Nisam | Natalija Miletić

VOŽNJE

Po povratku iz prve smjene Kata je na krevetu u spavaćoj sobi zatekla duboko usnulu golu ženu. Na noćnom ormariću stajali su redom: vibrator ljubičaste boje, soda bikarbona, čaša vode, tirkizni lak za nokte i iskorišteni kondom. Žena je duboko disala i to je bio jedini znak da nije mrtva.

Znala je da sin nije u gradu, a muž je, očito, zaboravio. Rekla mu je da u četvrtak iznimno radi ujutro. Vjerojatno je skočio tek do kioska, po cigarete.

Kad ide s posla, Kata u leđima osjeća cijelu smjenu i zato redovno pije tableticu za živce. Pomaže joj da do kuće otpusti sve otrove. Ne podnosi vlastitu histeriju. Danas je popila dvije. Kao da je znala.

Otuda mir. Uzela je novce iz druge ladice, tirkizni lak s noćnog ormarića i, najtiše što je mogla, nestala iz stana. Na kolodvoru je kupila kartu i sad prati miljokaze uz cestu koji postojano nestaju usuglašeno s brzinom autobusa. Autobusi su spas. Nekad na kratko, nekad na malo duže.

Prvi je put putovala prije deset godina.

Zagreb-Dubrovnik. Danas je opet kroz grad prošao autobus Zagreb-Dubrovnik. A ja i dalje nemam velike sise niti plavu kosu. Vješam veš, čarapu po čarapu, bezbroj čarapa, perem čaše, na nožicu i bez nožice, bezbroj čaša, skupljam kockice, crvene, bijele, plave, žute, bezbroj kockica, i mislim kako je on negdje, pametan, lijep i lud, kako prodire u neku ženu, plavušu, daje joj najbolje što ima, stišće joj sise, njoj, a ne meni. A pokvarena pipa pušta kap po kap vode, na limeni lavabo.

Jednom je putovala s vrećom smeća.

Vidici-Kazalište. Muž me dovezao na stanicu u zadnji čas, istrčala sam iz auta, uskočila u autobus i krenula, kao i svaki dan, na posao. Vrata su se zatvorila i bila sam spremna na rutinu pokazivanja mjesečne karte i kimanja umornim licima, istim iz dana u dan. Kada sam shvatila da sam umjesto torbe uzela vreću punu smeća, koju sam usput trebala ubaciti u kontejner, ništa se nije moglo učiniti. Počela sam se ispričavati vozaču koji me krajičkom oka gledao, onako, kao iz tuđe glave, kako to samo šoferi znaju. I nije komentirao ništa. Iako već tri godine ulazim u isto vrijeme, na istom mjestu, iako njega vidim redovitije nego vlastito dijete, nije se odvažio na suosjećanje bilo koje vrste. Mislila sam, možda se bar našali. A on, ništa. Ni može, ni ne može bez karte. Baš ništa. A ja sam se, crvena od srama, bez riječi uputila na prvo slobodno mjesto, sjela i na pod kraj nogu ugurala crnu vrećicu iz koje je zaudarao oslić od jučerašnjeg ručka. Kroz prozor sam gledala more, valjalo se i pjenilo kao i svaki dan.

Jednom je namjeravala istraživati.

Šibenik-Majske Poljane. Na putu prema rodnom selu raspadnute, nagorene, neuseljive kuće zakucane vratima. Zakucan čavao u dasci povezan špagom i klin koji viri iz okrhnute cigle skriva duhove i aveti, produbljuje sjetu. Već dugo iza tih vrata nema neimaštine, obiteljskog nasilja, mirisa zaprške, dunje na ormaru, ni nostalgije. Iza jednih čuči djevojčica u pretankoj haljini, koja prozirna poput njenog krhkog tijela, obavija tanke noge, ne skrivajući ništa. Oči svijetle strahom. Vrata ne pomažu, uvijek se otvore kad on dolazi. A on nikad nije dobar. On je sve, samo ne dobar.

Kata putuje često, nikad s planom, nikad s mapom mjesta, posebno ne s fotoaparatom.

Danas je putovala pokretnim stepenicama do blagajne. Zamišljala je kako u rukama čvrsto drži torbu i lagano, kao u usporenom filmu, pada na leđa dok joj se žniranci tenisice i rubovi jakne zapleću u mehanizam, a glava izokreće i vrat puca povučen snagom stepenica.

U kafiću čekaonice gledala je televizor putujući kemijski umirenim mislima kroz vatu, isključena od mogućnosti da se razljuti ili rasplače.

Ne smeta je što libido njenog muža nema padova, zna da je na visokom stupnju početkom mjeseca kad dobiva plaću. Ne smeta joj što nije vezan za nju, ona bi radije imala dobrog kiropraktičara nego ljubavnika. Dok miljokazi nestaju, razmišlja što je trebala učiniti. Ne zna je li trebala leći kraj usnule ljepotice, probuditi je nježnim stiskanjem guze, probati napokon ljubav žene. Zna da je ne bi mogla pljuskati ili čupati, a posebno zna da ne bi mogla vikati na nju jer ne zna što bi joj ustvari mogla predbaciti. Njegovo tijelo je ne privlači, ne osjeća prema njemu strast niti ima potrebu učiniti ga samo svojim. Zato je, sve u svemu, zbunjena. U dugim vožnjama bi je pratile misli i brige čija je težina i nerješivost padala u vodu već u povratku. Prihvatila je tako svoj rak, sinov razvod, očevu smrt, gubitak mačka Olivera… Sad je pratila stupiće uz cestu i nije imala priču, davno je prihvatila nevjernost muža, nije joj to predstavljalo problem. Nije znala što bi trebala razriješiti ovaj put. Bilo joj je smiješno kako uz vibrator stoji soda bikarbona, opet ga razvaljuje žgaravica, urnebesno je kako stari ljudi nesvjesno klize u tragikomediju. Ljutila ju je pomisao na zamazanu plahtu, ali samo onako usput, ne zaista.

Putuje u Trst. Zaspala je brzo i vrlo čvrsto, obraza zalijepljenog za staklo. Probudila se kad je vozač panično najavio pauzu od pola sata. Stajali su na velikom parkiralištu s improviziranim toaletom izvedenim iz građevinarskih kontejnera. Pokušala je u njemu pišati, ali je smrad plastičnih zidova dugo zalijevanih mokraćom i jeftinim dezinfekcijskim sredstvom bio toliko jak da je povratila. Panično je brisala nered koji je napravila bojeći se reakcije ljudi koji su čekali na red i s kojima se morala nastaviti voziti. Imala je jedan paket maramica koji nije bio dovoljan ni za minimalni pokušaj čišćenja. Izašla je ispričavajući se, ljudi su mrmljali, nitko je nije gledao u oči. Iz mraka je čula vozača autobusa kako objašnjava da je popravio kvar i da se nada da će stići, ali s kašnjenjem. Više nije mogla zaspati, nervoza ju je preuzimala u kombinaciji s tupom glavoboljom iznad očnih lukova. Najviše je razmišljala o plahtama, koliko dugo ih dijeli s nepoznatom i kako da to nije namirisala? Repetitivno je vrtjela motiv u stotinu krugova: o plahti, nervozi, tableti, mirisu, jebanju, lijepom tijelu.

Dobila je sms: – opet autobus? Spremila je mobitel u torbu i pravila se da nije pročitala poruku. Autobus je uz glasno štucanje i povremeno jaku trešnju motora u 1.30 sati ipak stigao u Trst. Na kolodvoru je našla oglas malog obiteljskog hotela, pozvala taksi i oko tri sata poslije ponoći napokon izula cipele. Otvorila je širom francuski prozor i dugo zurila u mrak u kojem je zamišljala more. Trebala je zrak, svježinu što zapljuskuje tijelo, trebala je mekoću debelog tepiha, trebalo joj je da nešto zagrli. Vjetar je mreškao debele zastore, s ceste je dopirao monotoni zvuk pokvarenog rasvjetnog stupa, činjenice u mislima postajale su sve manje važne. Umor ju je pobijedio pred samu zoru, zaspala je na podu, obučena, s jastukom u krilu.

Sutradan je dugo birala pizzu u restoranu i silom je htjela, ne znajući ni riječi talijanskog, od konobara koji ne zna ni riječi bilo kojeg jezika osim materinjeg, saznati koju vrstu gljiva stavljaju na pizzu. Pitanje je bilo potpuno besmisleno, ni sama ne može objasniti kako se našla u nezavidnoj poziciji, ne zna je li htjela biti šaljiva, je li joj trebala mala toplina prije jela i kako ju je mislila to dobiti ovakvom zavrzlamom. Čovjek se vidno uznemirio, a njoj je, gladnoj, zgužvanoj i s ostatcima bljuvotine na hlačama postalo jasno da ovaj put jednostavno nema što odlučiti. Prepustila je izbor menija konobaru, popila dva Aperola, cuclala je led iz čaše i pomislila kako bi mogla zapaliti cigaretu nakon dugih deset godina nepušenja. Hodala je ulicom pušeći i kršeći tako svaki kod pristojnog i lijepog iz nauka njene majke. Ostavljala je čikove zgažene na asfaltu uvjeravajući se da nije ni od kud pobjegla, već da je tu gdje joj je mjesto oduvijek. Besciljno hodajući, nezainteresirana za bilo što oko sebe, nabasala je na crkvu. Učinilo joj se da bi se u njoj mogla odmoriti. Služba je bila napadno svečana, svega je bilo previše, i svijeća i svećenika na oltaru, previše mukle tišine. Ispraćalo se nekog važnog, nekog tko je zaslužio pojačanu pobožnost. Smetao joj je taj trud koji daje dodatne bodove pokojniku. Činilo se da u obredu nema tuge, nigdje nije vidjela nekoga tko bi bio bliska rodbina, sve je pucalo od forme, imala je osjećaj da se pokapa stvar. Razmišljala je o izrazima biti na nivou, u maniri doličnog i sve više osjećala kako joj živci plešu u krivom smjeru. Mrmorenje misnog slavlja poticalo je nervozu, penjala se polako uz leđa i navirala u obliku crvenila na vrat i obraze, imala je silnu potrebu obraniti pokojnika od ove ravnodušnosti skupa, natjerati ih na emociju, izbiti ih sve skupa iz naučenog ponašanja. Vrpoljila se i tražila barem jedno uznemireno lice u procesiji koja se vođena nevidljivom rukom u savršenom miru formirala iza lijesa. Niska bezličnih maski šuljala se prema glavnim vratima kad je Kata počela vikati: − Nije u redu ne osjećati ništa! Sramota je biti miran uz smrt!

Njezin urlik ostao je visjeti u zraku, kolona je na trenutak zastala, časna sestra od sto kila prišla joj je i mirno, uhvativši je pod ruku, izvela iz crkve. Sprovod je izmilio niz cestu, a ona je posramljeno krenula prema kanalima praviti se da je turistica, prebrojavajući u sebi koliko tableta ima u torbi. Tijelo joj je titralo iznutra, bojala se da će utroba prerasti kožu i eksplodirati, cigareta nije pomagala, ni brzo hodanje. Sjela je na terasu prvog kafića na koji je naišla, naručila rakiju i rujući po torbi za tabletom našla lak koji je jučer ukrala u vlastitoj kući. Konobar je bio proćelav, tanak toliko da joj se činilo da će puknuti u struku i vrlo krivih žutih zuba. Zahvalila mu je nesvjesno, ne shvaćajući da govori hrvatski. On se ozario i počeo razgovor na nekoj mješavini jezika bivše joj države. Govorio je o trapericama, Ponte Rossu, lijepim vremenima i cijelo joj vrijeme namigivao. Izgledao joj je kao potrgana lutka iz komične predstave, nije joj ulijevao povjerenje i samo ga je s čuđenjem gledala. Na stol je sletio golub i on joj je pokazao kako da ga potjera šarenom pumpicom napunjenom vodom. Pitala ga je može li tom pumpicom potjerati njega, konobara, na što se ovaj uvrijeđeno lecnuo da nije on neki Cigan da ga se tako tjera. Iz leđa joj je opet krenula nervoza, počela je vikati i psovati, da mu pas mater šovinističku, cijela se terasa usmjerila na scenu, ona je urlajući bacila novce konobaru u lice i odjurila niz ulicu. Uplašila se vlastitog stanja, progutala tablete i dala sve od sebe da nađe hotel u kojem je prespavala. Poslala je mužu sms: – Dobro sam, na nekom sprovodu sam, vraćam se sutra. U sobi je dugo lakirala nokte, nespretno i poput djeteta, posvuda oko nokta, čekajući da kemija odradi svoje. Jedva je čekala da se vrati kući.

Prije nego što je izašla iz autobusa, popila je tabletu jer izrazito ne voli vlastitu histeriju. Nadala se da je promijenio posteljinu.