Nisam | Natalija Miletić

NEBO

Svoje bore ne punim puderom ni kremom, punim ih tugom jer su nam danas isključili plin. Nije da nisam platila račun, već su ga isključili cijelom naselju. Nema nas dovoljno živih da bi nam ga puštali, uostalom, kažu da na njega samo kuhamo. Grije nas toplana, netko tamo negdje nema računicu. Po ulici sada starci guraju tačke s plinskim bocama, posudili su ih iz vrtova, kao što su vrtovi posudili zemlju oko zgrada od nikad izgrađenih dječjih igrališta. Djece u kvartu ionako više nema, samo ti povijeni ljudi i njihova muka. Uglavnom, da se sad ne izgubim, ne mogu ništa skuhati jer imam peć na plinske ringove. Trebam kupiti novo crijevo, diznu i to sve instalirati nasred kuhinje jer za plinsku bocu nema mjesta. Ostarjela sam u tom kvartu i postala dotrajala i nepotrebna, skupa s njim. Zato bore spominjem, nisu one inače neka moja tema. Kad malo bolje razmislim, ne znam je li išta više moja tema. Tu sam radila, u tom kvartu, i u njemu je tada sve bilo veliko: i tvornica i ideologija i broj radnih mjesta i broj udarnika. Jedina tvornica bešavnih cijevi, govorili smo. Danas kažu u ovom dijelu Europe, nekad je bilo jedina, bez suvišnih dodataka. Kako se mijenjalo vrijeme, tako je nestajala potreba za tim posebnim cijevima bez šava. Jednako tako je nestala potreba za mojim radnim mjestom, diploma inženjerke metalurgije zaslužila je mjesto u muzeju. Sada je nestala potreba za plinom, ne razumijem najbolje sva ta nagla nestajanja. I moj je muž nestao, kažu da je pobjegao u Ameriku. Ne znam u koju niti zašto. Dandanas, iako je od bijega prošlo sedam godina, ujutro za kavu serviram dvije šalice. Nije u pitanju praznovjerje, samo navika. Šalicu sam pokušala razbiti, zveknula je u sudoper i ostala neokrznuta. Ne mogu je cijelu baciti u smeće, nije mi jasno zašto. Još me više brine što je svaki dan zamazana, iako kavu lijevam samo u svoju.

Nije me uništio gubitak posla. Bilo je u meni još onog nečeg, možda prkosa, a možda naivnosti, nikad nisam sigurna koje je od tog dvoje zaslužnije za preživljavanje. Pa sam krenula vlakom u veliki grad, po novi posao. Svaki bih dan prelazila pasarelu. Nikada nismo imenovali most koji omogućava dolazak na željezničku stanicu, a da se ne preskaču šine pruge. Saznala sam mu ime kada su nam ga zatvorili. Novinarima je nedostajala riječ za veliki naslov. Snalazili smo se, radnici putnici i ubogi studenti, kako smo znali i umjeli. Nekad smo se penjali na zaustavljene kompozicije, prolazili kroz vagone, padali po šinama, mazali se crnim uljem. Nekad bi nas skupili na autobusnoj stanici oni s autima. Stali bi na busnu i viknuli: – Ide ko na vlak?! Pa bi se stiskali do stanice. Bili smo snalažljivi ili smo hodali, zdravo je za srce i samo je pola sata duže. Tko nam je kriv što nam je kvart s krive strane. Nisam to tada shvaćala, ali obruč se već tada stezao.

Puno teže sam prihvatila činjenicu da on nije izdržao. Prvu sam godinu djelovala, obijala šaltere, pisala pisma, kukala, plakala, molila za pomoć. Iako mi je ostavio jasnu poruku: – Idem. Moram. Ne traži me, vratit ću se brzo – činilo mi se da je u pitanju nešto protiv čega se trebam boriti. Angažirala sam udruge za nestale, raznorazne zaklade, činila moguće i nemoguće pa i one opskurne poteze, poput vračara i prizivanja duhova. Nadu mi je budilo sve, od kurtoaznih odgovora da će učiniti što je u njihovoj moći do pisma potpore iz prekooceanskih ureda za izgubljene osobe. Većina mi je nudila tablete za živce, posebno je na tome inzistirao moj sin. Znao me primiti za ramena, treskati me i moliti da prestanem. Nije mogao razumjeti kako je kad ti bez detaljnog objašnjenja otmu osobu za koju je vezano sve važno u tvome životu.

Svaki dan hodam kroz šumu. Šuma grli tvornicu i skriva je od naseljenika kvarta, da ih hrani, a da im nije ružna. U šumi je vrtić, sportski tereni za odbojku, rukomet, tenis i minigolf. I olimpijski otvoreni bazen. I kuglana. I kino. Od svega toga funkcionira samo vrtić, sa sve manjim grupama djece. Ostalo propada. Najvrjedniji dio kompleksa su metalni dijelovi koje prodaju u staro željezo. Noć skriva devastiranje. Fotografiram promjene. Upisujem ih u knjigu. Posvuda su tragovi legura velikih kipara. U šumi ih je najviše: Ivan Kožarić, Branko Ružić, Vera Fischer, Mila Kumbatović, Milena Lah, Josip Diminić, Peruško Bogdanić, Ratko Petrić, Petar Barišić, Zlatko Zlatić, Dubravka Duba Sambolec… Hrđaju već dugo. I životare u visokoj travi među komarcima. Odolijevaju nestajanju, ne znam kako je to moguće. Hodam i fotografiram Naš život, grmlje u dnu bazena, čovjeka koji skuplja opuške Crne vizije 1, Slučajan oblik s tezom, ženu s praznom Konzumovom vrećicom, psa bez oka, Zid, bršljan na ogradi Željezare, Visoki napon, salatu u vrtu, temelj izgorjelog kina, Čovjek stroj, malu visoku peć na minigolfu, Crne vizije 2.

Za vrijeme moje manične potrage za mužem pokazali su mi kako koristiti društvene mreže. Umišljala sam da će me potražiti. Prihvaćala sam prijateljstva nepoznatih ljudi sve u nadi da se u jednom od njih skriva on. Ukucavala sam u pretraživač sve kombinacije imena koje bi mogao koristiti: Zeljko Marin Chile, Marin Željko U.S.A, Željac Marin Toronto, Marinov Željko Paramaribo… Istraživala sam povijest moguće prisutnosti na internetu, ne bi li negdje ležao putokaz, znak. Ništa od svega toga nije se pokazalo uspješnim niti korisnim.

Sve što fotografiram postavljam na zid profila. Sustavno, s datumima, engleskim tumačenjima, dnevnički iscrpno, pedantno i detaljno. Ostavljam mu trag, ako ga ikad bude tražio.

U šumi volim jezerce. I crvene ribe u mulju. Umjetni slap i mjedenog klinca što piša u vodu. Klinac je neki dan nestao. Jezero se polako smanjuje, jer nitko ne piša u njega. Ne znam je li se netko pobrinuo za ribe. Mislim da su uginule u blatu. Poput njih, u tišini kopnim. Relikvija sam prošlog vremena, neiskoristiva za reciklažu.

Voljela bih da je on sada tu. U potrazi za njim i sama sam počela nestajati. Redovito sam padala u nesvijest od umora i rastrojenosti pa sam se u svrhu preživljavanja postepeno prepustila odustajanju. U tih godinu dana nisam saznala baš ništa. Po gradu se proširila priča o Americi. Nikad nisam saznala od kuda je krenula i koliko je istine u njoj. Držala sam je se grčevito, morala sam naći barem jedan konkretan podatak.

Na samom ulazu u kvart smještene su dvije građevine. Jedna s mantrom Život je bolji nakon smrti, druga s mantrom Kupujmo naše. Jedna ima zvonik u kojem je snimljeno zvono pa se megafonom zvuk pušta točno u podne, a druga benzinsku, samouslužnu. Bilo ih je strah da na njih ne prijeđe blijeđenje, oksidacija, korozija, apšisanje pa su na samoj granici. Obruč se zaista steže. Propadanje navire sa svih strana. Povremeno izađem starom prugom kojom već godinama ne voze vlakovi. Ona vodi do napuštenog tunela. S druge je strane grad. Nitko je ne koristi. Brojim drvene šlipere natopljene kolomazom. 2142 komada i izlaz. Što bih tamo mogla slikati? Tamo vani? I tko će ga dočekati ako se vrati?

Nakon godine dana potrage uvjerili su me da se na društvenoj mreži dogodi i ono što je u stvarnosti nemoguće. Svaki dan otvara se mogućnost njegove prisutnosti. Svaki dan stižu mi pohvale fotografija, ponude za kredite i pozajmice, zahvale za prijateljstvo. Ti isti nepoznati redovno mi šalju još jednu poruku: – Vaš muž nije nestao već živi s vama. Čitala sam da postoje ti virusi koji se povremeno pojavljuju na računalima i svima šalju iste poruke, iako one nikome nemaju značenje. Zato ih ja brišem čim se pojave, da mi slučajno ne zaraze računalo.

Jučer sam slučajno laktom srušila njegovu šalicu na kuhinjske pločice. Rasprsnula se u tisuću komada. Od šoka sam na dugi trenutak zaustavila dah. Zatim sam uzela fotoaparat i počela slikati dijelove, jedan po jedan, strpljivo do savršenog kadra. To je trajalo satima, nisam htjela odustati niti od najsitnijeg dijela. Htjela sam sačuvati šalicu barem tako ako se ikad vrati, nećemo moći kavu popiti kao nekad, ali ću mu moći pokazati koliko me boljelo kad je nestao i zadnji njegov trag u kući. Pojavio se neki čovjek i silom meo komade keramike, a meni se u tijelu kovitlao bijes ravan ludilu. Vikao je na mene, grabio me. Uplašila sam se. Fotoaparatom sam ga opalila posred lica i kad je šiknula krv iz nosa, gurnula ga niz stepenice neka se kotrlja i ostavi me više na miru.

Obruč je zatvoren. Mogu gledati samo prema gore. Probavam aranžirati nebo. Fotografiram ga cijeli dan. Ruke su mi vezane. Tražim komadić na koji će svi biti ljubomorni. Kad ga postavim na mrežu, da svi požele komadić mog neba. Strpljiva sam, savršena fotografija to traži od mene. Ne znam kakvo je nebo iznad Amerike, nisam ga nikad uspjela zamisliti.