Nisam | Natalija Miletić

BOLJI OTROV

Kad se ujutro probudim, prvo popijem Spirulinu havajsku. Multivitamin je to na bazi algi i uz njega sam lakše mršava i zdrava. Onda popijem zeleni čaj, dok sam još u kućnom mantilu, potjeram tako još i kroz kožu neke nakupljene zločestoće što blokiraju metabolizam i dobru funkciju tijela. Tuširam se, naizmjenično hladnom i toplom vodom, da si popravim cirkulaciju i koncentraciju. Oblačim se pažljivo prateći prognozu, kvaliteta života leži u dobrom planiranju. Šminkam se diskretno. Stavljam u torbu sezonsko organsko voće, jogurt od soje i suncokretove sjemenke. Zatvorim prozore nakon jutarnjeg provjetravanja stana. U kutove sobe i pod kuhinjske elemente stavim najjači otrov u prahu za žohare i spremna sam za posao.

Na poslu za vrijeme pauze pričam Milici kakav sam stan kupila. Starogradnja, debeli zidovi, 55 kvadrata, lijep balkončić s kovanom ogradom. Imam spavaću sobu, obojat ću je u tirkizno-plavu, da bude morska, a posteljinu ću kupiti boje pijeska. I veliku lampu na koju ću staviti abažur što sam ga našla na tavanu pokojne bake. Kuhinju bih da je shabby chic, mislila sam plavu, ali ako je soba plava, bilo bi malo previše. Pa će ona biti žuta, limun žuta. A na stolu crveni stolnjak i velika zdjela puna povrća. Ljepše su mi tikvice i patlidžani nego banane i jabuke. Na podove ću staviti seljački pod, bit će zaista divno, samo da se riješim žohara.

Bila sam na sastanku stanara, kažu da žohari imaju gnijezdo negdje u zgradi, vraćaju se čim se malo opuste. Dezinsektor dolazi redovito. Ulaz zgrade čiste više nego netko vlastitu kuću. Pozatvarali su pur pjenom sve pukotine i u podrumima i na tavanu, izolirali vrata i prozore. Zabranili su kućnim redom držanje kućnih ljubimaca kako se hrana ne bi ostavljala na podu. Sve su napravili. I žohari ponekad nestanu, ali nikada zauvijek.

Mami sam za večerom opisivala te moje njemačke žohare, Blattella germanica, kad su mali, crni su i okruglasti, a kad narastu postanu bakrenosmeđi i onda na zatku nose paketić svojih maleckih. I ti, ti bakrenosmeđi, oni su ti najgori, grozni su jer ne skitaju, pritaje se i čuvaju svoje mladunce. Zbog njih moraš biti strpljiv kada ih tamaniš. Jer taman kad misliš da ih nema, ti veliki raspuste prinove i eto ti opet društva. Ja sad čekam još te prinove, ostale sam mahom istrijebila. Tata je poludio što svoju strpljivost trošim na prokleto leglo žohara, umjesto da živim na katu iznad njih koji ionako čami prazan. I još je dodao da zna da sam prošla na natječaju za Bruxelles i da ne može shvatiti što me drži tu ako ne baš oni najbliži. Krenuo je s tiradom o Europi, o širenju pogleda, o bijegu iz učmalog, o perspektivi. Postupno je pojačavao i glas i geste i sad je već vikao da me jebali nametnici, da me jebali, jer da će oni biti tu i kad se ja vratim, jer da su u nas postojani, postojaniji od bilo čega, a mama se, vjerojatno da promijeni temu, sjetila kako je u rodilištu, kad sam još bila u jastuku, jedan mali plazio prema meni i kako je skočila kao bijesna mačka, ulovila ga i bacila kroz prozor.

– U rodilištu? – odmah sam se uzvrpoljila, nazvala sestru i ispalila pitanje: – Kad si rodila Stelu je li u rodilištu bilo žohara?

– Naravno da nije.

– Jesi sigurna, koliko si ono dana bila u bolnici?

– Deset.

– I nijednog nisi ni čula ni vidjela?

– Nijednog, sto posto.

Bila sam ozarena, istrebljenje je moguće, sestra je bila u istom rodilištu u kojem je mama mene rodila! Znala sam da nije beznadno, osjećala sam to. Majka je nervozno vrtjela glavom, a tata nije komentirao.

Na putu do teretane svratila sam u Saso po neodoljive salonke, dugo su mi bile preskupe, ali sada su napokon na popustu. I u moj baš dragi Zdravko dućan, zaželjela sam se juhe od hokaido bundeve i đumbira. A kupila sam i avokado i batat, božanstveni su kad se zajedno zapeku u pećnici. A i k Marcelu, on mi je iz Prijedora nabavio Bumortin valjčiće, još bolji otrov. U nas su ilegalni, zbog nekih opakih sastojaka, ali ja moram biti spremna kad mladi izmile, navodno jako vole grickati to zlo.

Pred svlačionicom sretnem Bukija, kaže mi kako izgledam dobro, kako sva prštim energijom, da što mi je, da bi i on to. Ne znam što mu reći pa kažem, kupila sam stan. On mi čestita mada pomalo razočarano, želio je valjda čuti nešto neobičnije. Možda je on taj koji bi shvatio mene i žohare. Ne da mi se riskirati neugodnu situaciju, odlazim vježbati i trening odvalim kao prava profesionalka, čak si dodam i dvjesto trbušnjaka jer skužim da mogu.

Kod kuće vakumiram strojem sve namirnice u staklene posude, na zatvaračima okrenem današnji datum, da ne zaboravim. Odvakumiram posudu s narančama, iscijedim si sok. Kore stavim u vrećicu, dodam i nekoliko mrtvih stvorenja što ih nađem po podu i odmah odnesem u kontejner pred zgradom. Napišem mejl prijatelju koji mi sređuje majstore, insistiram da moraju, nakon što izvade parkete i otucaju sav zid, napraviti sve rupe za cijevi, sve rupe za strujne instalacije, očistiti stan od šute i ostataka, detaljno. Insistiram također da se nakon toga ni pod razno ne pojavljuju u stanu barem dva tjedna. U kuhinjske ormariće stavljam vinogradarske ljepenke. Otkad mi je u jednu upala najdraža kožna torba, ne ostavljam ih po podu. Al’ dobre su jer se u njih ulijepe kapitalci, zajedno s paketićem prinove na guzi. Prašak sipam oko hladnjaka i ispod kuhinjskih elemenata i dodajem novi otrov, valjčiće. Kad krenu s noćnim mirom tražiti hranu, bit će tako sretni. Bar za kratko.

Krevet dobro pregledam, posteljinu istresem. Ostavim upaljenu malu lampu i glazbu na tiho. Volim zvukove prirode, proljeće mi je divan nosač zvuka. Ne mogu spavati uz pravu muziku, a žohari su slijepi, smeta im zvuk. A i meni je lakše da ih ne čujem kad krenu šušketati. Sjetim se kako je u početku bilo strašno. Izlazili su odasvud. Činilo se kao da se cijeli stan mrda, kao da ga preslaguju, kao da će izjesti sve, poput scene u filmu kada nasilni skarabeji ogole ljude do kosti u tri sekunde. Jednu sam noć otišla s nekim tipom, a nije mi uopće bio napet, samo nisam mogla zamisliti da moram u svoje leglo. Da nisam ovako odlučna, ta gamad bi od mene napravila nimfomanku kurvu.

Ujutro prvo skupim mrtvace u vrećicu. Pa se vratim ostaloj rutini. Danas me veseli što vidim da su valjčići otrova izgrizeni. Bit će žrtava! Ustrajnost se isplati. Imam još deset dana prije nego što stignu majstori, nadam se da ću do tada dobiti bitku. Uočim jednog, viri iza lajsne. Znam ih već, brzi su, nema s njima loših reflekasa. Umirim se, vrebam. Čim se cijeli pomoli na zidu, zveknem ga đonom šlape iz punog zamaha. Mekan je. Razlijepila sam ga pošteno. Leš prilažem ostalima u vrećicu, a mrlju ostavljam, živima na znanje. Mada, rekli su mi da žohari jedu jedni druge kada nemaju ničega drugog.

Već ih tri dana nema, niti jednog. Jučer sam spavala bez glazbe. Tišina. Prekrasna tišina. Izbacujem preostali namještaj iz stana, terapeutski lomim i trgam sve. Malo sam poludjela od sreće. Imat ću svoj stan. Živjet ću u njemu posve sama. Na balkon ću staviti mali naslonjač, tamo ću poslijepodne piti moka kavu od rajši gljive. Zamišljam, možda ću baš s toga balkona vidjeti nešto važno ili nekog važnog. A možda i neću, ali nije bitno. Samo neka sam sama na miru, sama samcata.

Majstori već danima devastiraju stan. Susjedi uživaju u zvuku hiltice, kažu da su se čak i bube razbježale. Jedino je starog Marijana strah odmazde kad nastupi mir. Ali, kaže, što se tu može, već su navikli. Otrovi su spremni, za sve uvjete. Sada uživaju u zatišju.

Peglam u maminoj kuhinji. Danas ljudi više skoro ništa ne peglaju. Donji veš je najbliži tijelu, mora biti dezinficiran. Nitko više ni za što nema strpljena, to je tako strašno. Uočavam jednu pukotinu na zidu, u blizini hladnjaka, moram upozoriti tatu na tu nesmotrenost. Bube uvijek kazne opuštenost. Dođe mi da mu napišem upute kako izbjeći bubašvabe i pričvrstim ih magnetom na hladnjak, baš do onog mog briljantnog briselskog osamdesetdevet posto riješenog testa, baš do moje budućnosti, kako je on vidi. Neka na svoju misli, jer ja sam se za moju svojski pobrinula.

Nakon posla odlazim u stan. Punim sve pore pjenom protiv nametnika, sprejem natapam zidove. Nema ih. Stan je u potpunosti napušten. Tako je već zadnja dva tjedna. Vrijeme je da ga majstori ponovno pretvore u stambeni prostor. Osjećam se pobjednički. Nosim sva sredstva susjedi vrata do. Kažem, nema smisla da im prođe rok. A ako mi zatrebaju, eto mene k vama. Susjeda se blagonaklono smješka, drago joj je zbog mene. Nailazi i stari Marijan, a ja nastavljam svoju sreću dijeliti glasno.

– Zaista, kažem vam, uspjela sam. Nema ih. Živjet ću sama!

I tako, moj stan je moja tvrđava, utočište. Mjesto rituala samoće. Ponekad ponosno shvatim kako uživam čak i u dosadi. Naslonjač na balkonu pun je pogodak. Zastori su teški i meki, lako se navuku za skrivanje. Podovi ne škripe i nisu hladni. Mirišu na svježe drvo, još uvijek. Svaka je stvar na svome mjestu i svaka je samo moja. Ponosna sam na sebe. Svima govorim, sreća je tamo gdje se ti oko nje trudiš. Ne moraš je tražiti, moraš samo napraviti sve kako treba i ona dođe k tebi. Tata još nije skinuo test iz Bruxellesa s frižidera, kaže da ću jednom shvatiti. Tvrdoglavost je njegova sreća.

Jutros sam ga našla. U kupaonici, na finoj porculanskoj talijanskoj pločici. Srednje je veličine, pubertetlija. Mirno sam ga ubila i sjela na rub kade. Sada je taj trenutak, sada moram odlučiti što mi je činiti.

Popijem Spirulinu havajsku, za zdravlje i mršavost. Onda popijem zeleni čaj za metabolizam i dobru funkciju tijela. Tuširam se, naizmjenično hladnom i toplom vodom da si popravim cirkulaciju i koncentraciju. Stavim najjači otrov u prašku u kutove sobe te pod kuhinjske elemente i spremna sam za posao.