Ah, ludnica | Sanja Pilić

BOLEST

Rekli su: karcinom. Pomislila sam, jedna sisa više, manje. Onda sam zaplakala.

– Vi ste inzistirali – rekao je doktor.

Mrzim vas, mrzim vas, mrzim vas…

– Ne želim ići u bolnicu.

– Kako hoćete. Ipak ćete doći. Moram obavijestiti vašu obitelj.

– Lažete.

– Ne lažem. Profesionalac sam.

– Ne morate. I ne možete biti profesionalac dok vam štakori pretrčavaju dvorište, a plahte su prljave i zahodi ispišani.

– Sve to ne ovisi o meni, već o sustavu…

Mrzim vas, mrzim vas, mrzim vas.

– Otpustite kuharice koje kradu i pijane čistačice i sustav će biti savršen.

– Vi ste iznureni, gospođo. Pođite kući. Kad vas operiramo, bit će sve u redu. Na vrijeme smo saznali.

– Ali ja sam oduvijek znala.

– Što?

– Da ću umrijeti od raka.

– To se ne može znati.

– I baka, i otac, i teta umrli su od njega. Nisam se mogla nadati da će mi cigla pasti na glavu, pa ću tako skončati.

– Rak nije nasljedan.

– Ali sudbina je.

– Bolje je da idete kući. Ne brinite se.

Izvukao je noge iz klompi. Zdravo, umorno tijelo. Mrzim vas. Kazaljke na satu su poklopljene. Netko misli na mene. Vrlo vjerojatno, smrt.

Staklena vrata koja se otvaraju uz škripu. Gumene, sive pločice. Pljuvačnice. Hodnici. Strelice. Liftovi koji ne rade. Hrana u aluminijskim loncima. Oljuštena boja na zidovima. Paučina. Izlizane, klimave klupe. Duhovi u pokrpanim ogrtačima. Medicinske sestre koje sliče na upravnice logora. Potkupljivi bolničari. Prozori koji gledaju u slične, zapuštene zgrade. Uvela trava i rijetko žbunje. Osušeno granje drveća. Deset kreveta u jednoj sobi, kada nije gužva. Jedna pipa koja stalno curi. Košara za otpatke. Posjeti od četiri do pet. Svjetiljka na sredini sobe. Ovamo se više neću vratiti. Samo na seciranje, kad me više ne bude. Mogla bih nekome ostaviti srce i bubrege.

Dosadno mlada osoba, s trbuhom koji raste, u tijesnoj haljini i plitkim cipelama. Prijavljena na burzi rada svaki mjesec odlazi po mali, žvrljavi potpis s plavim žigom. Djevojčica čiji se vrisak prolomio hodnikom. Vaših dvadeset tisuća, rekla je službenica. To je četrdeset pelena, pomislila sam. Ja i ta osoba s djetetom u naručju. Ja i ona druga koja nije htjela biti samosažaljiva. Krv mi je ostala zalijepljena uz kralježnicu. Kao neki opasni, crveni znak na svijetloj koži, ne, tuševi nisu radili, a neke su žene imale puno mlijeka, neke malo. One s malo, zapravo ne vole svoju djecu. Sve je to psihologija. Susjeda se budila u mlijeku, pa su joj mijenjali plahte. Imala je ogromne, bolne, majčinske sise.

Djevojčica je ostajala gladna. Plakala je kada su je odnosili. Majka me je gledala s prezirom. Iz mene je izlazilo ništa. Dobro se vidjelo, zrak koji prolazi kroz cijev.

– Što je bilo u školi danas?

– Pridruživanje skupova, mama.

Bolest se pridružila meni. Djevojčica cucla palac, još uvijek. Prije spavanja, dok gleda crtane filmove. Nesigurna i nezaštićena djeca to rade. Sve je psihologija. Sve je već testirano, bodovano, bol, nesreća, pamet, inteligencija, glupost. Rukopis, zvijezde, nasljedni faktori, rodoslovlje. Alkohol, sifilis, ludilo, rak. Birajte od čega ćete mrijeti. Smrtnost zagarantirana. Trajnost garancije dvije godine. U slučaju reklamacije priložite kupon. Djevojčica je pridružila trokute krugovima i hoda ulicom držeći me za ruku. Izgleda, imamo vremena.

Kao da je Božić. Dobila sam plaću i obitelj je na okupu. Sestre, mama, djevojčica i ja. Odjednom svi su dolutali iz svojih naselja, zajedno s muževima. Razni pravci, smjerovi, tramvaji i autobusi, prelazi i presjedanja, i sve se završava na drugom katu, oko četvrtastog stola. Djevojčicu šaljemo u vrt da ne čuje riječ bolnica i karcinom. Još nije otkrila strah. Za nju su mrak i strah vrlo slični, i nestvarni.

– Tužit ću te pedagogu – rekla joj je prijateljica u školi. – Penjala si se po ogradi i ja ću te tužiti pedagogu – ponovila je. Pomalo, strah će dobiti oblik i metastazirati.

Šest lica oko mene, šest kava, šest rakija, šest molbi, šest laži, šest nada, tri mame, tri tate, tri zamjene za mene, ako me ne bude. Želim da je ovo samo testiranje života, ako zaokružim prave a, b, c odgovore bit ću spašena. Što da slijedim, intuiciju ili razum? a, krivo, odgovor je netočan, ali igra još nije završena. Još postoji šansa za pobjedu. Jedan kirurški salto mortale. Odvajanje od nezdravog tkiva. Od grudi koja nisu imala mlijeka kada je trebalo. Tko će djevojčicu voditi u školu? Četrdeset prljavih pelena koje se iskuhavaju. I potpis, i žig, i Zabranjen ulaz nezaposlenima, i taxi, i kiša, i plakanje, i bronhitis, sve složeno u kartoteku, po godištima. I sada, niotkuda, stvorena rupa, bez sjećanja. Odjednom, prazan hodnik bez kraja i koračanje u ništa. Odvojena od svijeta, označena žutom zvijezdom, i stavljena u geto. Djevojčica je došla zajapurenih obraza, mama mora izvaditi izraslinu, rekli su joj dok sam izašla na balkon. Nešto kao mandule.

Sutradan sam spremila tople papuče, knjige i novu spavaćicu. Odvela sam djevojčicu u školu, i stajale smo na stepenicama, poljubila sam je u obraz, i ona je otišla, pogrbljena, noseći torbu. Strašno sam bila ljubomorna na sve one koji će je voljeti duže od mene. Gledala sam za njom ljuta i uplašena. Mislila sam stalno o prošlosti, tako da se prošlost smanjila, čitav život stao je u jedan sat, šezdeset minuta, a budućnost je počela trajati vječno. Onda smo krenuli u bolnicu. Mama i ja. Šećući, s noge na nogu, i s potvrđenom zdravstvenom knjižicom, 20.9. te i te godine. Brojala sam prozore hoću, neću, hoću, neću, i slova, i ulaze, i svjetiljke i katove. Čas je bilo hoću, čas neću. U prijemnoj kancelariji su me upisali u plavu knjigu. I doktor je došao, vidjela sam njegovo tijelo kako se miče iza mutnog stakla. I medicinsku sestru s dvije dojke, lijevom i desnom. Poljubila sam majku koja se snizila i skvrčila. I ja sam zapravo bila djevojčica. Doktor me primio ispod ruke, njegov je dodir bio sasvim blag, nježan i mekan. Prolazili smo pokraj pljuvačnica, strelica, vrata, klupa, hoću, neću, hoću, neću. Hoću ili neću? Hoću? Ili neću? Neću? Ili hoću? Možda. Vrata odjela za rak s treskom su se zatvorila za nama.