Nisam | Natalija Miletić

KOPANJE

Jarko sunce paralo mi je rožnicu dok sam se jebala sa susjedom iz plavog bloka. Sve su zgrade u našem kvartu jednake, samo su ulazna pročelja različitih boja. Ostatak je siv i oguljen, kako i priliči nasilnoj urbanizaciji. Njegovo je tijelo izrazito bijelo, nekako prozirno, nedirnuto, neiskvareno hranom i godinama. Nestaje u mekanim plahtama i izvezenim jastucima prije nego što se obrušavam na njega. Ljubi me i liže po vratu, diše mi glasno u ušnu školjku. Trljam se o njega, privijam, želim što prije osjetiti tijelo. Pokrivač nam se zapliće o noge, gužva se i smeta.

Tijelom mi prolazi prvi val naslade kad se iz susjedina stana začuje standardno urlanje i psovanje, o kurvanju, rakiji, kobilama, birtijama, materama i pizdama. Jednom sam od te susjede posudila šalicu šećera, a ona me u tri sekunde smotala tako da sam satima slušala detalje nemilosrdne sudbine čijem sam trajanju svakodnevno svjedok. Moj ljubavnik se počeo neugodno meškoljiti obeshrabren zvučnom kulisom pa sam mu se, da ga potaknem na akciju, blagonaklono nasmiješila uzevši njegov kurac u usta. Volim što svaki čovjek ima drugačiji okus. Kad lickaš i grickaš uho i usput mirišeš hormone koji naviru iz kože te tomu dodaš okus spolovila, ne možeš ne upoznati čovjeka, kao i kad nekom uđeš u stan pa u tapetama i tepihu i zraku stanuje miris obiteljskih običaja. Ne volim što se u najobičnijim događajima krije seksualno pa mijesiti tijesto za kruh ili ručno tući čvrsti snijeg od bjelanjaka nije samo pripremanje hrane. Taj upliv u intimu koji je vrlo rijetko jednoznačan, stvara mi tjeskobu, zato više volim konkretni seks, u njemu se onda više nema što skrivati, seks je onda zaista samo seks.

Snimili smo se, susjed i ja, tamo na suhomesnatom odjelu trgovine, one kvartovske u koju uđeš kroz izlog oblijepljen reklamom za žvakaće gume. Gledala sam kako rozi parizer pada iz mesoreznice i razmišljala zašto ga onaj moj debeli, žuti mačak tako obožava. Mesoreznica je sjajila, a ploške neukusa su padale, fljas, fljas, u masni papir. Svako jutro gledam taj papir na kojem je istaknuto ime trgovine, uzastopce u redu, crvene boje, koliko god puta stane i mislim na kavu broj dva, na vrijeme, na šišanje, uglavnom na nešto nebitno. I ovaj put sam o tome mislila, ali sam nekako bila sigurna da sam nešto zaboravila pa sam se zagledala u teglice senfa poslagane na vrh frižidera sa salamama. Senf mi nije trebao, ali nešto jest.

– Susjeda, jel’ to pišete kolumnu o gorušici?

Susreo se s mojim mutnim jutarnjim pogledom i maničnim nerazumijevanjem.

– Ma, mislio sam, vi pišete, a tako ste se zagledali, ma znate… – spetljao se i već mislio zbrisati kad sam progovorila: – Jeste li za jutarnji seks, na brzaka, bez obaveze?

Nevjerica mu je šibala iz očiju pa sam ga počastila ležernošću rekavši: – Ma ne šalim se, ajmo, samo da platim račun. Znate, mačak poludi kad ujutro ne dobije parizer.

Slijedio me hipnotizirano, nije ništa kupio, valjda je zaboravio.

I tako sad gleda u luster od stakalaca, naslijedila sam ga od bake, onaj što je trenutno hit svakog časopisa za uređenje interijera. Luster se ljuljuška na povjetarcu, razbacuje djeliće sunca po cijeloj sobi. A ja se bavim njegovom kitom. Sviđaju mi se, i kita i on. I podočnjaci koje ljubim, isto mi se sviđaju. A ruke njegove, što mi stišću znojne guzove, one mi se posebno sviđaju. Naš uvod je polako prerastao u ritmično gibanje s postepenim ubrzavanjem, u to je krenula susjedina vešmašina sa završnim cijeđenjem, nadglasala je dernjavu one prve susjede, a moje se tijelo uklopilo u divljanje centrifugalne sile.

Mazili smo se još malo i nakon orgazma, lijeno, milo. Došuljao se i čupavi mačak u izvidnicu. Nešto smo pričali, o dlakama, usisavanju, zatim smo jeli sendviče s paradajzom i sirom. Popili smo kavu, crnu, bez šećera. Prolio je malo po stolnjaku, taman u uzorak leptira, bilo mu je neugodno, ali se pravio da nije. Nakon jedno sat vremena nevoljko se ispričao da bi zbilja morao krenuti pa sam ga pustila neka ode gledajući u njegova široka leđa. Nosio je izlizane traperice i ljubičastu majicu kratkih rukava s nekoliko rupica, baš onakvu kakva se obuče kad skočiš u dućan po cigarete. Zatvorio je vrata za sobom, skoro nečujno.

Susjedstvo je naglo utihnulo, valjda da pojača dramski trenutak. Čulo se tiktakanje kuhinjskog sata i lagano drmusanje frižidera u naletima jače struje.

U poodmaklom pubertetu odlučila sam da je prva pričest jedina moguća radnja koja će me popraviti za ovaj gadni svijet. Nisu me zanimala guranja jezika u tuđa usta niti pisanje stihova o ljubavnim patnjama, naumila sam preskočiti fizički kontakt i upustiti se u vezu sa Svevišnjim. Privlačila me pravilnost molitve za uspavljivanje, voljela sam njenu mehaniku ponavljanja. Voljela sam to šturo prevaljivanje preko jezika u nečujnost i neki tamo eter koji nije bjelodan. Voljela sam nedjeljom ujutro ustati i ići u crkvu, bila je to baš dobra šetnja. Mogla sam svježeg uma rekonstruirati protekli tjedan i naći si elemente koji su me činili dobrom osobom. Torturu samog misnog slavlja stavila sam u kutiju onih zadanosti poput škole ili pristojnosti, onog što se danas naziva politička korektnost ili kompromis suživota ili tako neka teža floskula. Sve je bilo jasno, što se smije, a što ne smije i naoko u sustavu nije bilo tajni. Svidjela mi se ta konkretnost. Šteta što se, zbog jakog naleta hormona i svojevoljnosti, nije mogla duže zadržati. Nestala je skupa s vizijom roza til haljinice kao vrhunca estetike i još mnogo ubrzanije s gorčinom piva i pelina.

Moje prvo seksualno iskustvo svelo se na sram prevaljen preko tijela. Dogodilo se kao sukob intenzivnih poriva u glavi, a u skladu s organizmom. U ugodi je čučala okrutnost jer nisam mogla stvoriti mjesto drugom tijelu u mom. Dostupne slike i stripovi u rijetkim i dragocjenim okolnostima znatiželje nisu me pripremile na vrstu devastacije na koju se pristaje u svrhu užitka. Samozadovoljavanje je privatan čin s lijepom završnicom, nema ništa zajedničko s predavanjem tijela. Nisam imala dovoljnu količinu vjere da u nepoznatom nađem ono što mi treba da bi bilo dobro. I tada sam, nakon na jedvite jade izvedenih radnji koje nisu rezultirale ničim do grčem u želucu, poslije dugo godina pomislila na jednog Zokija, jer nisam imala nikakvo krvarenje niti znak na plahti kako sam to u filmovima mogla vidjeti. Tada sam pomislila da sam možda inicijaciju obavila kao devetogodišnjakinja pa je ovo već drugi put da činim nešto, a da mi se ne događa ništa lijepo, ništa od obećanog.

Kad sam bila klinka, iz zemlje smo kopali dragocjenosti, mi djeca iz novog radničkog kvarta. Nalazili bi Badel čepove, gliste, ostatke cigle, komade betona, žice. Ovisno o igri koja je bila važna taj dan, svaki od tih predmeta postajao je okosnica svih radnji. Čepovi su bili tanjuri za male izmišljene ljude, gliste ručak za neprijatelje, žice ograda ili zamka za napadače. Jasmina je bila četiri godine starija od mene, mršava i prozirna, slabe slamaste plave kose sa zamršenim i krivim šiškama i zaudarala je jako na prženi luk i još nešto što nisam mogla imenovati. Govorila je piskutavo i nisam je uvijek razumjela. Iako nas je oko zgrada bilo baš svih veličina, uzrasta, mirisa, ona je bila osjetno drugačija. Iz zemlje je iskopala zahrđali križ i rekla mi: – Tu ima Majke Božje! Mahnula je prema meni tim križem kao da mi želi nešto baciti na prsa, s nekim čudnim trzajem i širom otvorenih očiju. Nisam mogla reći što me u tome smetalo, ali osjećala sam da ova igra nije kao one naše koje smo do sad igrali. U zemlji je bilo i puno malih bijelih plastičnih križića, kao djeca od ovog velikog ili od te majke. Poslagali smo to po ivičnjaku ceste i ona je nešto mrmljala, ništa je nisam razumjela i jedva sam čekala da me baka pozove na ručak, samo da zbrišem iz tog neshvatljivog zapleta. Pitala sam kod kuće tko bi bila Majka Božja i opisala mami tu našu igru, a ona mi je rekla da bog ne postoji, da je to bio ostatak armature iz temelja zgrade, a da se pomoću tih križića pravilno postavljaju pločice. Takav odgovor, koliko god se mojoj majci svodio na: – Ne pričaj gluposti – meni nije rekao sve. Osjetila sam da tu ima još priče, ali se nisam usudila pitati. Zato sam dugo imala tog boga spremljenog negdje za poslije, kad narastem, kad sve bude objašnjivo.

Sviđala sam se nekom Zokiju iz prvog ulaza i kad god bi se našli u zajedničkoj igri, morala sam durati zadirkivanja i priče o ljubavi. Nisam imala intenzivne osjećaje prema tom dječaku, teško se sjetim i kako je izgledao. Čini mi se da je bio mršav, ali tada su svi bili mršavi. Dobro mi je ostao u sjećanju trenutak u podrumu u koji smo ulazili iako nismo smjeli, a u kojem su stajale kante za smeće cijelog ulaza i u kojem je nesnosno smrdjelo. Tamo su stajali naši bicikli i on me s leđa potegnuo za kosu i cijelom mi se težinom oslonio na leđa. To je ugledao Marko i od tada se, osim zezanja o ljubavi, u priču uvukla i riječ guženje. Nikoga nisam pitala da mi razjasni što znači ta riječ, samo me bilo jako sram. Smetala me jače nego neke druge i taj spomen na ljubav mi je bio sve gori i gori. Nisam više htjela biti niti blizu Zokiju. Svejedno sam zapamtila da me netko izdvojio za ljubav, baš mene u odnosu na sve druge.

Izdvojila me jednom, za igru, i mala Zemina. Kažem mala jer je bila godinu dana mlađa od mene. U to doba to je kao svjetlosna godina pa sam je zvala mala iako je za glavu bila viša od mene. Ona je bila jedno od one zaštićene djece, kakva su djeca danas, a što je za ondašnje pojmove bilo vrlo rijetko i uvijek u konkurenciji za čudno. Mogla je samo ponekad van, uglavnom samo tamo gdje je mama vidi s balkona i nije se pri tom smjela igrati sa svima niti smo mi onda voljeli igru s njom, jer nije ostajalo mjesta za dječje pomicanje granica. Znali su joj dopustiti da dovede dijete u goste i jednom je ona odabrala mene. Inače, u to vrijeme mi smo bili svačija djeca. Vani smo bili kao čerga, u stanove smo ulazili rijetko, samo kad smo nešto trebali. Ulijetali smo na zahod, po čašu vode ili nešto za pojesti, kako se gdje i kad tko našao. Nismo imali osjećaj zabranjenog prostora. Samo su rijetki stanovi bili kao Zeminin, za njih su trebali posebna najava i specijalni uvjeti. Ne znam zašto je taj dan i kako izabrala mene, ali kad sam došla k njoj ona se silom htjela igrati seksa iza stola. Legla je svom svojom dužinom na mene i počela mi skidati odjeću. Toplim dahom mi je grijala nos, a rukama je petljala po mojoj majici. Na kraju mi je htjela skinuti i gaćice, a ja to nisam željela i jako smo se navlačile kad sam ugledala njenog oca na vratima kako miješa pjenjačom neku masu u plastičnoj zdjeli i smije se od uha do uha fiksirajući nas kroz naočale debelih stakala. Bilo mi je svega previše, ali i dalje nisam znala što je sporno, što ne valja, što se događa. Ne sjećam se jesmo li se igrale nečega još, sjećam se samo da smo jele riblju juhu, da sam je tada jela prvi put i da je poslije više nikad nisam mogla jesti, a da mi se pri tome ne okreće želudac.

Kad mi treba, izdvojim si nekog za igru. Uvijene i nejasne misli o bogu, ljubavi i seksu ostavljam za poslije. Ne pristajem na iznenađenja. U zemlji ima puževa i glista, prve ubijam, drugima se veselim. Ne prihvaćam mistiku. Volim prozirna tijela, parizer i rupe na majici. Jednostavna sam.