Nisam | Natalija Miletić

KUPAM GA

Prvo ga kupam. Smještam ga u kadu i sapunam nježno, pedalj po pedalj, naborano teško tijelo. Svakom se dijelu posvetim. Posebno njegujem stopala, ona su kvrgava i kruta. Masiram ih i utrljavam u njih ulje za bebe, koliko god mogu upiti. Tanku kožu nogu milujem dugačkim pokretima. Dlačice su sijede i rijetke. Muževnost napušta muškarca na svim poljima, samo ako se vremenu dopusti rastezanje. Ud je miran. Funkcije ponosa davna su iluzija. Ne pridajem mu posebnu pažnju. Poštujem čovjeka. Nema smisla insistirati na očitom. Ugoda je u diranju dijelova koje osjeti. Zato leđa i ramena stišćem kao da ih prvi put vidim. Moćna su, jaka, spomenik minulim vremenima. On mi se prepušta. Uzdiše tiho. Uživa, vjerujem. I zube mu četkam polako, da ga ne povrijedim. Na trbuh, okrugao poput bubnja, pada pjena zubne paste. Otklanjam je lijeno, pravim se da je važna. Igra simbola. On voli kad mu perem kosu, zabaci glavu i žmiri, a ja prilazim s leđa i dugo mu masiram tjeme. Rekao mi je, tada najviše zamišlja.

Kad sam ga srela prvi put, u ruci je imao kartonsku kutiju i šešir. Nosio je izlizano odijelo, s ispeglanom maramicom čiji vrh viri iz džepa, kosa mu je bila rijetka i nauljena, okruživao ga je miris kamfora. Ali njegov glas, promukli bariton, valjao je riječi hipnotički, taj glas je razlog što sam bila voljna zanemariti smrad sredstva protiv moljaca i posegnuti za tijelom iza izlizanih revera.

Nakon kupanja liježe u krevet. Voli pernate jastuke i mekane plahte. Gnijezdi se, kao neka koščata kvočka. Traži položaj u kojem ima snage za dugu priču. Ispred sebe odlaže kutiju i pomno bira. Tričarije su u neredu. Redom ih pipka, ogledava, briše o plahtu. Danas se odlučuje za crnu šnalu s tri cirkona. Kaže, sada ćeš čuti priču o bubikopf frizuri. Udiše duboko i kreće. Jednu su večer išli u kazalište. Ona je, kao i svaka o kojoj govori, bila izvanredne ljepote i on ju je bez ustručavanja obožavao. Na repertoaru je bila drama recentnog pisca, izvedba pomalo ekscentrična, a ona je zapamtila jedino želju heroine da poput bečkih frajli nosi bubikopf frizuru. Ta joj je riječ predstavljala nešto pod svaku cijenu divno i, naravno, neophodno. Sljedeći dan, nakon ljubavi u svim pozama, morali su obići sve skupe frizerske salone u potrazi za majstoricom ili majstorom koji bi joj oblikovao taj bubikopf. (Voli izgovarati: – ljubav u svim pozama – kao da govori nešto zločesto i perverzno, uvijek bi mu uz taj izraz usnice malo pobjegle u stranu, kao dječačiću u pubertetu kad se počne praviti važan dok govori o opasnim temama.) Za cijenu nisu pitali. Njena duga bujna kosa padala je na crno bijele pločice, hrpimice. Na glavi je ostala mala kaciga, nešto našušureno i drugačije. Kaže, ona bi njemu uvijek bila lijepa, pa i tada je bila, iako mu koncept te frizure nije bio mio. Na putu do stana bezglasno je plakala, ne skrivajući se pred ostalim ljudima, suze su curile i kapale na tlo. Iza njih je ostajao sluzavi sloj tuge. Prolaznici su se okretali, žene šibale ljutite poglede. Na štandu joj je kupio skupe ukosnice i brižno joj ukrasio kosu njima. Zataknuo ih je samo s jedne strane, tako da joj otvori čelo. Jedna je od tih šnala ostala kod njega, i to jedino je što mu je od nje ostalo. Jer se nakon povratka u svoj grad, ne naučivši ni retka stenografije, udala i zaboravila svoje snove o slobodi koju bi dobila zaposlivši se.

Takve je priče pričao. Toliko se detaljno sjećao svakog događaja i svake ljepotice da sam bila sigurna da ih je u potpunosti izmišljao. Nije mi to smetalo. Voljela sam tu njegovu strast dok govori, tu opsjednutost koja ga nije napuštala niti u jednoj fazi pripovijedanja.

Kada sam na internetu objavila oglas da kupam odrasle osobe, nisam se nadala ovakvom čovjeku. Naime, ponekad ne mogu dočekati da se pojavi, kao što on željno iščekuje poštara s penzijom, tako ja čekam njega. Ostavljam prazan sat prije nego što dolazi. Uranjam u pjenu koju kasnije ostavljam njemu. Volim pucketanje sapunice. Volim kad tijelo odahne pod navalom topline vode. I volim nasladu koju mogu izvesti rukama ispod pjenušavog pokrova. Iako me nitko ne promatra, mogu tu igru odraditi tako da se ne vidi. Jer i to volim, naoko ostati čista. Sama sa sobom igrati predstavu nametnute moralne ispravnosti. Iako u nju ne vjerujem. Takva, topla i ponekad zajapurena, dočekujem ga. U kućnom mantilu, čvrsto svezanim. Konzervativno nepropusnim. Jer čekam gospodina koji me neće dodirivati. Njemu trebaju moje ruke i moje slušanje. Kaže, ljudi koji predugo slušaju, nemaju moć istinske spoznaje. Ruke mi uvijek hvali.

Na oglas mi se javljaju mnogi i razni. Pomažem starima, nepokretnima, nemoćnima. Odlazim u kućne posjete. Redovito viđam svašta. Teže mi je s napuštenim tijelima, iz njih vreba bespomoćnost. Seks u kadi s neznancem i kondomom zaista nije strašan u odnosu na sjajne oči zarobljene u nepokretnim ljušturama živih mrtvaca. Ne vežem se. Vježbam distancu. Ipak nisam hladna, nije dobro za posao. Balansiram vješto. Ali ovaj je starac iz mene iščupao mnogo više mene, nego što je to itko do sada uspio. To me zbunjuje. Čini mi posao kompliciranim.

Kada me ponekad preteški dani zakucaju u krevet, i uza sav umor ne dopuste spavanje, gledam u plafon nad krevetom, pratim teksturu zažbukanih pukotina, neravnina nepravilno raspoređenih skroz do rubova kockaste plohe. Postojane su u svojoj nevažnosti, te nepravilnosti. Ne mogu do njih, visoko su. Zamišljam kako ih zatvorenih očiju pratim dodirom. Kao nepoznata tijela. Naoko jednaka kao mnoga druga, na dodir sasvim drugačija od svega do tada. U ramenima, butinama i obrazima čuče svađe, svadbe, baklave, karmenadli, orgazmi, ljubavnice i zle majke. Dlanovima nešto od toga primam, nešto zaobilazim. Ne uzimam sve, uzimam onoliko koliko treba da im pomognem, a da mi se ipak vraćaju. Jedino u njega prodirem bez zadrške. I znam da mi to on radi. Da nemam izbora. Kako me dobiva pričom, kako me preuzima tonom glasa, tako me i tijelom zavodi, a ja ga samo kupam.

Isti smo on i ja. Spremamo svijet u kartonske kutije. On onaj što skuplja posvuda, ja svoj da ga nitko ne vidi.

Jučer je pričao o meni. Pričao je o ženi divnih bokova. Ravnog trbuha, ali širokih, divnih, mesnatih bokova. Rekao je da je to žena stvorena za ljubav. Govorio je kako godinama putuje ženskim tijelima i kosama i da uvijek nalazi mnogo u svakoj, ali nikada nema potrebu ostati ni u jednoj. Govorio je o svim tim grudima, međunožjima, ušima i nosovima, čelima i stražnjicama koje dolaze i prolaze. Bio je fin, kao i uvijek. Umotao je u svilu i moje ruke i moja bedra, sve lijepom pričom. Ta žena u njegovoj priči imala je strašan apetit za svijetom, sve kroz jedva koju protisnutu riječ. Tišinu je koristila kao i kondome, za zaštitu od bolesti i veza. Čini mi se da se tom pričom oprostio od mene. Shvatila sam kako mi se u potpunosti pušta i ne ostavlja mi prostora, sve mi je rekao. U pravu je kada kaže da mi treba, iako on dolazi meni. Samo to nikada neće reći. On je gospodin. Fin. Ima izlizane revere i strašno, zaista zastrašujuće, lijep glas.