Nisam | Natalija Miletić
ŠTO AKO UMREM
Mira i Nena prije večernjih izlazaka u takozvanu crvenu ulicu, gdje odlaze zaraditi kruh, glancaju partizansko ordenje Nenina oca jer ovaj uvijek radi neprilike kada ordeni ne blistaju. Mira to zove glancanjem prije jebanja. Nena to zove samo jebanjem. Riba i trpi, kao uostalom i sve u životu.
Svako jutro, nakon posla, obilazi ga, pokupi zamazani veš, opere suđe, popije konjak i odsluša strpljivo njegovu muku. Muči ga što nije uspio kupiti čaj koji je mater voljela.
– Sve sam im objasnio, kako je izgledala kutija, da je bila limena, da sam čaj kupovao kod Fridmanovih, da je stajao kraj Divke, u pakiranju na plave pruge. Objasnio sam im i gdje je bila trgovina i kako je izgledala gospođa trgovkinja tada, ma samo što im crtao nisam. A one će ti meni, ali gospodine od čega je bio čaj!? Pa, mislim, od čega, tko bi se svega sjetio, sigurno nije ovaj neki novi s okusom šampona, guske jedne ohole. Zamisli da ja sad umrem, a u stanu smrdi po jagodi i vaniliji.
Njoj, po tko zna koji put u životu, padne na pamet koliko bi joj bilo lakše da on sada, u ovo vlažno i truležom lišća omirisano jutro, zaista umre i pusti je da na miru ode u krevet zaboraviti radnu noć. Ipak, skupi svoj zadnji atom ljubaznosti i ponudi ga još jednom kriškom kruha s pekmezom, baš onakvom kakvu on jedino voli.
Njih se dvije nalaze poslije šest popodne, piju kavu. Često u tišini. I glancaju. Ordenje, kristal, nakit, sve što Nena donosi u cekeru. U početku je Mira znala i pitati pa zar nismo to jučer ili koji će mu sad to bog. Ali ubrzo je postalo jasno da su pitanja te vrste jednako besmislena kao i posao koji im je starac zadavao. Stoga se prepuštala poliranju predmeta iz prošlosti i tišini koju je često prešutno Nena zahtijevala. Iznimni su bili dani kada bi ona pričala.
– Danas me ubio! Iscijedio. Vodio me po stanu, otvarao svaki ormarić, nabrajao stvari na policama, zahtijevao potpunu usmjerenost, kao da se radi o pitanju života i smrti. Mora sve biti na mjestu, ne može on umrijeti, a da je na policama prašina, kako bi to izgledalo onom tko ga mrtvog nađe. Nabraja tako sitničavo i beskrajno i kaže on meni: – Lako tebi, da ti sad umreš imaš Borisa, on sve može urediti, skroz si bez brige. – I ja si mislim kako već vidim svog muža, kojeg nisam vidjela ima tome godina dana, kako briše prašinu zato što sam ja umrla. A zlo ne odustaje, pokazuje što mora biti u novčaniku, što u džepovima, što na stoliću kraj izlaznih vrata. Kaže, gledao je on na televiziji, nekad se i od najmanje gluposti složi priča i onda baš ništa nema smisla. Zamisli da on, penzionirani major, umre besmisleno. Pokazao mi je gdje su uredno složeni računi još od kupnje stana 1967. godine, sve njegove izvode od plaća, složene po datumima, a u penziji je već petnaest godina. Ma ubio me, on i njegova jebena smrt.
Nekad, nakon cjelonoćnog izlaganja, nije mogla podnijeti vlastito tijelo, tu ištipanost sisa i zamazanost pljuvačkom i izlučevinama, pa bi odlazila ravno kući znajući kakav će je tretman dočekati iduće jutro. Što god mu govorila, nije prihvaćao izostanke. Jer baš bi tada na njega navalila neka velika muka poput izgubljene osobne iskaznice. Prevrnuo bi na pod sadržaj svih ladica u kući. Dočekale bi je izmiješane žlice, lijekovi, čarape, gaće, dokumenti, razglednice, fotografije. Nakon što bi sve pospremila, pronašla bi osobnu u njegovu novčaniku. Jednom mu je, popivši koji konjak više, rekla da nije došla jer ju je hvatala viroza pa se bojala da mu je ne prenese, jer ne bi bilo lijepo da on zbog nje umre šmrkav. Opaska nije bila uvažena, samo je sljedeće jutro morala čistiti kuhinjski pod na koji je istresao sve i jedan sastojak iz špajze: brašno, šećer, prezle, crvenu papriku, ocat, juhu iz vrećice, ulje, krumpire, grah, sve je bilo zgaženo i pretvoreno u ljepljivu smjesu po cijeloj kuhinji. Rekao je da se uplašio lepica, ne bi mogao umrijeti kada bi postojala i najmanja mogućnost da su u brašnu ličinke lepice.
Na putu od njegova do svoga stana ljutnju je kanalizirala smišljanjem surovih napada: bombardirala ga je šakama po ozbiljnom licu dok u potpunosti ne poplavi, mahnito udarala čizmom pod rebra dok se ne sfrče u klupko poput ranjene gusjenice, umlaćivala kristalom i ordenjem do stanja gnojne kaše. Željela je sahraniti zloću koju joj je redovito servirao, htjela je imati pravo na običnu, dječju, naivnu nostalgiju. Svakodnevna obnova minulog vremena u svrhu savršenog umiranja, odavno je iz nje istjerala sve moguće sretne trenutke obiteljskog života zbog kojih se, ako ni zbog čega drugoga, vole roditelji. Pred kraj drvoreda jablana, nadomak njene zgrade, bijes bi jenjavao i rezigniranost bi prevladala. Shvaćala je da je on samo star. Zavidjela mu je na starosti i mogućem skorašnjem kraju. Nisu joj bile nepoznate ni masnice, ni teške ruke, ni pucnjevi u gluho doba noći, ni nož pod grkljanom. Svejedno, unatoč svom tom folkloru prostitucije, svoju smrt nije mogla ni zamisliti ni planirati. Sreća se uglavnom događala nekom drugom, ali život je i dalje bio jedina opcija. Inat, zbog kojeg je počela pušiti ljudima za novce, davno je nestao, ostala je samo kazna koju je stoički podnosila.
Znale su nekad, kad bi im se nikotinski melem umirujuće slagao na pluća, a kava polako taložila u kutove usana, razgovarati više nego inače. Nena je tada objašnjavala kako sve češće osjeća očevu paranoju kao svoju i kako joj postaju važni koraci koje iza sebe ostavlja. Mira bi tada bila brutalno odrješita i naglašavala njihovu poziciju, govorila je kako nisu važne žive, a kamoli mrtve.
– Koga zanima kakva je bila mrtva kurva, je li krivac propuh ili kapavac, koja je razlika?
Pomagalo im je ponekad izgovaranje očitog. Znale su si dati oduška. Smijati se iz novih prohtjeva mahnitog starca. U toj svojoj djetinjoj upornosti na trenutke bi postajao i simpatični djedica s kariranom leptir-mašnom.
Koliko god se bojala da jednom neće uspjeti ostati uzorna kći, da će poludjeti i udaviti ga njegovom savršeno ispeglanom kravatom, Nena niti jednom nije posustala u podršci ocu. Ponavljala su se jutra uz konjak i nabrajanja, spremanja, spavanja, glancanja prije jebanja i jebanja, pravilno i neprimjetno. Dok jedan dan Nena nije rekla: – Jučer sam pokopala oca. Umro je u svom stanu. Srce ga je izdalo. Nije zalio cvijeće, nikada se nije dogodilo da on ne zalije cvijeće. To mu je zadnje što mu je mater naložila prije nego je umrla i to nikad nije propuštao učiniti. Čim bi se ujutro probudio, zalio bi sve cvijeće u kući. I kaže ti meni doktor da je utvrđeno vrijeme smrti oko podneva. A ja mu lijepo kažem, nema šanse jer nije zalio cvijeće.
– A što je imao u džepovima? – upita Mira glancajući bakreni orden.
