Ah, ludnica | Sanja Pilić

NETKO JE DOŠAO

Arno Grebl, u odijelu od mišje dlake, polako je ušao u sobu. Očekivala sam ga. Sjedila sam na jednoj od onih starih stolica, prekrivenih kožom, iz koje je izvirila slama. Sve je bilo u turobnom, siromašnom redu, sjajilo se, bijedno se sjajilo. Ruke su mi bile umorne i isprane, izblijedjele kao namještaj u toj sobi bez uspomena. Arno Grebl je ušao ne ostavljajući otiske. Moj bratić. Gledala sam ga kao utvaru, oduvijek je sličio na ružan san. Ponekad mi se činilo da sam ga izmislila, da sam ga stvorila da bih sebe mučila. Ali nije bilo tako… On je stvaran kao slika u ogledalu. Obučen u kožu sitnih zvijeri. Odijelo od mišje dlake i kravata u antracit boji, crnje od crnog zavezano oko kržljavog vrata. Hoda uspravno, a ramena su mu skliska, koso odrezana, pa svejedno izgleda kao da posrće. Ušao je u sobu ne stvarajući zvuk, i pružio mi ruku. Dotakla sam hladnu krastaču mjesto dlana i čula poznato, šuštavo:

– Kako si sestričnice?

Sledila sam se. Usta su mi se otvorila od strave, i ostala tako razjapljena, a hladni, bezmirisni znoj počeo se slijevati niz moja leđa. Bratić je pokrenuo svoju prijeteću lubanju i unio mi se u lice.

– Ta što ti je, draga moja? Opet si uznemirena.

Zadrhtala sam gledajući sive, razmaknute, sluzave oči, i sjetila se svega.
one kuće na obali mora i kamenih stepenica, čovjeka koji je došao i uzeo moje stvari, i kišobran, Anabele koja nije mahala, juhe na stolu, zatvorenih zelenih prozora, mojih trčećih koraka po šljunku, cviljenja psa, vlaka koji miriše na vino, čađu i ljeto.
mojih bratića, Arna i Bude Grebla u crnim odijelima u zadimljenom gradu.
sebe s kosom do struka u plavoj pamučnoj haljini

– Čuvajte je – rekao je čovjek. – Sada samo vas ima.

Pogledala sam svoju ruku ostavljenu na stolu i polako zatvorila usta. Miris parfema pomiješao se sa zrakom i ušao u nosnice. Uspravila sam se, i stolica je zastrašujuće zaškripala, Arno je uperio oči u moje smrznuto lice. Ličio je na pticu grabljivicu koja se sprema uhvatiti plijen i čeka pogodan trenutak.

– Tu su kolači za tebe, polumjeseci od čokolade – prošaputala sam – jučer sam ih napravila. Bolji su kad odstoje.

Pogledala sam ga najmirnije što sam mogla i osmjehnula se. On je otišao u kupaonu, i čula sam vodu kako teče po cijevima. On voli da je čist. Tijelo trlja alkoholom, a košulje mijenja svakih nekoliko sati, čuva sebe kao dragocjenost. Nikada nije pušio, niti pio, niti se mrštio, pa ipak se smežurao kao stara vreća. Zubi su mu zdravi, bez karijesa, bez plombi, ali kada se nasmije, iz njegovih usta širi se težak zadah koji ne može otkloniti. Čekala sam da se vrati i zamišljala njegovo krhko, šuplje tijelo nagnuto nad umivaonikom, blijedo izduženo lice bez obrva, s uskim nosom i sasvim rijetkom kosom na tjemenu. Čula sam vodu kako udara po porculanu i vidjela ga gdje pomno pere ruke, prst po prst, jagodicu po jagodicu, nokat po nokat, kako vadi nevidljivu prljavštinu iz pora i uništava je za izvjesno vrijeme. Crna, pogrbljena, sjedeća sjenka na zidu ga je čekala – to sam bila ja, sestričnica.

prva noć u mračnoj sobi dok pada kiša
koraci iza zaključanih vrata
vrisak
doktor u običnom odijelu, sa stetoskopom u rukama
čaj od kamilice
i strah.

– Kako je Budo? – upitala sam. Budo je dobro. Budo i Arno su jedna osoba, samo se Budo rodio sedam godina kasnije. Ali su isti, i imaju ista kokošja lica. Čak su i ostarjeli na jednak način, izgubili kosu i smežurali se na identičnim mjestima. Jedino Budo nosi odijela od konjske kože. Smeđecrvene. To je sva razlika.

Arno je jeo kolače sitnim, slinavim zalogajima. Poslije svakog zalogaja brisao je usta salvetom i čistio zube svojim uskim, zašiljenim, dezinficiranim noktom. Osjetila sam krv koja je opet počela kolati po zamršenim venama, i srce mi je ponovno zakucalo.

– Treba li ti novaca? – zapitao je.

– Naravno da mi treba – odgovorila sam.

dugačak hodnik sa sijalicom u sredini, petnaest
svijeća u jednoj žarulji, jedva se vidim dok pro-
lazim, dva skrbnika kao dva lešinara, ja sam ti
otac rekao je Arno, a ja sam ti majka rekao je
Budo.
s njom nešto nije u redu, ni školu nije završila
samo nam je to trebalo
neće moći raditi
samo nam je to trebalo
smiri se, prodat ćemo kuću, Anabelu i psa.

Sjedila sam nepomično kao krivac, zamotana u mast, u kućnom ogrtaču broj pedeset dva. Pedeset dva je oznaka za nesreću. Sendviči s majonezom predstavljaju nemoć. Svaki dan sve više sendviča. Svaki dan sve više. Ovisim o hrani, o sebi, o prošlosti, o prisilnim, ukalupljenim mislima koje uvijek u jednakim razmacima izlaze iz moje glave.

Arno je pojeo kolače i odgurnuo tanjur, zavukao svoju usku koščatu ruku u džep i izvadio crnu novčarku. Patio je, lice mu se iskrivilo od boli dok je izbrojavao nove, nepresavinute, tamnomodre novčanice.

– Nastoj da ti potraje, jer ja ću doći tek za mjesec dana – rekao je i obrazi su mu pozelenjeli od jada. Ah, kako sam ga mrzila! Ah, kako sam sebe mrzila! Sve je tako komplicirano i tako trajno.

vrt u koji nikada ne silazim
pet stotina nespretnih koraka dnevno
Budo i Arno igraju šah
naranče
dvije elektrode u glavi, a opet je sve isto

(Promatrala sam ga, a on je promatrao mene. Mene, ako sam to ja. Čovjek je rekao više vas ne prepoznajem, i ja sam kimnula glavom u praznoj ulici. To je rekao čovjek, pet godina prije. Imala sam dvadeset kila manje, pet godina prije.)

Moj bratić se dignuo i tutnuo mi novac u džep. Izgledao je kao dobročinitelj u tom kratkom trenutku, taj Arno Grebl, moj bratić. A ja sam nalikovala lopovu koji je primio svoj dio plijena. Nitko nije ucijenjen, okraden ili mrtav, pa ipak mi smo saveznici u prljavom poslu. Moram se hraniti. To mi je važnije od svega što ne postoji. Teleće meso s patlidžanima, pire od guščje jetrice, pile u umaku od slatkog mlijeka, makaroni sa slanom ribom i noć duga četrnaest sati. Četrnaest sati moje su oči zalijepljene snom kao ljepilom. Onda se dižem, začešljavam kosu i izlazim. Spavam uvijek odjevena. Zelenu torbu na kotačima vučem za sobom. Čuje se izdaleka, kad dolazim. Kotači nisu podmazani. Seljakinje me poznaju. Dobra sam mušterija. Jedino mi se one osmjehuju i jedino me one očekuju. Drhtim od sreće dok kupujem.

Arno je prišao i pružio mi ruku. Opet sam dodirnula ledenu, beživotnu krastaču.

– Pij lijekove, sestričnice. I ne prežderavaj se. Srce će ti puknuti, a ti si još uvijek mlada. Nije zgodno umrijeti prije vremena – zagugutao je kraj mog uha, i ja sam vidjela njegov oljušteni vrat i osjetila miris oštrog parfema razrijeđenog u alkoholu, pradavni isti miris osušenog, trokutastog, nadmoćnog tijela.

– Dlaka ti je na reveru – izgovorila sam smućeno, i on ju je pažljivo skinuo, poravnavajući i gladeći svoje odijelo.

– Dobar materijal vječno traje – zaključio je zadovoljno. – Više nema tako dobrih.

– Nema – potvrdila sam.

nema ničega
samo puni i prazni tanjuri
prazni i puni, prljavi i čisti

Ustala sam, deset znojnih, šištećih uzdaha i ja sam se ispravila. Teški koraci zalijepljeni uz zemlju, soba koja se okreće iz uznemirenosti. Omeđene kretnje u skučenom svijetu i sputane misli, već stare i izlizane.

– Ma, čega se ti to bojiš, sestričnice? – pitao je Arno Grebl na izlazu.

vidim svoje debele ruke omotane oko papirnatog
vrata
žilu nabreklu od krvi
i strah na tuđem licu
sebe se bojim
sebe
jedino sebe