mu reći da nisam sklona traumama, da je problem u mojem nepostojanju koje traje godinama i da mi posebno zato nisu jasne ove moje ruke. Ipak, rekla sam, znate, doktore, granate i onaj moj na ratištu, a djeca su mala, svi smo hvala bogu na broju, i živi se i dalje, ali znate kako je… Naučila sam pravilno odgovarati na pitanja u svakodnevnom govoru. Doktor sućutno kima, piše recept za tablete koje smiruju živce i preporučuje Pavlovićevu mast da se ublaži upalni proces. Objašnjava ono što već znam, ekcem nikad ne nestaje, samo se povremeno javlja u većoj mjeri, na meni je da budem mirna, racionalna, koliko mi to vremena dopuštaju i da, što je moguće više, izbjegavam kontakt s kemikalijama i prašinom. Ja kažem da samo neka smo mi svi preživjeli, neka nismo na cesti, ni gladni ni bosi pa proći će i ta kožna napast. Lažem da smo svi na broju jer sebe već odavno ne brojim.

Sada su zahvaćeni svi pregibi na tijelu, zadnje sam primijetila ušne resice. Čekam da krene prema licu, možda mi kao u treš filmu o zombijima počnu otpadati obrazi pa mi lubanja izviri pred svima. Ali ja se neću puno obazirati, naučila sam mrtva živjeti, neke je stvari besmisleno mijenjati. Oživljavanje bi samo zakompliciralo stvar.

U to neko doba, kada sam počela nestajati, još je u kući bilo smijeha i dana kada sam mislila da ću se izvući. Već sam tada imala laktove koji se ljušte, ali nisam im pridavala pažnju. Sjećam se muževljeve ljubavi i strpljenja u trenutcima kada bih od panike ostajala bez daha iz straha od trudnoće, on bi me tješio, kako samo on zna, govoreći mi da nisam opet trudna nego samo malo debela. Tada je to bilo urnebesno smiješno i znali smo od panike raditi zabavu. Cerekati se, štipati i ljubiti, da se bar na koji tren ne misli na uzroke i posljedice svake životne radnje. Usputno je, zajedno s mojim morama i nesanicom, njegovom iscrpljenošću i nezainteresiranošću, sve to nestalo i sad se smijemo uglavnom samo kad nam dođu gosti. Tragediju razvodnjuju klinci. S djecom je lijepo, u njima ima emocija, sreće, želje, pa se na njih švercam. Njihovi će uspjesi postati moja zadovoljstva. Čekaju me njihovi ljubavni jadi, masturbacije, abortusi, pijanstva, razočaranja, ideje, ideali, usponi, padovi, fakulteti, zaposlenja, vjenčanja i krstitke, sve po redu kako me s kojim što dopadne. Slavit ću i prisvajati njihova dostignuća te se naočigled svih zaozbiljno fizički raspadati poput strvine na jakom suncu. Sretna sam što imam djecu.