Ah, ludnica | Sanja Pilić

DRUGI DAN

Muhe su sjedile na kruhu i vrućina se lijepila po zidovima, riječi su lebdjele u zraku omeđene sparinom, asfaltom i prašinom, i bio je to jedan od onih dana kada starci bezbolno umiru u svojim osamljenim sobama, i ja sam se prepao. A, što ako umrem? Bio sam sâm, i već onda, starac. Jedan od onih, naslonjenih na prozoru, u prizemlju. Blizu ceste. S končanim zavjesama i mrakom u sobi. Takav.

Sjećam se kao danas tog svog prvog velikog straha. Odjednom sam imao vremena osjetiti ga. Bilo mi je neugodno sjedeći na tvrdoj, neudobnoj stolici, ali nisam se usudio pomaknuti. Pritajio sam se poput životinje koja osjeća opasnost. Nisam htio pasti na kuhinjski pod i da me kada nestanem, otkrivaju po smradu. Nisam htio imati prljavu košulju s crno-bijelim kockama i pustiti muhe, one iste, da mi šeću po licu. Nisam dopuštao slučajnost, znao sam svoju sudbinu i nisam mogao dopustiti da mi se celzijusi i tlak miješaju u život. Ili u smrt. Ali ipak sam se prepao. Sjedio sam ukočen i jedva disao. Strah mi je čučao u kralježnici. Zahtijevao sam dostojanstveno umiranje, prepoznatljivo unaprijed, a ne neko izdisanje naprečac, s hitnom pomoći, sirenama i histerijom. Slonovi osjećaju svoju smrt, pa se onda za nju i pripremaju. Nisam htio umrijeti dok tranzistor svira.

Rekli su mi još prije, još kad je Tamara otišla, da se prijavim u starački dom, ali ja to nisam htio. Nikada nisam volio škole, ni bolnice, ni ustanove s puno ljudi. Pogotovo ne s ljudima koji čekaju u redu za umiranje. Nešto slično ruskom ruletu, nikad ne znaš tko će biti ubijen, a svi imaju iste šanse. Ne, to nikada…

Sjećam se Tamare i njezine ćelave glave, nepravilne i glatke. I njezine prve rečenice: Ah, dragi, kosa će mi opet narasti, kad ozdravim. I njezine druge rečenice: Zašto me ne puste na miru, zašto dozvoljavaju da se mučim? I sjećam se sebe, naslonjenog kraj stakla, kasnije…

Dakle, nisam htio umrijeti u tom trenutku skoro pogodnom za nestajanje. Nisam htio. Poslije sam razmišljao o tome. Nije to bila želja za životom. Jer život je za mene, ubuduće, samo jedna duga šetnja. A, i prije nije imao neke posebne važnosti. Nisam mu baš vidio smisao. Jedino sreća… Jedino sreća ima vrijednost. Potrošiti život na sreću, to vrijedi. Ali ja nisam bio taj. Tamara nije bila ta. Mi nismo imali smisla za sreću. Imali smo jedno drugo, ali to izgleda nije bilo dovoljno. Možda postoji gen sreće koji se nasljeđuje od predaka, možda određena smjesa kemikalija u nama određuje sreću, ja to ne znam… Nisam otkrio razlog zbog kojeg sam živio. Svejedno, užasavam se smrti. Ona je uvijek nepravedna.

Nisam htio umrijeti na toj stolici, u tom jadnom položaju, predati se sparini i nemoći. Kad je Tamara otišla, kupio sam grob. Znao sam da je u lijesu neka druga žena, napuhnuta, ćelava i dlakava po tijelu. Od bolesti. Ne, neću je zadnji put pogledati. Usne su mi bile stisnute, čeljust me boljela, i ja sam se vukao za lijesom poput starog psa. Samo sam čekao da se to završi i da se vratim u svoju mračnu sobu. U našu sobu. Mogao sam se objesiti na luster tada, ali nisam. Imao sam konopac, čvrst i nov. Ali život nije bio vrijedan mudrovanja. penjanja na stolac, razmišljanja o uzlovima, tijela koje zastrašujuće visi u sobi punoj ljudi, s razvaljenim vratima i propuhom. I gadilo mi se. Jer svaka mi se smrt gadila. Na kraju krajeva, dovoljno sam je se nagledao…

Ja nemam prijatelja. Nikada ih nisam ni imao. Možda, Ivan? Ali on je daleko. Dobivam bijela pisma od njega, s velikim markama. I istim rukopisom, uvijek istim… slova mu nisu drhtava. Uistinu, nisam želio imati prijatelje, ljudi oko mene bili su nesavršeni, nimalo bolji od mene, nije postojao ni jedan valjan razlog zbog kojih bi ih trebao imati. Ustvari, živio sam nečujno. Kao u zrcalu. Vidio sam ih stvarnije, okrenut leđima. Na kraju krajeva, osim Tamare, imao sam jedino majku, nekoć davno. Naviknuo sam se na samoću, bila mi je sve. Imao sam i oca, u susjednom gradu, majka mi je priznala kad sam odrastao. Opisala ga je kao čovjeka pognutih ramena i tankih brčića. slučajnog prolaznika sa šeširom s kojim me je napravila, u nekom čudnom, kratkotrajnom zanosu. Nikada ga nije potražila i on nije saznao da uopće postojim. Sad je već sigurno odavno mrtav. Nisam otputovao u taj grad, nisam ga potražio, javio se, vidio ga… Želja nije postojala, a radoznalost…? Ne, on me, zaista, nije zanimao.

I tako nisam htio umrijeti, tog dana. Sjedio sam na stolici ukočen, preplašen i znojan. Pogledao sam svoje naborane ruke, iznenadno sasvim bijele i malo previše mirne. Nisam htio nestati bez vlastitog pristanka, to nikako nisam htio, i sjedio sam pritajen i čekao da opasnost prođe. Netko se tuširao u susjednom stanu, čuo sam Tamaru kako kaže: ah, dragi, kosa će mi opet narasti, kad ozdravim. Imala je zelenu maramu kad sam joj dolazio u posjetu…

Onda je sunce konačno zašlo, jer zemlja se cijelo vrijeme okretala, i ja sam polako ustao, osjećajući kako žmarci prolaze kroz moje tijelo kao redovi malih, crvenih mrava, svjestan da je opasnost minula, i da se nalazim u svom osamljenom carstvu kao pobjednik. Da, pobjednik. Jer pobijedio sam strašno poniženje nespremnog i nesvjesnog umiranja, raspadanja u samoći, na crno-bijelim kockama, u košulji sa zaprljanim ovratnikom i nepromijenjenim gaćama, u trenutku kada to nisam želio. Nisam želio. Skuhao sam dva meko kuhana jaja, tri i pol minute, i slušao vijesti. Popio sam šalicu mlijeka. Mreža s krumpirima bila je obješena na kvaku. Tamo sam je zaboravio, još jutros, kad sam se premoren vratio s tržnice, osjećajući svih četrdeset i pet stepenica u koljenima. Ti bi se krumpiri rasipali, kad bi neko provaljivao vrata… Ti bi krumpiri rasuto mirovali, a ja bih ležao izvrnut na leđima, poluotvorenih usta, s očima uprtim u strop, i tranzistor bi glasno svirao, i voda bi kapala po emajlu… Ali nije. Ali nije.

Nisam se veselio zbog toga, no svejedno sam osjetio lakoću u leđima, i pokreti su mi postali brži. To nije bio taj dan. Ipak ću ga sam izabrati, u neko drugo, meni odgovarajuće vrijeme. Kada sve sredim… Kada odlučim.

Otisci mojih koraka vidjeli su se na prašnjavom kuhinjskom podu. Crno, bijelo. Koraci… Otišao sam u sobu i legao u krevet ne upalivši svjetlo. Okrenuo sam se na bok i stavio ruku ispod glave, osluškujući zujanje komaraca u toj noći prepunoj znoja i ustajalosti. Neki drugi dan, neki drugi dan, pomislio sam prije nego što sam zaspao, naslonjen na bijeli zid i odijeljen od sutra samo jednim mirnim, laganim i kratkotrajnim snom.