Nisam | Natalija Miletić

BREAKBEAT

Od jutra su je boljela leđa i izvijanje za provjeru mrtvog kuta prilikom prestrojavanja zadavalo joj je posebnu muku. Pred zgradom nije bilo slobodnih parkirnih mjesta pa je stala u blato pored nogostupa riskirajući, osim zamazanih cipela, i kaznu od petsto kuna. Odlučila je biti nedodirljiva kazni i blatu. Mrzila je stubište bez lifta i svoju naviku da se pravi da nečeg ima u frižideru samo da ne produži put svraćajući u dućan. Znala je da će biti gadno ljutita na sebe kad shvati da u vrećici s kruhom stoji samo pljesniv šercl i da za ručak može jesti pekmez od šljiva na žlicu ili ajvar. Svejedno je odlučno savladavala stepenište teško dišući već nakon drugog kata. Ta njena lijenost oko jela, a ni pentranje na peti kat, nisu je zadužili lijepom linijom, nego prije ljutnjom što joj se skupljala u podočnjake. I ručku je odlučila biti nedodirljiva. Jedini cilj bio je stari rasklimani kauč. Činilo se da joj je samo on odgovarao kada bi skolioza i vječno sjedenje za računalom odradili svoj pritisak na preosjetljivu kičmu. S vrata je bacila torbu na pod, mantil na stolicu i sebe u kauč, nekih pola sata joj je trebalo, trideset minuta sigurnog i tihog mjesta. Krčanje želuca prenulo ju je iz polusvjesnog stanja, teškim koracima dovukla se do kupaonice, presvukla u trenirku, umila i dugo sapunala ruke. Skuhala je juhu iz vrećice i smutila bananu s jogurtom i medom. Zaželjela se mamine sarme i crvenog kuhanog mesa što se od kosti odvaja u jednom potezu. Sjetila se da je ocu obećala vratiti automobil i uhvatila ju je panika od same pomisli da mora napustiti stan. Nije imala snage odlučiti da će biti nedodirljiva tjeskobi.

Otac je iskoristio svih deset minuta njenog boravka u kući da joj objasni koliko je bitno da se auto ostavlja u brzini i da ručna mora biti podignuta. Priča nije bila prazna, bila je na mjestu, samo kad ne bi bila obavezna svaki put kad bi vraćala ključ. Vježbala je strpljenje, kimala, poljubila ga na odlasku, koncentrirajući se da svu nervozu pretoči u brzinu koraka. Odlučila je biti imuna na ponavljanja.

Vani je bilo hladno, prognoza je najavljivala snijeg. Kako je odmicala od roditeljske kuće, tako joj se korak usporio i vukla se po putu sa sve većom mukom. U sebi je nabrajala što bi joj sve bilo lakše da ima svoj automobil. Razmišljala je o dosjetljivosti koju stvara neimaština i o tom osjećaju da je i malo sasvim dovoljno ako nemaš više. Nešto joj u toj postavci nije odgovaralo, nije se slagala ni s ponosnom skromnošću ni s poštenom neimaštinom. Imala je premalo godina za floskule te vrste. Vjerovala je u novac, kako bi joj on maknuo bol iz leđa, našao bolji posao, učinio je puno spremnijom na akciju, otpornijom na ljudsku glupost, odgovornijom za sebe. Nemoć je preuzimala tijelo. Odluka o nedodirljivosti ponovno je pala u vodu. Morala je sjesti na klupu. Dokopala se jedne i sva skoncentrirana na disanje pokušavala odagnati navalu panične tjeskobe, hvatala je dah za ostanak u normalnom. Pogledom je slijedila dužinu debla bukve, oblik zadnjeg žutog lišća na granama, prema gore i još više. Dugo je spajala krošnju i nebo dok napokon nije osjetila da se tijelo umirilo. Otpila je vodu iz flašice u torbi, pasala joj je iako je bila od prekjučer. Osjećala se bolje, ali nije joj se ustajalo. Morala je loše događaje pobijediti onim dobrim, savjet prijatelja kako dan učiniti boljim. Suspregnuvši cinizam, vježbala je tu metodu već mjesecima. Ružno: susjeda s rakom i troje djece. Dobro: na vrijeme je išla doktoru, muž je voli, na kemoterapiji nije izgubila kosu. Loše: nema automobil. Dobro: nema ni parkirne kazne, nema plaćanja registracije, prošetala je pa je u osam neće stisnuti zrak iz stana zbog predugog boravka u zatvorenom.

Nabrajanje je prekinuo zvuk mobitela. Bila je Cica: – Mila, nećeš vjerovati, ali napokon sam diplomirala, jel’ me čuješ di-plo-mi-ra-la!!! Moramo to proslavit’, sad sam luda skroz, zovem te još danas, moramo na neki šank, ja sam diplomiralaaaa! Imam drugi poziv, ajde čujemo se!

Izgovorivši: – Čestitam – samoj sebi, jer se pored Cicine sreće nije mogla progurati ni njena pristojna čestitka, razmišljala je koliko dugo traje prijateljičina agonija studiranja i koliko dugo sluša o toj agoniji sjedinjenoj u njezine probleme s Borom. Znala je da će i on nazvati uskoro, uvijek su sve radili u paru. Tako su i nju imali. Njoj je bila rame za plakanje, a njemu vagina za pražnjenje pritiska iz mošnji. Osjećala je da svi sve znaju, ali znala je da to nikad nitko neće izgovoriti. Bilo joj je jasno da je ona u zapletu vrlo nevažan akter.

Očekivani glas: – Nećeš vjerovati, Cica je diplomirala!

– Pa to je prekrasno!

– Ajd se ne zajebavaj odmah, malo se barem veseli, ljudski je.

– Pa rekla sam da je to prekrasno.

– Dobro, nek’ ti bude. Što ćemo joj priredit’, trebalo bi nešto, sigurno očekuje nešto.

– Ja ću bit’ doma, zovite me ako smislite štogod.

Izvukla se brzinski i prekinula vezu bojeći se da je ne uvuče u neki svoj suludi romantično-slavljenički plan. Već su joj se neko vrijeme gadili i jedno i drugo, ali neka inercija, težina protiv koje se teško borila, ostavljali su je u tom statusu u kojem je osjećala dah perverznog. Odlučila je o tome ni ne misliti, zamarali su je. Odlučila je smatrati ih nevažnim.

Tek je sad uočila mladu djevojku na klupi nasuprot njene. S cigaretom u ustima nanosila je debeli namaz sjenila na lijevi kapak oka. Usput je uvlačila dimove i uza svu nervozu koja je bila u skladu s radnjama, djelovala opušteno i otmjeno. Uočivši da je promatra, mlada djevojka joj kroz cigaretu u ustima veselo reče: – Imam dvoje male djece, ne daju mi doma da se našminkam, a šef je ljutit kad dođem na posao neuređena.

Još joj se i malo nasmiješi, što se Ireni učini najiskrenijim dijelom cijelog dana.

Na izlazu iz parka sretne čovjeka s kojim se inače svako jutro na skoro istom mjestu sreće kad odlazi na posao. Bezglasno si kimaju jutrima i sad im se, iako se ne poznaju, pričinilo pristojnim obilježiti taj neplanirani susret. Ipak, bilo je pomalo neugodno, kao da su uhvaćeni u nekoj zabranjenoj radnji. Irena odluči da je sama sebi smiješna i cinično se iskezi bogatstvu vlastitog društvenog života u parku.

Kad se dokopala stana, odlučila je biti sretna. Shvatila je da je počela sezona smrdljivih martina i njihovih glasnih zujanja oko lampi. Prošle ih se godine bojala, izbezumila bi se kao da je u stan uletio stršljen. Glasni su i bezopasni, ne možeš ih ubiti. Ove su je godine razveselili. Njuškala je po stanu ne bi li shvatila zašto ih nazivaju smrdljivima. Osjetila je smrad vlage iz ventilacije, smrad lonaca iz stana do, ljudi gore smrde, bila je sigurna. Zaustavljala je trenutak, ostajala izvan ružnog, napinjala se iz petnih žila, vrijeme je svejedno prolazilo u gnjusnoj tišini. Odlučila je biti nedodirljiva samoći.

A onda su stigli, u paru, s rakijom starom dvanaest godina. Irena je pila kao da je ona diplomirala i divljala prigodnički obuzeta neprimjerenom srećom.

Cicu su žuljale najlonke, popravljala ih je i stalno se žalila na njih dok su tulile hitove iz mladosti jedna drugoj u uho. Svu nervozu trenutka usmjerila je na te čarape. Irena joj je predložila da ih skine jer je u stanu ionako prevruće. Nakon najlonki problem su postale gaće. Jednako su je maltretirale. Stoga ih je Irena skinula Cici i žviknula u školjku lampe gdje su se ugnijezdile skupa s leševima spaljenih smrdljivih martina. Cica je uzvratila Ireni dobru gestu bacivši njene gaće u prašnjavi kut stola. Boro je birao muziku. Njih dvije pokušavale su uskladiti tijela plešući i dodirujući se. Noge im nisu uspijevala uhvatiti isti ritam pa su više izgledale kao da se tuku i spotiču jedna o drugu. Oči su im ostaklile, obrazi gorjeli, pravile su se da izvode neku zavodničku točku. Znojile su se i derale tko zna o čemu kad je Cica odjurila u kupaonu. Čuli su muklo bljuvanje s dna želuca. Nisu se usudili pomoći joj. Smirila se nakon nekog vremena, a njih dvoje sjedili su jedno do drugog i tupo buljili u zid ne mičući se. Irena je slušala pjesmu, čuo se samo bubanj izlomljenog ritma, osjećala ga je glasno kao kad u filmovima dramski moment naglase glasnim kucanjem srca.

Breakbeat – prošapta.

Stvarno je breakbeat – zaključi on.

Irena je odlučila da im je ovo zadnji put.