Ah, ludnica | Sanja Pilić

TO SAM JA

Zamišljeni, osamljeni, neumrli starci sa štapovima koji im pomažu da se održe hodajući po stvarnosti, preko zebra koje su pobrkali sa stazama, preko trgova koje su zamijenili livadama, vraćeni daleko u djetinjstvo, s mudrošću koja hlapi, sa strahom koji se javlja poput reumatizma, nepredvidivo i sve češće, ispunjeni sklerozom, sastavljeni od žila po kojima teče bijelo vapno, ispunjeni smradom vlastitog raspadanja koji ne osjećaju, naoružani jedino samoćom:

– Dobro je da si došla – rekla je tetica – baš je lijepo da si me se sjetila – i ja sam kroz otvorena žuta vrata ušla ravno u grobnicu.

Ogromne slike ispod naslaga vremena i govana od muha, mirna lica u najboljim haljinama i odijelima, tako mirna kao da nisu doživjela sreću ili nesreću ni prije ni poslije, kao da nisu postojala jer ih više nema, zarobljena u prošlosti, to sam bila ja, rečenica koja se nalazi u hodniku, i koja se čuje uvijek kada otvorim prvu ladicu tražeći sitniš za kruh, i obično, kratkotrajno mlijeko.

– Jeftinije je – viče tetica – izgubljena u sobama, izgubljena u svjetovima koji su iščezli u izvjesnom, stalnom umiranju. I taj trenutak je prošao, zatvorila sam ladicu, a sunčeva traka premjestila se sa zida na stol u sobi, onda sam pretrčala stepenice i to je prošlo i dok sam se vratila tetici, ona je već bila starija. I ja. Stajala sam s kruhom u torbi, u niskim cipelama, ali još uvijek za glavu viša od nje, i gledala je, s leđa, pogrbljenu, nestvarnu, izmišljenu, okruženu zaboravom kao zidom, jer što ostaje iza nje, dva, tri ljubavna pisma (TO SU MENI PISALI), četiri, pet fotografija, (BILA SAM NAJZGODNIJA U GRADU), portret u haljini boje trule višnje (TO SAM JA, TO SAM JA), krpice, lončići, tanjurići, sve minijaturno, sve dovoljno za jednu osobu koja luta po ispražnjenim sobama. I dok potomci, i obitelji nestaju blizu neba, raznesene greškom, u tijelima sivih aviona koji pomalo podsjećaju na slobodu, starice koje već odavno sliče na smrt, kupuju ruževe u parfumerijama.

– Dobro mi stoji? – upitala je tetica gledajući me očima u kojima su sjajila dva slomljena krila, bačena na zemlju.

– Predivno – rekla sam i poljubila je.

Fotografije razbacane po kutijama, probodene čavlićima, obješene po zidovima, živi leševi iz prošlosti, posuti prašinom i pepelom, i tetica sa šalicom čaja u drhtavim rukama, dvije, tri mokre kapljice na kamenom podu, gasi svjetlo u kuhinji u kojoj je uvijek hladno, mračno i jezivo, TU SMO SE SKUPLJALI NEDJELJOM, SPOHALA BIH PILE I NAPRAVILA SALATU.

Rečenica kao šiljasta santa leda udara u utrobu broda na nekom moru, vraćam sitniš u ladicu, a tetica vuče svoje noge u mekim papučama, kliz, kliz, hodnik je dugačak i ona nalikuje na prastaru životinju, neku vrst kornjače, oklop joj je čvrst i akustičan. AJDE DOĐI, čujem kako cvili, otvarajući uz škripu glomazna, solidna vrata primaće sobe, ZA GOSTE, u kristalnoj pepeljari vidim suhe kekse i čujem drhtanje parketa nenaviklih na hod. Sve je puno zastrašujućih, pritajenih, jedva čujnih zvukova, kao u filmovima strave, odnekud očekujem bijele ruke (iza zastora) i uski trag krvi, kao odmotan crveni konac. POŽURI DA SE SOBA NE OHLADI, ulazim u najljepši dio stana obasjan suncem (jer vani je sunce, čuje se ljudski mrmor, a zima se pretvara u proljeće). Sjedamo u fotelje, tetica nešto sporije, struganje opruga je otegnuto i muklo, grebe po stolu svojim koščatim prstima i svinutim noktima koji liče na kandže velike ptice. IZVOLI nudi mi kekse prekrivene paučinom, i ja gledam njezin podbradak nagnut nad sredinom stola koji se približava porculanskoj šalici i srče, čujem zvuk umjetnog nepca koje guta čaj, i vidim mladu, lijepu glavu s dugačkim vratom, u haljini boje trule višnje, u istoj fotelji, prije mnogo godina, i punačku ruku prebačenu preko naslona, s ravnim, skoro dječjim noktima (TO SAM JA). U okviru od gipsa.

– Kako si, kako škola? – pita me tetica, a ja se smještam udobnije, osluškujući, ne bih se htjela iznenaditi ako se odjednom otvore vrata ormara i razliju svoj crni mrak po sobi.

– Dobro sam, i škola je dobro – odgovorim, i tetičina crveno obojana koža usana se smiješi. Njezino lice nalik je na suhi list koji lebdi iznad zemlje, krhko je i bezazleno, i svaki put je sve manje lice, kao da gubi sjenke od kojih je bilo sastavljeno, i razum, i bol, i gnjev, i tone u san, ONI SU SE RAZLETJELI U ZRAKU. U NEBU, oni, sin, žena i unuka, velika gotovo kao ja, ponavlja to ne čineći grimasu, AVION JE UDARIO U STIJENU I SVE JE BILO GOTOVO. Znam, sve znam, i šutim ponovno, slušajući strašnu priču (kao nekoć bajke o vukodlacima i vješticama), ne prekidajući riječi koje se nižu kao u molitveniku, jedna, pa druga, pa treća, uvijek istim redom. Puštam teticu govoriti, i jedem neukusne, suhe, prašnjave kekse.

Iza mene, na dužinu ruke, stoji raspucan zid koji je preživio DVA RATA I JEDAN POTRES, i nije se sručio ni na čiju glavu (ciglu po ciglu), tetica je izmislila priču o njemu kojeg nije moguće srušiti već stoljećima, i na koji se uvijek iznova naslanjaju kuće, povezan je sa samim središtem zemlje i zato ga je nemoguće slomiti, jer kada bi se to dogodilo zemlja bi se prepolovila na dvoje, sila teže izletjela iz utrobe ispuštajući prastare plinove, i ljudi bi pomrli od gušenja lebdeći u zraku. VIDIŠ, TAJ ZID ME JE UVIJEK ČUVAO kaže tetica, a njezina glava poput zgužvane papirnate loptice dokotrlja se do moje.

– Rekla sam im, ne putujte, sva su mora jednaka. Kao da sam znala.

Gledam teticu, ravno u oči, u dvije okrugle točke oblijepljene mrenom, i slušam tok žalosnih stihova, zar je moguće da se kupala u jezeru, u travnju prije dvadeset godina, i da je svijet izgledao drugačiji? Na ovom stolu servirani su nedjeljni ručkovi s duplim tanjurima, i svirani bečki valceri na gramofonu. I soba je ista, ona od prije, a opet zlokobna, strašna i opasna.

– Zaista ti se sviđa moj novi ruž ? – pita tetica i smiješi se, a ja klimam glavom, gledajući crvenilo na njenoj raspucanoj koži, i čini mi se da će se svaki čas zaljuljati luster i otvoriti prozor, i zastor se prilijepiti za strop, i ući će nešto što nije čovjek, a ima ruke, i dignuti me s fotelje i baciti na parket (koji će zaječati), i zavitlati s teticom kroz prozor, i prosuti kekse po podu i srušiti sliku TO SAM JA, gips će se razmrviti po haljini boje trule višnje, istočiti će se čaj po podu, a zid će ostat netaknut, i odnekud čut će se piskutav, neprekidan smijeh.

Ah, ti monstruozni dani u koje uranjam s pritajenim optimizmom! Koliko je podla i opasna sreća mojih mladih godina! Tetica sjedi, razapeta između groblja i odumiranja, ima kosti koje polako trunu i srce što sve sporije kuca. Što me sve čeka kad izađem iz ove ostavljene sobe sa čudesnim zidom koji me plaši? Hoću li prijeći raskršća, preplivati mora, proći neosvijetljenim ulicama, izmaknuti noževima i britvama, zaobići tijela samoubojica rastvorena na betonu, ne ispiti ponuđenu čašu slatkog otrova, izbjeći bolest? Što ću kada izađem iz ove kuće straha u blještavi, stvarni svijet prolaznih grozota? Tetičin nos dodiruje se s vrhom brade dok mljacka. Mljas, mljas, mljas, nestaju keksi i vidim nježne mrvice u kutovima usana. Draga spodobo! TO SAM JA. Ona kao jedna osoba na različitim stranama stola. Za nekoliko godina (ako svladam zamke), imat ću isto hladno čelo (na dodir – prozorsko staklo).

– Vidjela sam plave šeširiće, od slame, za ljeto – kaže tetica, koja očekuje ljeto.

– Moram krenuti. Danas imam predsat.

Laž je nenamjerno izašla dok sam gledala prazan obris iznad tetičinih očiju. Mjesto za obrve. Ne vidim više te dvije tanke, rastavljene crte. Tetica ne zna što je predsat, ali misli da je to nešto važno. Tijelo joj se usredotočilo na kretanje. Dižemo se polako. Čuje se zvuk odvojenog škriputa, kao uglašavanje instrumenta, kao traganje za notom koja će nas opisati. Njena fotelja kaže bruuuuunnnnrrrr. Moja fotelja kaže obrunrrr. Vrata se otvaraju uz ijaaaaaaaaao. Zatvaraju se uz ijaobum. Više ne vidim portret TO SAM JA. Sasvim sam blizu izlaza.

– Hvala ti što si došla – zahvaljuje se tetica. Čini mi se da sam dobra i zla u isto vrijeme. Diram joj kosu (kao kosu dojenčeta).

– Doći ću opet (ako ne nastradam) – obećavam joj. – Čuvaj se – kažem.

– Imam zid – odgovara ona. – On me čuva.

Dodir nalik poljupcu dotiče mi obraze. Tetica stoji na vrhovima prstiju.

– Uzmi – gura mi nešto. Izlazim iz stana. Ona stoji na vratima. Onda maše. Ja trčim, a u džepu mi zvecka novac pomiješan s bombonima od karamela.