Ah, ludnica | Sanja Pilić

UBOJICE PTICA

Vraćali su se u povorci, noseći mrtve ptice u rukama i osmjehivali se zlurado, kobno, a ptičje umorne i uplašene oči počele su dobivati onu nejasnu plavičastu maglu. Šiblje i listovi još su izgubljeno počivali u njihovoj kosi koja se kovitlala na vjetru, san je odnosio raznolika pera ptica.

Jan je išao posljednji: zaustavio se do mojih ramena i nejasno prošao rukom kroz zrak, oblizavši lagano usne:

– Otiđi.

Ostavio me na kraju ulice, izgubljenu u prljavštini pločnika i prepuštenu mirisu kestenova i praznini. Ptice su ponovno bile ubijene.

Jan i momci likovali su i upravo prebrojavali mrtva, mala tjelesa kada sam ušla u njihovu duplju. Oči, mnoštvo očiju, hladnih i uprtih u me – i htjedoh pobjeći, potražiti riječi i opravdanje.

Jan muklo i oporo prozbori:

– Dora.

Tijelo mi se prepolovi od straha i dodira njegova golema dlana koji se kruto spusti na moje rame.

– Ne možeš tu ništa učiniti.

Pogleda me kroz svoje stisnute i upale oči:

– One su mrtve. I sutra će biti mrtve.

Zatim poteže pogled prema hrpi ptica koje su ležale na sredini drvenog stola.

– Ni dokučiti ne možeš kakav je to užitak. Krila koja bešumno lete zrakom, lupetaju i onda pucanj i tiho gra, gra, i poniranje njihovih tijela kroz prostor, i tupi udarac koji se potom javlja.

Pogledah prestravljeno Jana, a njegove su se oči ljeskale i bivale sve otvorenijima, dok su zjenice nemirno počivale u mojima. Tada skine ruku s mojeg ramena i vrati se svojim utihlim prijateljima, prešavši prstima po vratovima hladnih životinja i osmjehnuvši se. Sjedoh na stolicu, posve u uglu i ugledah sva ta mlada i nadmoćna lica, u onom razvratnom raspoloženju pobjede, kako rukama udaraju po stolu, a ptice nemirno poskakuju i čine se načas živima.

Dino sa svojim nježnim, nemirnim licem trčaše po sobi i zaustavi se preda mnom:

– To uopće nije strašno, Dora.

Bacivši lagan i oprezan pogled prema mojim crvenim obrazima, okrene se na peti i odmahne rukom.

– Nije odista.

A onda me dotakne svojim malim, prašnjavim stopalom:

– Ali, otiđi ipak.

Dignuh se iz stolice i polako izađoh.

Jan se vratio kasno, smijući se bučno i drsko sjeo na krevet i otkopčavajući košulju promrsio:

– Nikad više, Dora.

Svoje tijelo ispružio je do mojeg i ja osjetih hladni dodir njegova mesa, pomislih na ptice i njihove žute kljunove.

Jan se podboči na ruku.

– Danas, danas me mrziš. I jučer i sutra, zar ne? I dok god bude kao sada. A bit će uvijek.

Osmjehnu mi se i lagano dahne u oči:

– Znaš, ti bi mogla graditi grobove. Male humke u kojima bi počivale ptice. Tamo u dvorištu pod drvetom.

Zatim se uvuče pod pokrivač i okrene mi leđa.

I učini mi se da vidim mala krhka tijela i izmučene sitne oči koje lebde i pogledah Janovo mirno lice, i znala sam da ne mogu pobjeći, a da će ptica sutra biti mnogo, mnogo.

Polako se iskradoh, noć je bila porazna, hladna: bojažljivo se osvrnuh i počeh kopati.