Nisam | Natalija Miletić

KAO NACRTAN

Marina crta novog muškarca. Fali joj. Kreće od zuba jer ih jako voli. Ne nacrta uvijek savršene, ali sviđa joj se kad su uski i dugi. I da imaju tragove, da nisu dječje nedirnuti. Ovaj novi, što tek nastaje, sigurno će imati baš takve. Možda mu doda problem s kamencem, nije još sigurna je li pasionirani pušač ili samo povremeni. Ali dima mora biti, jednostavno je logičan. Mnogo toga još ne vidi. Ruke na primjer. Zna da će ih imati, ali zbog nečega joj izmiču. Trebala bi im nacrtati toplinu, udahnuti im živost kroz meke prste, a zasad su vidljivi dim i zubi, nigdje nema topline. Stalno je zima. Nedostatak topline u negrijanoj kući odražava se na cijelo tijelo, koliko ono god tražilo najtopliji kut, umatalo se u deke, oblačilo sintetiku, uvijek mu je ipak neugodno. Teško mu je i zbog poze u kojoj se zateče pa ostane kao zakovano, ukočeno jer se boji da će izgubiti ono malo topline koja se u nepokretnosti skriva. I sve se dijelove još da zavarati, samo nos ne može. Ostaje mrzao čak i kad se lice grije šalicom čaja, nepravilan je, ne može se na njega prisloniti topla keramička stijenka. Podsjeća tijelo da mu ne vrijedi poza. Tako zamišlja tu potragu za drugim. I zato ga crta. On je njen grč, njeno umireno tijelo u pozi u kojoj se čini da postoji toplina. I ima nos još uvijek. Nije skroz izvan pameti, ali misli da je on ovako puno realniji nego da zbilja postoji.

Poklanja mu tlocrte djetinjstva i iscrtava kutove hladovine iza zgrade. U njima je kao mali, za jakog sunca, otkrivao velike skakavce i nakupine dreka, češće ljudskog nego psećeg, jer tada psi nisu toliko često stanovali s ljudima kao danas. Sporim i preciznim potezom nastaju dvije isturene garaže koje stvaraju po jedan kut. U njima otkriva hrabrost, puštajući da mu se lopta iz sve snage napuca u guzicu ili glavu, a da ne vrisne, nego to onda ponovi nekom drugom. U njima se skriva za poljubac u vrat i pokušaj diranja tek izrasle dojke. Tu kašlje kada pali prvu cigaretu. Skrovište je zapravo u potpunosti neskriveno. Danju se u sjeni zavjesa ima osjećaj nevidljivosti. Zbog zida se zaboravlja na nizove balkona i prozora iznad. Noću je mrkli mrak, nema rasvjete, za skrivanje se mora biti tih, glasovi se odbijaju od zidova skroz do najviših balkona. Crta duge sjene i šaputanja, boji samo detalje, nekad ruku na putu do ushita, nekad oko koje se boji, nepokorenu kosu, zavjesu iza koje je zloća, ljubomora.

Napravila mu je Facebook profil. Sve što njegovo crta, fotografira i postavlja u album. Oslikava mjesta gdje je bio, detalje s radnog stola, menije, posteljinu na krevetu, pogled s balkona. Sve uredno slaže i opisuje. Datira brižno. Navodi ga kao partnera u opisu svog profila. Mnogi joj čestitaju. Cure su ljubomorne, kažu da je poseban. Danas je na mreži provela trideset minuta kao ona i pet kao on. On ima sve više zahtjeva za prijateljstvom. Uglavnom žene. Zaželjela je da joj napiše nešto lijepo na zidu pa da sve te budu ljubomorne.

Mijeh, gumno i hermelin dugo su mi bile riječi složene od slova bez pridružene slike. Jesetra, ćilibar, samovar isto tako. Izmišljala sam im oblik po zvučnosti. Mogle su značiti i jelo i ukras i psovku i sreću, ovisno kako bi kada zvonile. Njemu zato crtam sve po redu, ne želim da bude lik iz bajke. Ne ostavljam značenjima da vise u zraku, neka se odmotaju od samog početka, sloj po sloj. Crtam mu i kapilare i gušteraču i srce i kosti. Samo tako može biti živ, ako je cjelovit. Svaki je korak važan, je li mu jetra masna, jesu li žile uske, vezivno tkivo elastično, hormoni u dobrom omjeru, sve će to odrediti njegov ten i karakter. Voljela bih ovaj put da on ima duge noge. Duge zube i duge noge. Onaj prijašnji imao je stupaste debele noge i traperice mu uopće nisu stajale. To me izluđivalo. Nisam ga zbog tog spremila u registrator završenih veza, nisam baš tako površna, ali ovaj novi mora biti stvoren za traperice.

Grozdovi crvenih puževa golaća lijepe mi se za gume bicikla i bojim se da bi se u njihovoj sluzi mogla pokliznuti kao mačak na koru banane u crtiću. Na mostu udišem opori val urina iz podzemnog prolaza pomiješan s vjetrom i sumporom iz rafinerijskog dimnjaka. Uvozim se tako u nepromišljenu sjetu, u hladni val rijeke koju ostavljam ispod sebe. Voljela bih da on na specijalki sada juri pored mene i upada u istu zamku kao i ja. Nacrtat ću mu tu sigurnost koju imam kad se vozim biciklom, nacrtat ću mu je da je ima uvijek.

Daje mu i jednu od svojih najdražih igara, onu u kojoj su strastveno tražili krede i skrivali ih kao slonovaču. On je glavni tragač. Otkrio je žilu u zemlji. Organizira kopanje i straže za vrijeme kada bi većina djece morala na ručak. Govori o gruboj kredi, građevinskoj. Jedino takvom šaraju po asfaltu. Tada se nisu kupovale ove u boji i mekane kakve danas djeca ostavljaju na igralištima. Nalazili bi je na ostatcima baraka iz kojih se gradio kvart. Vještina i strpljenje potrebni su da se komadi izvade i očiste od zemlje. Spremaju je u najlon vrećice, sakrivaju u podrumu jednog koji je kod kuće potajno uzeo ključ. Druga banda vadi štapom vrećicu kroz drvene pregrade podrumske izbe, na prevaru su dobili povjerenje djevojčice velikih očiju koja im je odala skrovište. Njezina je ekipa ljutita, ovi drugi joj se smiju. Transfer kreda završava dječjom zlobom. On je kolovođa. Lijep je u svojoj nadmoći. Crta mu guste obrve. Crta mu odlučnost. Tugu male naivne zamrlja u pozadini. Na njegovom profilu provodi skoro dva sata. Mnoge pitaju o svemu. Vole što u albumima nema realnih fotografija. Zanima ih od kud mu ideja, jesu li mu autoportreti vjerni.

Dok vozim automobil i pratim bijelu isprekidanu liniju kako ne bih izgubila kurs, patim od napadaja panike jer mi smjer, koliko god puta odvezla istu trasu, i dalje ne djeluje poznato. Iako sam se tuda već vozila, imam osjećaj da me ovaj put neće dovesti tamo kamo sam krenula. Tješim se uvijek, kad vozim kroz maglu, magla prođe, kad vozim u sunce, ono se digne ili ode iza leđa, ispadne iz očiju, tako i ravna cesta, bez skretanja i raskršća, ipak na kraju doveze na isto mjesto. Cilju se potajno veselim jer se ono nerazumno u meni opet izgubilo. Kada njega crtam, kada mu sjenčam dah u hladno jutro, želim da me iznenadi, želim da se ono što dolazi samo formira, da mi isklizne iz olovke, da ono što uvijek jest na kraju ovaj put to ne bude.

Crtala mu je danas kelj i faširance. Kuhinju. Trpezarijski stol. Okrhnuti plavi tanjur s bijelim oblakom i fazoniranom pticom u letu. Ožiljak na podlaktici. Nesvjesni pokret rukom kad miče kosu s čela. Miris tijela nakon cjelodnevnog boravka u odijelu, u uredu. Trenutke zarobi, ponavlja po želji, nadograđuje, struže. Prvu gestu ljubavi, onu što se konstruira danima i onda naklapa o njoj cijeli život, svu tu mašineriju fascinacija umotanih i odmotanih od klišeja crta i crta, crta dok se ne iscrpi u svakoj nijansi.

Sve je manje nepoznatog, nedefiniranog, nenacrtanog. Nekad mi se čini da više ne znam tko je tko. Čitala sam da je to normalno u dugim vezama. Dvoje se toliko poveže, nervoza sto puta ponovljenih radnji briše pojam dvojnosti. To mi je dalo do znanja da sam ovaj put uspjela. To je to, to je ljubav. Danas sam obrisala profil one lude i opsjednute žene. Ne mogu je više podnijeti. Jako mi dobro stoje crne traperice. Kao salivene, kao nacrtane.