Nisam | Natalija Miletić

ULICA DOSADNIH ŽENA

Mrak je došao brzo i ukrao mi minutu na koju sam računala. Samo bih jela juhe i nosila haljine. Očistila sam, napokon, prljavštinu iz pora nosa. Razmišljam o snijegu i slušam vrane. U slijepoj ulici ranosecesijskih njemačkih pročelja, prozori postojano uokviruju ženske profile. Jedan je moj. Ima i mačaka, psi i muškarci rjeđe gledaju kroz prozor. Okna su dupla. Između dva okvira debela je daska. Na nju stavljam jastučić, zbog laktova, a i zbog naleta vjetra kroz šuplju stolariju. Tamo niže niz cestu sigurno je zauzet okvir broj jedan. Njega zauzima gospođa Amalija. Ona je kao mlada mogla pojesti sve. Baš sve. Ima jak, markantan nos. Mama kaže da je sama jer se nikad nije pojavio onaj koji bi je mogao nahraniti. Na prozoru uvijek guli jabuke, kora u spirali pada na tanjurić. Rijetko ga otvara. Kada god imam apetit, mama mi prijeti gojaznošću s broja jedan.

Umro nam je Zeko. Mama je isposlovala kredit za obnovu balkona zaštićenog konzervatorskim propisima. Razdragano je objavila poraz administracije, spjevavši odu svojoj upornosti i onda je vidjela da se Zeko ne miče. Nismo bili sigurni kako bi on podnio planirane radove, bio je jako plah i najčešće je boravio na balkonu koji se već godinama urušava. Mama mjesecima hoda po raznim uredima, skuplja formulare i papire, piše molbe i primjedbe. Sada napokon ima sve u svojim rukama. Kada stvari nisu onakve kakvim ih ona zamišlja, život postaje pakao. Njene križarske bitke uzrokuju žrtve, jednako se ponaša po pitanju načina slaganja lonaca na policu i po pitanju sigurnosnih uvjeta u stanu. Samo ja nisam po njezinom. Ne govorim kad netko može čuti. Zeku smo udomili od susjede kojoj je dosadio nakon tri dana. Bio je veličine dlana i volio je spavati u nečijoj cipeli. Jutros je u mojoj umro. Stavila sam ga u kutiju od tjestenine i bacila u kontejner.

Stupam na most, u kosu mi ulazi magla iz rijeke i frče je u bezbroj uvijenih zmija. Poput meduze sam, sve bih pretvorila u kamen. Pod dojmom nečeg sačuvanog iz davne primisli, koračam po pločniku, gledam nisku rijeku, sprudove naplavljene trulim klipama, najlon vrećicama, kanalizacijski otvor uz kojeg peca ribič sjedeći na tronošcu. Vjetar me gura do stuba niz čije se plohe kližem po sluzavom lišću i udišem rijeku jer mi je sve bliža, veže se za mene kroz blato koje ostavlja kad se povuče u korito. U nju sipam melankoliju. Označavamo jedna drugu. Filter, cjedilo, rijeka i ja. Takva opet mogu u prozor na broju 5, treći u nizu, istaknut ocvalom bordurom i nizom ukrasnih opeka.

Majstori su zamazani i bučni, mama naprasita i zahtjevna, život je nesnosan. Kovani dio balkona besprijekorno je obnovljen, ali zidani su zbrljali na nekoliko mjesta. Pravimo se da nisu jer ne želimo nastavljati agoniju obnove. Majka je spokojna, sadnice, lončanice i katalozi ratan namještaja krate joj dane. Taj mir neće potrajati.

Kad je mama iznijela plan saniranja plafona u dnevnoj sobi, umrla nam je Zeba. Našli smo je ukočenu na dnu krletke. Uletjela nam je u sobu prije nekoliko godina. Voljela je kljucati list zelene salate ili krišku jabuke zataknute u rešetku kaveza. Puštali smo je da leti po sobi i nije nam smetalo što smo njezin izmet nalazili sasušen na ormarima i iza komoda tek kada bismo generalno čistili kuću. Ponekad bi nam u vunenim vestama ostavljala mala bijela jaja. Ne možemo znati koliko je stara, možda joj je po prirodnim zakonima došao red. Plafon je poravnao neki poznanik pokojnog oca i onda ga, uz gajbu piva, prekrečio u toliko svjetloljubičasto da bih ga ja nazvala bijelim, kada bih htjela izgovoriti išta na glas. Majka je krletku obojila u bijelo i stavila u nju buket suhog cvijeća, po uzoru na modu Burde iz osamdesettreće. Ribale smo lajsne i štokove danima. Strepila je hoćemo li uništiti lazuru koja je ionako već godinama nevidljiva. Pticu sam u kutiji od keksa bacila u otpad.

Lazar je susjed na kraju ulice, u završnoj kući, povezuje svojim kutom našu i moguću sljedeću. Njegova je najveća. Uređena. Održavana. Sa slapom cvijeća u centralnoj udubini izvedenoj u lođu. On sjedi u prizemlju. Upoznala sam ga kad su počele uzbune. Sve nas je smjestio u svoj podrum. Tamo je čamila povijest njegove obitelji u besprijekornom stanju. Samo predmeti. Na stol od orahovine stavio je satenski izvezeni stolnjak i za sve skuhao sarmu. Kuckali smo i zveckali srebrnim priborom, mliječno bijelim porculanom i vješto izbrušenim kristalom. Srkalo se, mljackalo i odobravalo. Sarma je bila vrhunska i tako smo svečanom večerom počeli novu stranicu naše povijesti. Među nas žene, označene predrasudom i pretpostavkom, uklopio se prirodno. Postao je punopravni član okvira duž ulice. On je bio taj koji je imao najplavije i najveće oči. Tu smo večer, dok je negdje iz daljine rikao top, gledali haljine, odijela i ukrase od svile, kadife, muslina, popelina i svih onih riječi koje smo do tad viđale samo u rječniku. Rekao je da se nada da nam večera nije posljednja, ali da valja u njoj tako uživati. Od tog dana stajala bih pored prozora i gledala ga satima. On je gledao mene, netremice, bez imalo sablazni. Nije mi pokazao kako frče sarme niti kako bi me ljubio, ali sam znala da je u pitanju ljubav. Susjedi su mislili da sam tako često izvan prozorskog okvira zbog rata, zbog bombi, zbog ludosti oko nas. Nitko tada nije mogao misliti na sarmu ili ljubav, samo ja. Pojavio se netko s kim sam željela razgovarati. Nije sklanjao pogled od mog pogleda. Ali nije ni govorio. Nisam stručnjak za odnose s ljudima, ali činilo mi se da me netko otkrio. Moja mama ga ne voli, kao ni nikog drugog doduše, ali njega posebno zbog tajne. On i otac jedini su preživjeli odmazdu, ostatak obitelji nestao je u ratu prije ovog, po jarcima, logorima i stočnim vagonima. Samo su njih dvojica ostala naslijedivši netaknutu kuću na kraju ulice. Nitko ne zna kako.

Umro nam je i Mačak. Donio je krpelja iz parka kraj zgrade. Znao je odšetati preko balkona, ali uvijek bi se vraćao kad bi ogladnio. Našla sam ga u lođi ulaza, ležao je još poluživ kraj najzapišanijeg zida u gradu. Veterinar je rekao da nema šanse, otrovni nametnik već je odradio svoje. Cvilila sam nekoliko dana i nisam ni primijetila da je baš u to vrijeme mama nagovorila susjeda da joj zamijeni mali drveni prozor kupaonice u plastični, ne bi li se napokon mogla kupati, a da joj puše po leđima. Ovaj je put mama kutiju od cipela s lešinom bacila u kontejner.

Gospođa Dunger živi u središtu ulice. U kući za koju kažu da je nekad bila glazbena škola. Nema balkon pa vješa veš na štrik povezan koloturima od prvog do zadnjeg prozora. Ona taj veš vješa, preslaguje, skida, stavlja, pipka, veša ima uvijek iako živi sama. Kaže da voli dane kad ima vjetra i sunca jer je onda veš brzo suh. Za sreću je potrebno dvoje, kaže i uvijek se na to kiselo osmjehne. Uglavnom čeka sunce i vjetar, zbog sreće. Mama je ljubomorna na njena prsa, kaže da bi u nekom drugom vremenu sigurno bila mljekarica, a ovako je samo obična usidjelica. Moja je mama okrutna žena s dubokim borama oko usta i očiju. Ti usjeci ustrajno pohranjuju zlobu.

Mama je na neko vrijeme iscrpila strast za interijerne intervencije, pojačala je dozu Normabela, prebacila se na kulinarsku emisiju na Trećem programu, kaže da je umjetnička jako. Sva sreća da je tomu tako jer osim nas dvije više u kući nema tko umrijeti. Razmišljam svejedno kako je možda na mene došao red da nešto zaželim. Krevet mi je neudoban, zastori ofucani, a tepih potpuno neugledan. Želim jednu podnu lampu i tapete s crnim ljiljanima.

Ona sjedi u jednom prozoru dalje od mog. Uvijek je u dimu, ili onom iz lonca ili onom od cigarete. Nikad nisam shvatila zašto se skriva, svi je u prozoru vide, ali cigarete drži iza cigle koja se rasklimala ispod klupice prozora. Ne znam kako je otkrila tu ciglu i zašto se tog saznanja tako vjerno drži, iako nikakve prepreke za njeno nesmetano pušenje i posjedovanje cigareta ustvari nema. Pitam se je li ih ikada i bilo ili je to samo jedan od njenih načina da bude sama protiv svih, iako zapravo nije bitno ni s kim je, a još manje protiv koga. Osim po dimu, poznata je po slapu kose, gustom i sjajnom, usprkos nesretnom životu koji je mori.

Pomaknuli smo sat. Zima je. U pet sati nebo postaje mutno i tamnoplavozeleno. Kao rijeka iz pjesme. U njega uplovi dubina. Još bi trebao biti dan, a nije. Samo se smuti i produbi. Lagano se povijamo u leđima, nad svojim poslovima i tugama. U prozorima su sve sami upitnici. Sebi palim dušicu. Majka kaže da izgledam kao bundeva u američkim filmovima.

Nada i Polona su u prozorima broj šest i broj sedam, jedna plete, druga hekla, nikada ih nisam srela na ulici. Za prvu kažu da je u mladosti bila lijepa, tanka kao omorika, duge kestenjaste kose, sigurnog koraka i sjajnih očiju. Kažu da nije znala razgovarati i da nije ni znala koliko je lijepa. Kažu da se na kraju spetljala s nekim starim jarcem, da je on s njom odradio krizu srednjih godina i da bez nje dandanas živi sretan obiteljski život. Ona je nakon toga, podbuhla i oronula, žalila jedino za svojom minulom ljepotom. To govore, ne znam je li istina, mene samo zanima za koga i što to vječno plete. Njezina priča mi je ionako na klimavim nogama, posebice ta usporedba s omorikom. Druga je jutrom uvijek na prozoru, lufta sobu i sebe, širom raskriljuje prozore i raširenih ruku duboko udiše. Misli da je prerano da je itko vidi. Danju je iza zatvorenog prozora, bez zavjesa, iza leđa joj se vidi veliki kristalni luster. Kada spominje Nadu, kaže da je mutavost spašava od mogućeg kurvarluka, ona misli da nitko ne bi jebao robu s greškom. Majka je sretna što ne govorim. Lijepo je znati da me barem zbog nečega voli. Kaže jedino te tvoj prozor može voljeti, kaže to ne podliježe ogovaranju.

Lazar lijepi tapetu u mojoj sobi. Poklonio mi je staro venecijansko ogledalo, da vidim ponekad koliko sam lijepa.

Armatura balkona nije dobro popravljena i mama pada skupa s ogradom, ciglom i stolicom od ratana. Sipa se gips s balkona i pada po cesti na koju se majka priljepljuje pravilno kao palačinka na dobro namašćenu tavu. U tom trenu zaljubljena djevojka na klupi zagrcne se jezikom svoga mladića i počinje ustrajno tuliti. Mladić se diže s klupe i viče: – Upomoć, upomoć! Ja znam da joj pomoći nema. Ne mogu je staviti u kartonsku kutiju i baciti.