Ah, ludnica | Sanja Pilić

SVAĐA

Izgrizli smo se do kosti i gledamo se užasnuti, riječi su izgovorene i lebde u zraku, uvredljivi, ružni slogovi, bijesne prostačke rečenice – to je ostalo od nas, dok sada ležimo svaki u svom kutu i ližemo rane. Nismo se ni dodirnuli, metar stola nas je dijelio, a mi smo kao dva psa lajali, ne prelazeći među, iskezivši očnjake ispljuvali smo otrov jedno drugome u lice, ravno između očiju, u onu nježnu udubinu gdje počinje nos. Mir je. Uvrede su se naslagale poput listova ispisanog papira, još malo pa ćemo uključiti strojeve i počet će rotacija. Masovna naklada sramote, ponovljena, podvučena, prekrojena istina u tisućama primjeraka ispunit će ovaj prostor u kojem se nalazimo i oduzeti nam zrak. Ali nije važno. Rekli smo ono što smo morali reći, svako svoje. Nabacali smo se blatom kao grudama, braneći čiste, staklene predodžbe o sebi. Gledamo se raširenih očiju, dva ravnopravna protivnika odustala od borbe. Nula: nula, neriješen rezultat, sudac je zviždaljku spremio u džep i meč je završen, možemo se razići kućama, ovo je kraj, konac, fine, the end, isključujemo se iz Eurovizije, nema više, gotovo, prijenos je završen i stavljena je okrugla, olovna točka, manja od buhe.

Pobacili smo misli kao neželjenu djecu, nismo ni znali da su to baš naše misli dok se nisu pretvorile u rečenice, u strašne nizove subjekta, predikata i glagola s bojevom glavom koji padaju po zakonu gravitacije, kao jabuke. Razgoropadili smo se poput zatočenih zvijeri iznenadno puštenih na slobodu, razdražujući miris krvi nas je uznemirio. Što smo sve rekli, čega smo se sve sjetili! Lica su nam nalikovala na stisnutu pesnicu u epileptičkom grču. Riječi su izvirale iz mraka, prelijevale se iznad svojih uskih korita, pretvarale se u bujicu, i virove, i nosile nas kao lišće na površini. Izvori svjetlosti postali su izvori tame, hladnog, podrumskog carstva koje širi svoje vlažne granice, ispuštajući miris gnjilih bara u kojima stradavaju žrtve bez identiteta, čarapom zadavljeni mrtvaci. Zašto smo sve to izgovorili i sada plutamo u istom dubokom bunaru, prepunom zaražene vode? Ni lica ne možemo ogledati u tom otrovnom mulju. U ovom strašnom trenutku tišine ti vidiš jedino mene, a ja tebe.

Naslonjen si na prozor-vrata koja zauzimaju gotovo cijeli južni zid kuće, svjetlost te proždire, smanjio si se napola, uvučen si u ramena kao u puževu kućicu, a sunčeve zrake ocrtavaju tvoje zgužvano tijelo – svaka patnja ima aureolu. Lice ti je ponor po kojem se kotrlja kamenje u duboku, zgusnutu crnu tminu, a oči dva kratera bez suza, gledaš me i mene polako prekriva sjenka, u sjeni tvog pogleda ja sam optužena i nemoćna. Sjedim, zgađena svojim rečenicama koje sam tako olako potrošila, izbacila ih kao neprobavljenu hranu u komadima, smeće izmiješano sa žuči i gnjevom. Nisam to trebala reći. I nisam to trebala saslušati. Jer sada je sve eho.

Kada bih se mogla vidjeti! Ali ne usuđujem se pokrenuti, jer zvuk postaje sraman u gluhoći koja je nastala. Izgleda li i moje lice kao odronjena zemlja? I sliči li moj užas na tvoj? Ne znam. Sasvim sam iscrpljena, ležim na parketu, rastvorenih ruku, obamrla, zakopana, oplakana, istrunula i mirna, trenutak smanjene uračunljivosti je prošao, rubrika u crnoj kronici ostala je prazna, i mi smo još uvijek zajedno, svaki na svojoj strani, u sobi sa tri zida i velikim prozorom. Kada bi se vrijeme moglo pokrenuti unazad, ja bih se elegantno vratila u prošlost i izbrisala ovo siktanje na magnetofonskoj vrpci koja se okreće u našim glavama. Ali ovako, naše isukane sablje leže kraj nas, umazane nevidljivom krvlju.

Izvrijeđali i okrivili smo se međusobno, zaraženi bjesnoćom i zlom, tlak je bio normalan i jugo nije puhao, ništa ne opravdava našu neljudsku raspravu isprekidanu vriskom i psovkama. Ne, nismo se dodirnuli, nismo se potukli kao dokoni dječaci, samo smo zglobovima obuhvatili drveni rub stola i dahtali svoje vlažne, zajapurene istine. Morali smo ih reći, inače bi nam se tijela rasprsnula od potresa, od bombe neizgovorenih misli koje smo pohranili u sebi, skupljajući riječi kao saveznike, tužitelje i suce.

Glava ti je klonula na rame i otpala. U stvari, ti si mrtav. Djelomično mrtav, ali i to izgleda potpuno. Trbuh ti se povremeno nadima, uzdasi su dugi i rijetki. Košulja se izvukla iz hlača i otkriva suhu, blijedu put. Čini se kao da se više nećeš pokrenuti. Nisi čak ni uvrijeđen. Vidim to po položaju tijela. Mi smo ravnopravno užasnuti i nijemi.

Zašto si mi u onom crveno obojenom, jarosnom trenutku ličio na podvalu, na neprijatelja koji u gustišu skriva svoje razrovano lice da ga ne prepoznam? I što si vidio u meni dok su te uvrede udarale po obrazima? Razmahali smo se i istukli riječima, i sada se gledamo nezadovoljni, ne to ipak nije to, malo smo prekardašili, zanijeli se, malo smo se suviše mrzili, ne htijući. Ali zašto smo rekli, ako nismo htjeli? Zašto smo rekli, ako nismo mislili? Zašto smo mislili, ako, u stvari, nismo mislili? Tvoje je lice provalija bez dna i mi smo obični nesretnici, a drugo se ništa nije promijenilo, stol je na sredini sobe, krevet je nepospremljen, knjige razbacane, pepeljare pune, a vrijeme u metronomskom taktu prolazi gnječeći naše riječi kao glinu – tko zna što će na kraju ispasti? Tko zna što ćemo zaboraviti, a čega ćemo se sjećati? Koja je rečenica najopasnija od onih opasnih, strašnih i podlih? Ispod naše prašnjave, gradske kože utetovirani su simboli sramote plavom tintom, golotinja je izgubila smisao, mi se sastojimo od riječi koje smo izgovorili puštajući zrak da dodiruje glasnice, kakvi porazni vokali – to je vjetar izletio iz grla!

– Ne ljuti se – zaklinjem te u sebi, i čini mi se kao da molbu čujem glasno. Kao da vičem u spilji. Ti se pokrećeš, osjećam žmarce kako putuju po tvojim ukočenim nogama i ježim se. Ti ne sklanjaš pogled s mog lica, nešto piše na njemu pa sričeš slova kao dijete: nevidljivi pisac ostavio je svoj znamen. Dok se gledamo oči u oči mi nismo neprijatelji. Jer možda je i moja glava jedna velika rana? Opipavam se, sve ove razbacane kosti pripadaju meni. To sam nesumnjivo ja. Kad zatvorim oči ne mogu si zamisliti svoj izgled. Ali kad ih otvorim uvijek se razočaram, nešto mlitavo i nepokretno skriva se u meni. Kretnje su mi zaostale i ograničene. U stvari, bojim se udariti kao što se bojim i pomilovati.

– Dosta je s predstavom – čujem kako govoriš. Ustao si naglo, i više nisi slab. Odjednom, popravljaš košulju i prazniš pepeljare, činiš sve te zgodne, zdrave, bezazlene i korisne radnje. Dok hodaš zaposleno po sobi tvoja ljutnja polako kopni. Preskačeš me, ja još nisam odlučila da se dignem. Pališ radio, glazba se razlijeva u zraku, finale alegro, crni i bijeli galebovi mašu krilima, netko svira klavir na UKV-u u pet popodne, dok sunce postepeno blijedi. Hoćeš li sutra, ili kasnije, pričati o ovoj svađi preuređujući rečenice koje sam izgovorila? Hoću li jednom jadikovati nad tvojim uvredama, dodajući začine u pakosnom omjeru? Ti me prekoračuješ, iznad sebe gledam lice ponovno složeno, oči, nos i usta, sve razmješteno po kanonu, i sasvim mirno.

– Diži se – kažeš, i ja na trenutak vidim šiljaste zube i rumen jezik. Pružaš mi ruku, jednu pa drugu, naginjaš se nada mnom, dlanovi su ti hrapavi, a prsti tvrdi, ustajem, i stojim dodirujući obrazom vrh tvoje brade.

– Idemo van nešto pojesti – mrmljaš u moju kosu. Strašne, prljave rečenice zalijepile su se na zidove poput tapeta, dok gledam preko tvog stršećeg ramena, ja ih vidim pritajene, zle i strpljive kako čekaju neki drugi datum u kojem će se ponovno izgrepsti i izvrijeđati. Raskošne poput paunova ili rajskih ptica one će krenuti noseći ponosno svoje naoštrene kljunove, nećemo ih moći zaustaviti ma koliko se trudili, uzaludna će biti sva dobra volja kojom ćemo raspolagati, netko izvan nas pritisnut će alarm, i mi ćemo ponovno urlikati, nepovjerljivi i nesigurni.

Izlazimo, ti zaključavaš vrata, jednom, dvaput, vani nas čekaju restorani i juke-boxovi, autobusi, zebre, tračnice i prodavači srećaka, pokošeni travnjaci i miris sijena izmiješan s mirisom benzina, jednostavna večera na prugastom stolnjaku, u kutu, sol, papar i čačkalice u bijeloj plastici, turobno lice konobarice, tanjuri s plavim obrubom i tupi noževi, salvete i žamor ljudskih glasova. Hodam kraj tebe, šutimo, kraste su otpale i lica su nam zarasla, opet se prepoznajemo i bliski smo, sve je ponovno uredno i sređeno, iščupali smo korov i okopali zemlju, oprali ruke do lakata, utrljali kremu da bi nam dodiri bili mekši i pitomiji i sada lebdimo kao sjeme na vjetru. Gledam tvoj desni profil ozbiljnog muškarca i dok se pali narančasto svjetlo opreza na semaforu uznemirujuća misao smješta se u mojoj glavi, a to je, da će doći dan, da će sasvim sigurno doći dan kada jedno drugom nećemo moći oprostiti. I onda se pali zeleno mačje oko i obasjava nas, put je slobodan, čovječe idi, čovječe idi, i mi prelazimo kolnik za manje od tri sekunde i nestajemo u mraku, a naše sjene ruku pod ruku hodaju za nama i prate nas. Noć se neprimjetno spustila i mi šutimo kao ribe u zaleđenom moru, dobra, milostiva tišina je svuda oko nas.