Nisam | Natalija Miletić

ŠTO MOJE NIKAD NE ZAMIŠLJAŠ

Stroj smo, mehanizam radi. Dan počinje u zoru. Otvorim oči, žuljanje u lijevom, u desnom je sve u redu. Kava. S njom je sve u redu, ona će žuljati stijenku želuca, ali tek kasnije, sad je u redu. Kao i obično, nisam očistila zube koncem. U filmovima to rade svaki dan. Ja to ne radim. Samo ih operem. I isplazim si jezik, kao i obično. Opet mi fali vremena. Žurim samo u jednom času. Ali jednako je i kad žurim i kad ne žurim. Jer i oni su tu. Svatko sa svojom običnom pričom za jutro. Otvaranje očiju i slično. Svatko prati svoju liniju. Malo si smetamo, bitka je za umivaonik. Za ogledalo. Ali stroj smo. Mehanizam radi. Krećemo, svatko na svoju stranu. U radni dan.

A ti, kako ti zamišljaš moju kuću? Misliš li na cjelinu ili detalje? Možda o kremi za ruke kraj uzglavlja ili o naslonjaču pred televizorom? Zamišljaš li da sam sama ili me slažeš u stvarnu sliku? Jesam li sretna? Ili me konzerviraš u nepostojanje dok nismo zajedno?

Danas se, kao i obično, vozimo u autu. Slušamo radio. Kupujemo jednak broj peciva kao i svako jutro. Osipamo se, kako tko stiže na cilj. Gledamo, svatko kroz svoju šajbu, rijeka je visoka. Prije poplave, ali ne jako. Ne spominjemo to. Samo svi gledamo. Svaki dan vidimo tu rijeku. Ponekad kažemo i da je volimo. Onako, usput. Ujutro obično ništa nije važno, slike se samo nižu iza tih, od daha muljavih prozora. Fasade, ograde, vozila, psi, ljudi, trava, kiša, ptice.

A ti, ljubiš li me u tim jutrima kad me nemaš i zamišljaš li tada moje noge, jesu li duge i svilene ili im dopuštaš dlačice i hrapavost? Jesi li nježan prema meni dok me zamišljaš ili dodaješ mahnitost kao začinski dio?

Stigla sam na posao. Uvijek je tako, svaki dan. Tamo su ljudi koji su uvijek tamo. Poslije mene će stići još neki. Pozdravimo se uljudno. Netko kaže da je hladno ili da nije hladno. Polako se zadubljujemo u svoje papire. Čuje se šuškanje, šmrcanje i disanje. Do pauze. Na pauzi ponekad upalimo radio. Pa onda on ostane gorjeti. Pa se manje čuju papiri, šmrcanje i prirodna respiracija. Danas se kolegica lijevo malo jače čuje. Njoj nije ovaj dan običan. Kod nje je stigao na red neki drugi dan, onaj što ga se teže podnosi, nije kao ovi što samo prolaze. Nas druge to baš i ne dotiče. I nama će doći jedan takav. Pa nastavljamo svoje bez obaziranja.

Zanima me, zamišljaš li ikada da sam ljutita, ili možda bolje dosadna, da ne radim ništa tek se ponekad počešem po guzici? Voliš li me i tada, pitam se, a ako me ne voliš, zašto onda to zamišljaš?

I danas smo stigli zajedno kući. Baš kao i obično. Ručali smo. Zauzeli pozicije. Kauč. Stolica. Pod. Fotelja. Tuš.

Pitam se kako me vidiš, kao francusku sobaricu s čipkastom bijelom pregačom, spremnu da ti pod svaku cijenu ugodi ili kao nespretnu djevojčicu kojoj sve ispada, koja sve prosipa i nikako ne može usmjeriti pažnju na lonce, kuhače i začine?

Kako mi zamišljaš kosu, ovakvu kakva je ili malo sprženu od blajha, da me možeš voljeti zbog modne ludosti? Upada li ti u oči i usta dok se ljubimo ili te samo miluje po licu? Tu kosu što zamišljaš, voliš li je?

Danas je u kući težak zrak, kao da se dosada popodneva kondenzirala u njega. Kao i obično, nije se dao istjerati ni luftanjem, ni glasnom televizijom, ni od omekšivača mirisnom i tek obješenom robom. Sve je bilo kao i jučer. I dan prije toga. I onaj prije njega. Jednostavnosti se poslože jedna preko druge i stišću mi vrat, oči, ruke. Pile me komadić po komadić, nevidljivo se raspadam.

A ti, misliš li nekada o našem seksu, svršavamo li istodobno ili ritualno svatko u svojoj omiljenoj pozi? Daješ li mi neku ulogu ili sam to uvijek samo ja? Vidi li se sve, kao u porniću, ili smo neovisni od kadra kamere? Događa li se to u poplunima i jastucima ili u autopraonici s puno pjene? Moja vagina, je li kao srž rascvjetane orhideje ili je onako, najobičnija, meso, dlake i tako to?

I danas sam još od pet čekala da bude deset, da bude pristojno prestati usluživati svakodnevicu i da se teških kapaka svalim u krevet. Kao i svaki dan, tada je pristojno prestati misliti što još moram i što još nisam. Pristojno je, ili smo barem mi, kći, sin, baka, muž, postavili da je pristojno, biti samo za sebe, barem koji sat na dan.

A ti, vidiš li ikad kako ribam kadu, kad o meni misliš, ima li nešto u sceni znojne djevojke koja se ritmično bori s emajlom i keramikom? Ili se samo naginjem izazovno pa je tada izvor užitka rastvoren kako treba? Reci mi želiš li me takvu ili je mašta uvijek čista poput reklame? Zabrineš li se nekad za mene dok ti falim? Misliš li o mojim nesigurnim kretnjama, nervoznim oproštajima ili sam tada izravna i smjerna? Jesu mi tada bore duboke, jel’ mi je osmijeh preširok? Ili sam možda tada koketa, sva u rozom, sva u tilu, sva kao lutka na konce ili štap?

Razgovaramo li nekada u tvojim mislima? Pitaš li me nešto tada, odgovaram li ili se samozatajno smješkam? Vičem li tada što ili šapćem, nudim stihove iza uha, ježim kralježnicu dahom? Ili te fasciniram razložnošću, suvislošću, zrelošću? Možda šutimo ipak, a, kao da ionako sve znamo.

Što moje nikad ne zamišljaš? Koji dio izbjegavaš? Zašto baš to? Zamišljaš li sebe sa mnom? Ili sam sama? Odvojena? Uvijek izvan konteksta?

Trebam li te, ljubavi moja, jer se ne poznam? Postojiš li uopće, ljubavniče moj, ili te ja zamišljam da mogu zamišljati sebe?