Nisam | Natalija Miletić

VOŠTANE FIGURE

Mater mi je umrla prije sedam dana. Danas je opet subota i ja, kći, preslagujem ostatke jednog života. Nema među njenim stvarima iznenađenja. Mehanički ih vadim iz ormara, skidam s polica i pokušavam ne misliti kamo me sve detalji mogu odvesti. Topao je dan i s ulice čujem tramvaj, osjećam gužvu, iako je ne vidim. Znam da ne smijem stati. Teško dovršavam započeto. Krenem puna elana, osjećaja da će baš ovaj put biti drugačije, da me besmisao neće uhvatiti u zamku i da ću baš ovaj put, bez obzira na sve, završiti željeno i pobijediti. Zato sada ne smijem stati jer ako samo zastanem, nikada više neću ni početi. Argumenata će uvijek biti. Ili me rastužuje, ili se raspadam, ili ne stignem, ili je sve jednostavno bez ikakvog smisla. Zato danas, u toplu subotu, tjedan dana nakon majčine smrti, mahnito trpam midi štof-suknje, tvid-kapute i plišane kućne ogrtače u kutije. Goblene i slike motam u novine. Bacam poderane kuhinjske krpe, okrhnute tanjure i lončiće. I naravno, pokušavam potisnuti detalje. Ne sjećati ih se. Ne dozvoliti im da me povuku u slatki mrak patetike.

Majka je živjela dobro. Bila je stara i umrla je. Sada sam sama. Ali nisam nemoćna. Sve što se događa, događa se jer tako mora biti. Ničega tragičnog nema u ovom trenutku. Samo običan život. I obična smrt.

Dugo, dugo sam mislila da se ne može naučiti sve države svijeta jer ih ima nebrojeno, isto tako sam mislila da je svako žensko ime moglo biti ime kraljice jer je i kraljica nebrojeno po nepreglednom svijetu. Tako sam mislila i o vrstama automobila. Kada sam shvatila konačnost tih pojava, svijet je postao manje zanimljiv. Dugo sam mislila da roditelji, svi na svijetu, uopće ne razgovaraju. Da se to ne radi. Jer nikada, baš nikada nisam čula oca i mater da razgovaraju. Komunicirali su tišinom, ponekad gestama, nesvjesnim, shvatila sam poslije. Ali riječima nikad. Zato sam, kad sam kod Zorice za ručkom čula njezinu majku kako ocu prepričava neku smiješnu zgodu s placa i pri tom mu se žali na cijene kelja i rostbratna, osjetila prisustvo obeščašćenja, nekog zlog događaja. U času sam poprimila boju zida, ispričala se i odjurila kući, nisam mogla shvatiti što se događa. Kasnije sam prijateljici izmislila neku priču o glavobolji i virozi, i od tog dana je sustavno ispitivala o tome kakav joj je bio dan. Željela sam da mi priča svaku sitnicu. Da ne preskače ništa. Postajalo mi je jasno da je moja obitelj drugačija od drugih.

Mater i ja smo najčešće bile same. Otac, vojno lice, imao je prekomande po cijeloj zemlji, ali na njih nije vodio nas dvije. Govorio je da prava obitelj mora imati svoje mjesto, jedno mjesto. I tako bismo mi ostajale, a on je slao razglednice i dolazio povremeno na nekoliko dana. Kada ga nije bilo, u stanu su vladali nered i zapuštenost. U boljim fazama, koje su bile rijetke, majka je čitala. Knjiga je bilo posvuda. Činilo mi se da ih nikad ne dovršava. U gorim fazama, majka bi cijele dane hodala po kući u ofucanom šlafroku, pušila i slagala pasijans. Špil karata s crvenom i plavom kariranom pozadinom već se toliko izlizao da neke karte više nisu bile pravokutne. Stajale su u keramičkoj narančastoj posudici u obliku bundeve. Zajedno sa sitnicama koje nikom nisu trebale: hrđavi ključ od podruma na prljavoj lastici, sitniš njemačkog novca, nekoliko gumba različitih boja i veličina. Malo mrva i prašine.

Ja sam u tim razdobljima vježbala samostalnost. Kako podgrijati varivo, iscijediti limun, oprati tanjur, napisati zadaću, sama sebi pregledati zadaću, pročitati si priču za laku noć. Majka bi me gledala milo, ponekad bi mi uputila smiješak, dobivala sam nekada i milovanja po licu. Rijetko bismo govorile. Ne kao ona i otac. Ali šturo, samo ono prijeko potrebno. I tako smo zaustavljale vrijeme dok se on ne bi najavio.

Onda, kada bismo znale da on stiže, sve se mijenjalo. Susjeda Stanković, koja nam je inače i kuhala i peglala, tada bi ostajala kod nas dok stan ne bi zablistao, od parketa do plafona. Mama bi jurila frizerki, manikerki, krojačici. Namakala bi noge u lavoru i strugala ostatke laka, zaostale na noktima od zadnjeg njegova posjeta. U vaze se stavljalo mimoze, anemone i ruže. U pećnici bi zacvrčalo meso, teletina najčešće. Na majčino bi se lice navukao osmijeh i ona žena u nestajanju naglo bi ušla u svoju ulogu. I ja bih tada napokon bila dijete. Veselila bih se poklonima, odlazila bih s njim u šetnje, na vrtuljak u park, u cirkus ako bi bio u gradu, k njegovim prijateljima koji su imali djecu. Nisam se branila od previše sreće. I svilene mašne sam vezala u kosu, bez prigovora da me čupaju.

Nakon otkrića kod Zorice, pokušavala sam iznenaditi mamu i tatu, pritajiti se, praviti se da spavam, ne bi li čula njihove glasove upućene jedno drugom. Barem šapat. Mislila sam da kad me nema, možda razgovaraju. Smišljala sam razloge njihove tišine. Izmišljala zaplete poput Zagorkinih. Uhodila ih, otvarala poštu, tražila tragove po kući, spajajući najobičnije sitnice u priče sa sretnim krajem. Na fotografijama spremljenim u svilom obloženu kutiju, tražila sam aktere mojih zapleta. I na njima sam vidjela ono što i kod kuće, majku kako gleda oca i oca koji se smije, ali nikad, baš nikad ne gleda u nju. Čak i kada bi joj donosio poklone, nije čekao reakciju, nije gledao kako se veseli prvim najlonkama s natom, ruži u zlatnom pakiranju, čokoladnim bombonima u obliku srca. Njegove osmijehe i zagrljaje dobivala sam ja. I riječi su bile za mene. Priče o mjestima gdje je bio. O ljudima koje je sretao. Čudnim jelima i običajima. I životinjama i drveću. Pripovijedao bi mi naširoko i nadugačko, a ja sam ga upijala iz sve snage, crpeći što više iz njega, akumulirajući ushit da mi što duže potraje nakon što ode.

Jednom nas je iznenadio. Našao nas je onakve, umrtvljene, blijede i nedostupne, svakodnevne. Zbunjen i tužan, pokušavao je shvatiti gdje je nestala priča koju je volio. Mi se nismo snašle, nikako nismo uspijevale uskočiti u zadane uloge. Sreću nisam mogla zatomiti, ali s njom je došla i tjeskoba nepoznatih odnosa. On je pokušao majci pomoći oko pasijansa, uočio je otvaranje dugačke linije kada se pikovu damu premjesti na kralja herca. To je bila ljubav, taj potez u kartaškoj igri bila je jedina prava ljubav upućena mojoj majci koje se ja mogu sjetiti. Tu noć sam ih čula. Majčino ridanje i vikanje: – Nisam ja ona, nisam i nisam.

Njegov tih i promukao glas: – Ma nije to sada više bitno. Vidiš kako joj tek Jana sliči.

Dalje nisam mogla razabrati, što od uzbuđenja, što od straha. Znam da je to trajalo još neko vrijeme, znam da je mama vikala kao nikad do tada i čula sam da je satima poslije ustrajno plakala.

Sutradan smo on i ja otišli na šampite, a po povratku je sve bilo onako kako to inače biva kada on dolazi. Zavjese su mirisale, ruže su se crvenjele, meso je cvrčalo i majka se smiješila. Lako smo nastavili u revijalnom tonu. Svatko na svoj način. I dan prije više nikad nitko nije spomenuo. A moje su se koncepcije u rekonstruiranju obiteljskog zapleta, preusmjerile na razotkrivanje te neke na koju smo sličile majka i ja. Nikad se nisam usudila pitati jer ta se noć, kao ni dan, u našim životima zapravo nije dogodila.

Tek potkraj studiranja, onog dana kada nam je javljeno da je otac umro, ta tajanstvena žena postala je stvarna osoba. Dok smo čekale da nam dovezu njegov sanduk iz Makedonije, dok smo tako jedna drugu pogledavale i nakon toga zurile u prazno, stigla nam je žena iz servisa za čišćenje stanova. Bila je u potpunosti strani element u stanu i nije mogla znati što mi iščekujemo jer joj nismo imale potrebu reći. Ribala je, prala, spremala, kao nekad susjeda Stanković, i uz to glasno pjevala. Bila je kao uragan. Vrlo invazivna, vrlo intenzivna. Majka to nije mogla podnijeti, pobjegla je u spavaću sobu, popila tablete za spavanje i odgađala život kao i inače. Željela sam da i mene sakrije u sobu, da me ne ostavi sa strankinjom koja pjeva. Sve se događalo samo njoj i nisam imala drugo nego šutnju. Opet me ostavila samu da smišljam i izmišljam. Željela sam da mi netko objasni kako se trebam osjećati i što bih trebala činiti. Bila sam svjesna naše uigrane tlapnje, te igre oca, majke i mene, i nije mi bilo jasno kako ćemo bez nje.

Uskoro je kuća bila baš onakva kakva bi bila da ga čekamo živog. Ta mi je pomisao napokon natjerala težinu u pluća. Dok sam plakala, rekla mi je. Majka je napokon progovorila. Bez drame, bez histerije, samo je to izgovorila kao da me šalje u dućan po kruh. Imala sam osjećaj da čita naglas dio neke od onih knjiga koje je ostavljala otvorene po cijeloj kući.

– Ti očekuješ veliku priču, a takva ustvari ne postoji. Tvoj je otac volio idealnu sliku. Odabrao me jer sam ličila na njegovu ubijenu sestru, odabrao me kao zamjenu, kao mogućnost da se sestri ustvari ništa nije dogodilo. Zapalili su je u kući, nju i majku, oca i djeda. Imala je trinaest godina. Tada su to činili mnogima.

Moje tijelo za njega nije bilo živo. Ne znam zašto sam pristala na njegove uvjete. Nisam nikad shvatila. Stvorio je vlastite voštane figure u potpunosti neupotrebljive u svijetu bez kulisa.

Topao je dan i s ulice čujem tramvaj, osjećam gužvu, iako je ne vidim. Znam da ne smijem stati.