Nisam | Natalija Miletić
JESAM
Idem pod tuš. Pitaju o smještaju čarapa, punjača za mobitel, flomastera, čokolade. Ne odgovaram. Bježim pod toplu vodu. Zvoni telefon. Vijesti se čuju preglasno. Vjetar navaljuje na prozor. Oni me čuju, registriraju pozadinski, ali ničim ne pokazuju da ih zanimam. Od spavaće sobe do kupaonice imam dva metra i pet stepenica. Nema prepreka, put za bijeg je predug.
Stopala u udobnim šlapama guram po prašnjavom parketu. Kisela su. Zanemarujem zvukove iz dnevne sobe, ulazim u svoju tišinu, ona žulja, zatvara razgovor i otvara paniku. Na moždane sinapse lijepe se strahovi i nesigurnost, nesmiljeno kreiraju stvarnost. Leća oka u polumraku hodnika privikava se na iskrivljenost, ostvaruje pukotinu. Svjetlost lomi zbilju, jesam je ljepljiva masa, proviruje neprihvatljivost. Odbacujem se, preživljavam, jesam.
Prsti u šlapi su znojni, gljivice u nožnim noktima bujaju. Nepokorive su. Osnovni oblik života. Vremešna sam, imam tvrdu žutu kožu, urasle rožnate dijelove. Upornost i tiha živost krčkaju pod noktom. Mikoznim stopalima kročim na stepenište, stepenica se naoko ljulja, labavost bez posljedice uobičajena za san, malo propadnem pa se sve naglo poravna. Nesigurnost vreba.
Kosti su mi seksi. Statistika mi to omogućuje. Nešto mora biti lijepo, bijelo, pravilno, mat. U dubini materijala, skrivene kao i misao. Do njih mogu teorija i smrt.
Ne palim svjetlo, dišem. Tama i dah. Dijafragma, plitko disanje, ono iz trbuha. Vježba da budem bolja, svježija, usklađenija. Udahnem i izdahnem, bez gušenja i bez zvuka. Nos fućka i škripi, dišem ustima. Tiho hroptanje. Disanje je borba. Devijacija septuma, predimenzionirane tonzile, halapljivost prema kisiku, žudno hvatanje iako ne izranjam iz vode. Nečujnost ne poznajem, glasanje je želja za pažnjom. Teško dišem, a nije seks u pitanju, samo dišem.
U kupaonici je toplo. Skrivam se, bježim od odraza. Neonka u suradnji s bjelinom pločica napada. Pregibi na prstima ruku postaju sve širi, koncentrično rastu u male panjeve, po pet centralnih i naznake malih pri vrhovima prstiju. Uranjam ih u toplu vodu i skrivam u pjenu. Na podlakticama pulsiraju estuariji žilica i kapilara. Prste zamišljam u njima, provlačim ih kroz mokru kosu onog za kojim čeznem. Preslagujem se, tjeram samoprezir iz samoće i tišine. Opuštanje žila, prirodan protok, ruke puštaju grč.
Stopalo oslanjam o rub kade, izviruje potkoljenica s ožiljcima depilacije, razrezujem nogu duž fibule: nakon što bi iscurila krv, što bi ostalo? Ljudi što prolaze kroz mene, vole me, vrijeđaju, diraju, ljube, nasmijavaju, pile, ignoriraju, zabavljaju, zadužuju, rastužuju, razdražuju, ostavljaju tragove, bez dokaza. Režem mlohav i strijama izbrazdan trbuh, rubovi se rastvaraju kao ruža. Ponovljene radnje slažu se u kožu, dube usjeke i rovove. Utiskuju se, stružem ih kao taman ten nakon što se oprostim s morem. Ciklusi tijela samo su nadogradnja, listovi masnog tijesta. Sve je tu: krnje radnje, ovlaš radnje, radnje do kraja, utrnule ruke, loš razgovor, kriva komunikacija, jednosmjerna, dvosmjerna, trosmjerna i unazad, pa sa zaletom još jedna. Tu su i poznati smjerovi na nepoznatom putu, mljeveni prsti sa zanokticama, zub okrhnut na plod lješnjaka, utori sina u maternici, želje pod noktima i u korijenu kose, mutan pogled.
Para vrele kupke na vjeđe spušta znoj i on se cijedi kraj ušiju, niz nos, u oči. Gubim bistrinu pogleda, sve je odmah bolje, vivisekcija smekšava žustrinu. Opuštaju se udovi i sive stanice, u toplinu, u mir, u miris kadulje i limuna. Nema zapleta, sve staje. Dišem.
Bešumno ulijeće noćni leptir. Ostavlja zlatni trag na pločicama, puže po stijenci kade. Njegovo je tijelo precizno tkanje, svaki milimetar brižno isplaniran. Moje nije takvo, sada to još bolje vidim. Noga mi je kao zmijska koža pred promjenu, trbuh mi se prevrće. Motri me iza paučinastih krila, teško podnosim pogled. Što ne letiš? Seciram naslage, teške dojke, svu sebe. Približava se međunožju, sporo i suzdržano. Rezova tu ima raznih, ožiljaka također. U sjaju uglancane plastike skupljam se u klupko, smanjujem vidljivost pojedinih dijelova. Mahnem rukom, uplašio se, pada. Sapunica klizi niz bedra, ne pogađa ga. Panično se batrga. Mičem kvrgava stopala, izbjegavam ga. Ne želim ga pipnuti, da mi se ne ulijepi u prste. Nestani! Kvrge i pregibi se vide. U bijeloj kupaonici moje tromo, lijeno, premekano tijelo prelijeva se samo po sebi dok me gleda noćni leptir. Idi, trebam mir za mržnju.
Dozivaju me, doći će prijatelji. Moram izaći. Toaletnim papirom primam kukca, krhko tijelo puca pod prstima. Stisnem ga još malo. Uplašim se zla u sebi. Mirisom ulja za bebe tjeram strah, žustrim pokretima izravnavam osjećaj, prizivam običan dan. Zamotavam se u mekani ručnik, kosu vežem u pletenicu, lice njegujem finom kremom. Približavam se ogledalu, u sebi kažem ko te jebe, šta me gledaš, ravno.
Ostavljam sluđeni pogled u kupaonici i siđem u kuhinju peći palačinke. Doći će prijatelji. Pričat ćemo o svemu. Sudjelovat ću umjereno, pokojom dosjetkom. Opustit ću se, znam da hoću. Grlit ćemo se, možda i zaplešemo. Smijat ću se, ja se jako volim smijati.
