Ah, ludnica | Sanja Pilić

PLAVUŠA I PTICA

Gospodin Ptica držao je visak u ruci, koji je kružio nad glavom Plavuše. Da, potvrdan odgovor, nema sumnje, ona će podleći njegovom olinjalom šarmu. Naime, to ga je zanimalo. A sada je slutnja potvrđena i Plavuša će upasti u zamku. Rastavljena, srednjih godina, vrlo lako uhvatljiv plijen za promućurnog lisca. Nazvao je prijatelja:

– Kako je ona? Mislim na nju. Što mi savjetuješ?

A prijatelj je rekao:

– Ona ima šesterosoban stan i sama je. Nesretna u ljubavi. Poznajem je deset godina. Ako ne požuriš, uzet će je netko drugi. Gospodin Ptica pogledao je fotografiju Plavuše koja je ležala na stolu i klimnuo glavom. Da, visak je dobro pokazao. U njegovoj ruci prepoznavao je smrt, bolest, prošlost i budućnost.

– Vi ste dobar medij, rekao je mađioničar hodajući s rašljama po sobi njegove mame. – Gospođo, premjestite krevet, ovdje je veliko zračenje, izaziva glavobolje. Vi ste dobar medij – ponovio je ponovno, i pružio mu vilinske rašlje u ruku. – Evo, vidite, točno vam pokazuje put zračenja. Ja sam počeo s kartama i maramama, i onda slučajno otkrio svoju moć. Ali moć nije moć, ako se ne koristi. Razumijete što kažem…

Gospodin Ptica ga je gledao zaneseno, dok je mama gurala krevet. Tek mu je kasnije postalo jasno: mađioničar je bio homoseksualac. Saznao je to dok mu se visak vrtio uokrug nad njegovom slikom izrezanom iz novina. Odjednom je shvatio mađioničarevu nježnost u pokretima. Zašto mu je otkrio tajnu? Što je očekivao? I zašto ih više nije posjetio? A mama je donijela visak, i hrpu knjiga o radioesteziji i čudima, iz Njemačke, po povratku od sestre. Za gospodina Pticu, svog jedinog sina.

– Hvala ti na informacijama – šapnuo je prijatelju na telefon, zaklopio slušalicu i počeo nanovo okretati brojeve.

– Jeste li to vi, Plavuša? – pitao je. Plavuša je potvrdila. Skinula je noćnu kremu s lica, i bila je upravo istočkana kremom za dan kada je telefon zazvonio. Dobro je da to nije video-telefon, pomislila je i uzela češalj. Uređenje tena obavit će pred ogledalom. Počela je češljati kosu.

– Ovdje gospodin Ptica – predstavio se gospodin Ptica. – Vi me se sigurno ne sjećate, ali ja sam vas zapamtio zauvijek. S vama sam išao jednu godinu u sedmi razred, i onda sam bio premješten jer sam promijenio mjesto boravka. Ali nikada vas nisam zaboravio. I tek sada sam skupio hrabrost da vas nazovem. Sjedio sam u drugoj klupi, do prozora. Sjećate li me se?

Plavuša je bojažljivo potvrdila, bila je odjednom toliko polaskana, učinilo joj se da ga prepoznaje. Ali u stvari…

– Sreli smo se jednom kod našeg zajedničkog prijatelja, kod Hercla na rođendanu, ali nisam imao hrabrosti prići vam. Bili ste sa svojim bivšim mužem.

Da, sada se uistinu sjetila. Rekli su joj da je ono gospodin Ptica, i ona je taman počela razmišljati otkud joj je poznato to prezime kada je dragi muž prolio dupli viski s kockicama leda po njezinoj najnovijoj haljini.

– Sjećam vas se – rekla je Plavuša – kako vas se ne bih sjećala.

– Nadam se da mi nećete uzeti za nepristojno ako vas pozovem na izložbu svojih kolaž-pejzaža – rekao je gospodin Ptica gledajući visak u svojoj ruci. – Danas je otvorenje i volio bih da vi budete tamo. Hoćete li doći?

– Hoću – izletjelo je Plavuši iz usta, previše brzo, tako da je od nelagode stisnula slušalicu, a prsti su joj pobijelili izgubivši krv. Htjela je odustati, ali gospodin Ptica je zakliktao:

– Divno, baš se veselim! Vidimo se u sedam pred Umjetničkim paviljonom – i naglo prekinuo vezu.

U sedam stajao je tamo, u svojim novim cipelama s plastičnim uloškom. Patio je od platfusa. Patio je od nagluhosti, šećerne bolesti, slabih crijeva, nadimanja, nedostatka kose i ćosavosti. A ipak stajao je tamo sasvim sretan. Znao je da će ona doći. Sa zakašnjenjem, kako bi mu pokazala da nije pristala na taj sastanak iz usamljenosti, već iz pristojnosti. I tako dalje. Ali njemu se nije moglo lagati. Njegov ključ istine nalazio se u džepu od hlača. Krenuo joj je u susret kada se pojavila na kraju ulice.

– Došli ste – rekao je ozareno i primio je ispod ruke, pa su hodali ispod drvoreda i ispod neba posutog zlatnim zvijezdama.

Njoj se nisu svidjele njegove slike izrezane od papira, ali je šutjela. Ljudi su ga pozdravljali, a i televizija je snimala. On je obećavao. Ulazio je u zrelost, u svoje najbolje i najplodnije godine. Imao je magnetsku moć kojom je privlačio. Nitko nije nalazio da je ružan i netalentiran. Svi su se pitali otkud se pojavio i gdje je bio cijelo to vrijeme. A on je lagao o životu u Kanadi i Švicarskoj i o nostalgiji koja ga je ubijala u tim hladnim, urednim svjetovima. Zato i izrezuje pejzaže, izjavljujući ljubav domovini. A, u stvari, živio je s mamom u istom stanu, ne izlazeći na ulicu, do prije pet godina kada mu je onaj luckasti, ženskasti mađioničar otkrio tajnu.

Plavuša nije znala za neočekivani uspjeh gospodina Ptice. Ona nije baš čitala novine, a spretno je zaobilazila kulturnu rubriku u njima. Kupovala je časopise o kozmetici i modi. Uživala je u svom izgledu krhke žene. Posvuda je imala ogromna ogledala. Vidjela se sprijeda, straga i odozdo. Njen bivši muž zvao se Narcis i bavio se elektronikom. Ujutro je vozio bicikl u sobi, ali popodne nije mogao odoljeti duplim viskijima, pa su se njegove teorije o zdravom tijelu i duhu utopile u ogromnim količinama alkohola. Jednog jutra kada se probudila, Plavuša je primijetila da je otišao. Ostavio je garderobu, cipele i knjige, sve što je imao. Uzeo je samo diners-čekove. Ona je danima prekoračivala preko njegovih stvari, nadajući se da će se vratiti. Ali onda je shvatila svu uzaludnost sjedenja kod kuće. I shvatila je da to zapravo nije bio idealan brak, kao što je to uvijek mislila.

Nakon izložbe, gospodin Ptica dopratio je Plavušu do kuće. Promotrio je krišom masivna vrata od hrastovine, stepenice od mramora, raskošnu ulaznu svjetiljku, i prozor-vitraj s pogledom na vrt.

– Bilo mi je zadovoljstvo u vašem društvu – rekao je i lagano se naklonio, a ona je zatvorila oči očekujući poljubac. Previše je čitala ljubavne romane, i odjednom je poželjela naći se u njegovom zagrljaju, pred susjedima i prolaznicima. Ali gospodin Ptica bio je gospodin.

– Mogu li vas posjetiti sutra ujutro? – upitao je. – Rado bih s vama ispio čaj. Earl grey tea. Donijet ću ga sa sobom.

Ona je klimnula glavom, on je blago stisnuo njene meke prste, okrenuo se i nestao u mraku.

Da, ima nešto u tom čovjeku, mislila je Plavuša sjedeći pred ogledalom. Odjednom je zamijetila nered u stanu. Nitko joj nije dolazio pa nije imala razloga spremati ga. Prst prašine lebdio je iznad namještaja, haljine su ležale po podu, slike se nakrivile, ogledala se zamaglila. Skupila je kosu u rep, ovila maramom, odjenula muževljev kućni haljetak, i počela usisavati nečistoću.

Gospodin Ptica pozvonio je točno u deset. Lagano, jedva dodirnuvši zvonce. Vidio je kroz sredinu vrata, kroz stakleni prorez kako prilazi na vrhovima prstiju. Kada je otvorila, zamirisao je parfem od đurđica. On je oprezno ušao, i odložio crnu torbu. Skinuo je i kapicu, koju je navukao jer je bilo prohladno. Plavuša ga je uvela u dnevni boravak spojen s kuhinjom, a on se zadovoljno nasmiješio: baš ono što njemu treba – prostranost! Ne kupljena, dobivena. Sjeo je u udobni naslonjač od crvenog pliša i stao se ogledavati oko sebe. Bilo je tu svačega po njegovom ukusu: stare stvari, skupocjene slike, magnetofoni, gramofoni, glasovir, namještaj od trešnjina drveta, sve već uhodano, zajedno s Plavušom, jedinicom bez roditelja. Savršena kombinacija, on i ona u centru grada vode ljubav u šest soba. A nedjelja je dan odmora. Samo kako će objasniti mami? Danas je uzeo crnu torbu, da bi je zavarao. Napisao je ceduljicu: Otišao sam poslom do prijatelja.

Plavuša je pristavila vodu, a onda je sjela do gospodina Ptice. On ju je pogledao zamagljenim pogledom.

– Draga, pa vi ste još ljepši nego jučer. Draga, mogu li vam govoriti draga.

Plavuša je sramežljivo klimnula glavom.

– Volim te već trideset i dvije godine, i zapravo, ti draga, ti si za mene oduvijek nešto posebno. Oprosti što sam toliko iskren. I u Švicarskoj sam mislio na tebe, izrezujući žuta sunca. Draga, čini se da je voda zakuhala. Evo čaj. Earl grey tea, moj najdraži čaj. Pripremit ću ga. Postoji poseban način.

Ustao je i provukao se kraj Plavuše dodirnuvši je koljenom. Plavuša je zadrhtala.

Vratio se noseći poslužavnik. Prije toga je sve promotrio. Hladnjak Singer, štednjak Gorenje, bojler na plin, svi kuhinjski elementi, uščuvano, novo, keramičke pločice, Šmidl pipe za vodu, doduše nered u ladicama, neispeglane krpe za suđe, zagorena pećnica, ali to će preboljeti, ne može baš sve biti idealno. Čaj se pušio.

– Draga moja, sada to mora malo odstajati – rekao je gospodin Ptica i sjeo do Plavuše. Iznenada je u njena otvorena usta ubacio jezik. Ona se začudila.

– Volim vas – dahnuo je on.

Ona se zarumenjela. Dodirnuo je njene male, okrugle, čvrste grudi.

– Opčinili ste me – rekao je – oh, oprosti, ti si me opčinila. – Vidio je kako njena labava naramenica klizi po ramenu i nasmiješio se.

Da, to je ipak muškarac, mislila je Plavuša izvaljena preko plišane garniture, kad je gospodin Ptica otišao. Nije dopustio da ga isprati, rekao je:

– Leži tu i misli na mene. Grlim te i dalje, iako odlazim. Ali doći ću sutra ujutro. Jer te volim.

Ona ga je gledala ošamućeno. A on je nečujno zatvorio vrata za sobom, izvadio visak i poljubio ga. Bila je to sasvim čudna slika: čovjek u bijelom stubištu, s kapicom na glavi, spušta crnu torbu na mramorni pod, kopa po džepu i vadi neku stvarcu na dugačkoj, metalnoj niti, ljubi je, a kroz raznobojna stakla već ulazi popodnevna svjetlost, i obasjava ga stvarajući sjenku.

Mamu je varao dva tjedna noseći crnu torbu kada bi izlazio. Crna torba predstavljala je lažnu zaposlenost. Ali nakon četrnaest dana shvatio je da je teren spreman i Plavuša osvojena. Visak je to potvrdio.

Jednog jutra rekao je svojoj umornoj mami:

– Oženit ću se Plavušom.

Mama ga je pogledala sitnim, razmaknutim očima i upitala:

– Što mi možeš reći o njoj?

Gospodin Ptica sjeo je i obgrlio mamina mršava ramena:

-Jedinica je, iz dobrostojeće porodice u kojoj svi umiru prije pedesete, sa šesterosobnim stanom, vikendicom na moru, čamcem, u centru grada, prvi kat, u mirnoj ulici, ušteđevinom od oca, devizama i tako dalje. Mama, ne ljutiš što te ostavljam? Majka ga je pogledala začuđeno:

– U ovom slučaju se ne ljutim. Ali čuvaj se, sine. Osiguraj se, i ovjeri potpis na općini, i upiši se u katastar. Gospodin Ptica je klimnuo glavom, i počeo spremati kovčege. U stvari, samo dva. Jedan je napunio papirima za izrezivanje, a drugi garderobom. Visak je spremio u tajni, nevidljivi džep sa strane. Izljubio je mamu i krenuo pješice do dragane.

Plavuša je bila presretna. Brzo je razglasila po gradu da se udaje. Nadala se kako će to čuti njen bivši muž Narcis, i da će ga novost povrijediti. Ali on je već bio nanovo oženjen, i očekivao je sina, nekog sina sličnog sebi. Zato ga ta vijest nije dirnula.

Plavuši su narasla krila; stalno je trčkarala pričajući o svom budućem mužu. Reklamirala ga je, hvalila, slavila. Istina, bila je razočarana kad se pojavio sa samo dva kovčega u ruci, umoran i znojan od nošenja. Ali odmah, s ulaza, rekao joj je Volim te, a ona je ipak bila jedna od onih osoba koje se obavezno zaljubljuju u svog udvarača, i eto, bila je zaljubljena. Činilo joj se da sanja ljubavni roman koji je tako dugo vremena samo čitala, i gospodin Ptica je od maminog, ostarjelog, ćelavog, škrtog sina postao princ iz bajke.

(Kao pisac, tu bih završio priču o Plavuši i Ptici, mada se dvoumim. Da, oni su se vjenčali, on ju je naučio kuhati Earl grey tea na njegov način, i prati posuđe odmah poslije jela. Podučio ju je štetnosti alkohola, pušenja i prašine, objasnio joj je koliko je nered poguban po osobnost, a kolaž-pejzaži elegantni i nostalgični. I uvjerio je u svoju velika i pravu ljubav, jedinu prava od svih ljubavi.

U početku, mislio sam spasiti Plavušu. Iako glupa i površna, meni je nekako draga. A gospodin Ptica mi je upravo užasan. Htio sam je spasiti iz njegovih gramzljivih kandži. Na primjer, namjestim mađioničara u neku ulicu kojom bi i ona prolazila, nekako se sudare ili slično, odu na kavu, i mađioničar joj oda tajnu o visku. Mogao sam napraviti i to da ugleda gospodina Pticu kako čarobira nad njezinom fotografijom i sve joj postane jasno, ili slučajno čuje razgovor između mame i sina. Ali na kraju sam ipak odustao od spašavanja Plavuše. . Dopustio sam čak i da se vjenčaju. Vidio sam, Plavuša misli da voli gospodina Pticu, kao što je mislila da je u idealnom braku s Narcisom. Ona je naprosto takav tip žene, sama sebi pravi zamke u kojima je sretna neko vrijeme, I zato sam odlučio je odlučio ostaviti s gospodinom Pticom. Iako ga ne mogu smisliti. Jer na kraju krajeva, svatko nađe baš ono što zavređuje. To sam pročitao u nekoj knjizi, kada sam bio još sasvim mali.)