Ah, ludnica | Sanja Pilić

SJEME LUDILA

U Pavlovoj glavi vrištala su polja groznice: ona je bubrila, nadimala se i nalikovala gvalji, gubi koja uz drvo živi i deblja se, širi i obuhvaća ga. Strava osedlanih konja koji su kroz misao proletjeli, kroz oko, kroz pjenu iz gubice. Jer, ludilo ga je obuzimalo, bivalo izvjesnim, on ga je s čežnjom u iskrivljenim usnama čekao:

– Obuzmi me, obuzmi me svog, podajem se bezglavo ljubeći te.

Glave lubenica njihale su svoje prepolovljeno crvenilo. Oklopljivale bi ga oblošću svojom, zarobljavale tijelo njegovo, lišavale ga postojanja. Poraz u crnim košticama, u svakoj od njih novi okrugao oblik, oblik kojeg se užasavao, oblik koji je smirivao i imao neku beskorisnu granicu.

– Pustite me, bježim od mirnoga.

Opet bijeli očnjaci konja, njihov razigran suludi ples izvan neba, izvan prostora. Pjena što čini oblake, pjena koja plače i zaudara i miješa s kosom, rukama, tijelom: sav u pjeni, u pjeni do vrata, do očiju i dalje.

Pavle je stajao na cesti i osjećao taj vihor. Tresao ga je, ruke su tražile smisao kretnje, crnima činile se oči, a smijeh je obuhvatio čitav stidljiv obris što se protezao unaokolo.

– Koliko je more nemoćno! Nikada niti jedan val nije dovoljno velik, niti jedna riba dovoljno snažna. Pobijediti! Treba pobijediti te lubenice, njihov smisao za okretanje, taj sok što naslađuje, poslije kojeg se oblizuješ i tražiš maramicu u džepu.

Krenuo je, tijelo se usklimatalo posred ulice. Trava je izvirivala između uglova, crvi su se igrali igara crvljih, ostalo je bilo nevidljivo, sivo i šutljivo.

– Moram se nečemu vratiti, nečemu što sam odavno zaboravio. Nešto sam nosio u sebi, nešto sam imao. Samo je nestalo! Ogledavao sam se oko sebe ali nikako nisam mogao pronaći. Već dugo sam sâm. Prokleta tajno, izmrcvarit ću ja tebe, naći ću te već, pa ću te primiti u ruku i čvrsto stisnuti.

Ušao je u crkvu. Oltar rasprostranjen kroz svjetlost, mliječnu, žutoraspršenu, rastočeni križ i odrubljena glava Krista, miševi što glođu svijeću, jedna slijepa starica koja svira orgulje i njen titravi osmijeh iznad čela. Svoje tijelo unio je između reda klupa.

– Očekujem ludost, gubljenje udova, osakaćenost, jedno novo pročišćavanje od umiranja: ovi miševi samo jedu i očice im svijetle; želim uživati u svom grijehu, u kajanju svom, u drhtanju – odista su gladni, suviše sitni, a i glođu previše.

On zijevne. Svijećnjak se zaljulja, svijeća padne, vatra užari staričino lice, bilo je sve crvenije, i osmijeh je poprimao boju, Pavao istrči. Crkva se još dugo dimila, miris se zadržao u Pavlovim nosnicama.

– Moram preskočiti kocke očajanja, o kako li sam bol svoju podijelio! Osjećaj treba biti cjelovit, razaranje isto. Smrt beskonačna, bliska. Ne želim više nježne čaške cvjetova, želim krikove, želim podređivanje nespokoju, užasnutost pčelinjih ćelija, koplja zabodena u zemlju, dijeljenje stanica, zapaljenu kosu, ruke u ludilu oprane – to me proganja, najavljuje se, još uvijek čekam, bojim se i sretan sam.

U svom snu gajim biljčicu, njegujem je. U svom snu dijelim ljubav s njom. Ali u svom snu želim i ubiti biljčicu. Jer me sputava. Kada ljubimo, uvijek ubijamo. U pokretu. I trebao bih otići. Ne, pobjeći! Filip već odavno očekuje moj bijeg. Moj prašnjavi ostatak. Danas mi je sve rekao micanjem svojih navlaženih nosnica, znao je da sam prošao kroz njega dodirnuvši svaku misao njegovu. Možda bih uistinu trebao otići?

Osvrnuo se oko sebe, tamnoplava mačka pratila ga je već dobar dio puta. Kao da je to bio i njezin predodređeni smjer, tako je osjećao njezino kretanje.

– Možda je mačka moje ludilo, ludilo sakriveno u dlake i mijaukanje, ehej, maco, mic, mic. Ali ne mogu dozivati svoju ludost s mic… Na što bi se ona mogla odazvati? Ne mogu je ni potplatiti s mesom, ni s iskešenim licem u osmijehu. Ona jednostavno mora shvatiti da postojim zbog nje, da želim tu užarenu svjetlost njenih očiju i gipkost tijela. Sjećam se kada sam prije mnogo godina kupovao sladoled. Sladoled od malina, prodavač je rekao:

– Imam mačku, želiš li je? – ali njegova ludost bila je tako mala pa sam odbio. Poslije ništa više nisam mogao dobiti na vjeresiju.

Životinja došeće do njega. Pavao u bunilu zatrepta tijelom. Zatvori oči. Stisne šake, a onda mljacne. Neko turobno, neizrečeno čuvstvo nadre u njeg i protrese ga.

Konji su ponovno izletjeli iz crnih ravnica, konji s vlažnim vratovima, s utrobama koje poskakuju. Pavao osjeti njihov dah u kosi svojoj. Osjeti kako mu izmetine peru lice, a onda zaurla. Nijedan osjećaj do tada nije bio tako istinski, nikada ludilo nije bilo tako prostrano. Pavao skide cipele i zapleše, pred očima su lebdjele mučne praznine ispunjene muklom svjetlošću nagovještaja, on prihvati svu nemogućnost opstanka. Navru potoci slijevati se niz njega, a on im se prepusti – u vodi bi se rasplinjavao u bezbroj minijaturnih sličica, pa se potom spajao, drvo bi mu osmijeh bivao, konzerva tijelo. On je svejedno doživio svoj vrhunac, razvodnjen tako krenuo je niz strmu stijenu.

– Kako li je lijepo, kako li je samo lijepo! Koja je ovo pjesma što me u strast baca, kakva li je to voda što me donese ovamo? Je li voda osjetila moje tijelo, je li mu se izmakla? Kroz koje li sam zemlje prošao, koga sreo?

Pavlova glava obasjana zrakom svjetlosti, oči iskrivljene u očekivanju, bezbroj riječi…

On ponovno zapleše. Zatim pogled upre u konje. Oni su ponovno u luđačkom ritmu micali svojim tijelima. Proletjeli su iznad njega ostavljajući miris znoja i zemlje.

Posljednji konj se pojavi dugo iza njih. U svom trku ridao je i griva se tresla, oči su mu suzile. Jurio je. Pavao se tijelom okrene da ga dočeka.

Konj se približi, kopita se zasjaje, tada oboje osjete užarenost svojih strasti, konj pruži vlažnu gubicu i protrlja njome Pavlovo rame, potom snažno zamahne nogama.

Pavao se sklupča.