Ah, ludnica | Sanja Pilić

RASTANAK

Smrskana svjetlost ušla je kroz otvore roleta, jutro je svanulo, a on je čitao pismo: VRATI MI pisaći stol i stolicu, kožnati egipatski stolac, dvije deke, japanski drveni tanjur, pet jastuka, svijećnjak, bakrene zvončiće s Krete, rupčiće, bijeli kanistar od 5 litara, majice, knjige i cipele, i onu žutu haljinu s crnim, što je ostala. Ako ne vratiš u roku petnaest dana tužit ću te sudu. Lada.

BOŽE, VOLIO SAM ZMIJU. A dijete? Što je s djetetom? To ne piše. Pogledao je dječaka na fotografiji, zalijepljenog na zidu, mrlja budućeg čovjeka, manji od igračke, s naočalama, nespretniji od drugih, malo tupav, predebeo, što s njim? VRAĆAM TI PISAĆI STOL I STOLICU, SVE PONOVNO POPRAVLJENO I POLAKIRANO, I KOŽNATI EGIPATSKI STOLAC ZAKRPAN MOJOM VLASTITOM DESNOM RUKOM. Malog je poslala s vrtićem na ljetovanje, a onda odglumila odlazak, sve unaprijed smišljeno, i podstanarska sobica, nije imala hrabrosti da se vrati majčici, radije bi odletjela u deveti krug pakla, zna on to, I LOVE YOU, PUNICA, i naškrabala je to pismo, nervozno, a dječak je jučer poslao razglednicu, VOLIM VAS, tete su mu govorile slova, a on je pisao, nagnute glave, grbav, slineći iz usta, a ipak, to je bio njegov tekst, sjetio ga se tamo na pijesku uz more, bio je ponosan i crven od uzbuđenja kada je to napisao, i onda je još dodao ružicu. Jučer je dječak poslao razglednicu koja je stigla zajedno s glupim pismom, poštar ga je probudio u sedam, žurio se da podijeli penzije, dobro jutro, rekao je. PREPORUČENO, guska je poslala to PREPORUČENO, da bi mogla mahati potvrdom na sudu, LIJEPO SAM GA MOLILA, IMAM DOKAZ, A ONDA SAM BILA PRISILJENA PODUZETI SUDSKI POSTUPAK, vidio je lice kako joj se grči: vratite mi moje zvončiće s Krete.

OH, HVALA SUDBINI DA ON NIJE TAJ KOJI ODLAZI. U jednom jedinom trenutku izgubit će DRUGU OBITELJ koja ruje po njemu, dobronamjerno, rastežući dječaka kao most iznad prljave rijeke: NIJE TO SAMO TVOJ SIN, TO JE I NAŠ UNUK, I MI SMO TU DA SE BRINEMO O NJEMU, KRV NIJE VODA, čuje sitne, skvičave glasove koji se vesele, i vidi debelu ruku koja trpa medenjak u dječja usta. Izbjeći će i tri tete, TETE OD ŽENE, NE ZNAM KAKO SE TO ZOVE, okružene mačkama, psima, pticama i zlobom, sve će biti u redu, putovi će se konačno promijeniti, i on će im se samo prepustiti, dobro da je to učinila i tako proračunato nestala, ne ostavivši bol. VRAĆAM TI PET JASTUKA OD PERJA, UMANJENO ZA KOLIČINU PERA KOJA SU ISPALA DOK SMO SPAVALI, OKO DVA, TRI MALA PERA SVAKU NOĆ PUTA PET GODINA. Vraćam tvoje krpice. Život je na tekućoj traci, s vremenom kalupi zastarijevaju i pronalaze se novi. Vidio je kako njegovih trideset i dvije godine, kao roba s greškom putuju u ogromni plastični kontejner. Jedna po jedna godina, nanizane kao jeftine perlice, odlaze bez zvuka. AKO ZANEMARIMO STROJEVE. Pa, pa, mama! AKO ZANEMARIMO STROJEVE, OVO JE VIC BEZ RIJEČI. Vic s pismom. Obitelj je prvobitna zajednica. Pramajmunmuškarac i pramajmunžena i pramajmundijete na pradrvetu jedu prabanane. Pradijete ne vidi dobro, pa ponekad beskorisno zamahne rukom, ne uhvati žuti praplod, ali tu su praroditelji iz prethistorije, koji pomažu. To bi bila skica prapočetka. Crtež olovkom.

DANAS NE MORA IĆI MEĐU KOZE IZ GUNDULIĆEVE. Danas ne mora. Slušat će ploče cijeli dan. IZVOLI KANISTAR, ZASMRĐEN OD NAFTE, O YES, LORD! Klonirane žene sa subotnjim frizurama, privatni harem vrtnog patuljka koji je postao direktor, i gle: on u prozirnoj sobi sa slovima od letraseta na stolu, dizajner za pisma, memorandume i slično, dizajner ničega, s krivo isplaniranim životom. VRATI MOJ DIGITRON KOJI SI SLUČAJNO UZELA, ALIMENTACIJU IZRAČUNAVAJ RUČNO.

(U pomoć! Punica i punac su se svađali sa susjedima, svađali sa susjedima, svađali sa susjedima, uzimao sam ključeve, vraćao sam ključeve, posuđivao grablje, rezao živicu, pio i tukao se sa susjedima, lijevim, desnim, naprednim i nazadnim, punica je stajala u zaklonu i pljeskala ručicama, ja sam imao masnice po licu, a ona se okrenula mužu pogledavši ga mariner (mornarica) plavim očima i rekla u falsetu: Znaš, i on je kao i ti, budala. Što se ljutiš, dragi? Pa znaš da ja tako kažem iz milja.)

Ali dječak! Što je s dječakom? S tom smiješnom, nježnom individuom. ZAŠTO SU LEPTIRI ŠARENI, TATA? Osjećao je vlažan dlan u ruci dok su u čizmama gazili rijeku. – Rijeka je lijepa – rekao je dječak. – Lijepa je. Morao bi već naučiti voziti tricikl – dodao je dizajner. – Hoćeš li da sutra učimo? – Ne bih – odgovorio je dječak. Dizajner ga je pogledao i uzdahnuo. – Izvoli čokoladu – rekao je.

NARAVNO da su te napirlitane koze već izmeketale sve tračeve koji su stvoreni između noći i jutra, i da su gotove s užinom, između masnih prstiju dogorijevaju cigarete. Sigurno se pitaju što je s njim, JEL’ SE NALJOSKAL IL’ PAK IMA SVINJARIJE S OBITELJI, sve one razaznaju po drhtanju njegove donje usne dok šapuće na telefon, veli punica MOLIM VAS OTA, obično oko sedam ujutro, sedam i tri minute, i kao da čuje Vesnu kako se dere OOOOOTTTOOOO, ne gledajući uokolo, zna da ga nema ali još to PODCRTAVA – da i druge glupače vide – GLUPAČE KOJE SE CRTAJU, SVAKO JUTRO NACRTANA LICA – LETRASET LICA, uvijek isto pismo. Daleko od kaligrafije! U osam i dvadeset stiže vrtni patuljak u zelenom, takozvanom sivo maslinasto zelenom odijelu, jedva zamjetljiv, ponekad mu se čini da hoda u štiklama, ali to još nije provjerio, uspinje se po stepenicama i sjeda za stol od hrastovine. Žene s narisanim fizionomijama stoje pred prozirnim vratima, i jedna po jedna ulaze u SOBU GENERALNOG DIREKTORA, i odjednom strašno, strašno miriše kava.

VRAĆAM TI KNJIGE, pet komada raskupusanog Dostojevskog, 1 Tom Sawyer, 1 Tonček i Točkica, 22 slikovnice, Zane Grey 3 knjige, 1 dosadan Nabokov, 1 fantastičan Nabokov, expres-kuharica, Vaše dijete i vi i lektira za sedmi razred. Ali što je s dječakom? Dvije ogromne pikule uvećane naočalama, skoro nepomične, prljavozelene, usađene u mirno lice bez osmijeha, to je njegov sin zarolanih dokoljenki (gumice su popustile), udaljen od djece, nespretan i plah, ispunjen nevidljivim suzama, SAMO GA RAZMAZITE, rekla je doktorica, TAKVA DJECA TREBAJU PUNO LJUBAVI, i onda ga je dodirnula, a dječak to nije osjetio.

Oko deset zove Lada, HAJDEMO NA PIĆE, govori brzo, cvrn, veza je prekinuta, on hoda kroz tajništvo, komercijalu, računovodstvo, oprezno kao po žici, osluškujući ritam svojih koraka, ogledavajući se u staklu, strepeći da u odrazu ne ugleda ploveće micanje bokova, i da u kretanju vlastitog tijela ne primijeti taj ravnodušni uredski hod kojeg se boji. Ipak je tu sedam godina. Da je plovio po morima sigurno bi drukčije izgledao. Ovako, mješavina je sode-bikarbone i finog vina.

Lada mu se baca u zagrljaj s pet metara udaljenosti i krevelji se, ošišana kao muškarac, na četku, to je FRIZURA KIRURGA KOJI POPODNE IDE NA VATERPOLO kaže ona, i štipa ga, izašla iz arhive, iz tomova uvezane prošlosti, miriši na mlijeko i na ljubičice. Sasvim je drugačije napravljena od ostalih, kao strip u nastavcima, od različitih crtača. ALI BAKRENI ZVONČIĆI S KRETE koji sitno zvone su njezin pravi zvuk, zvuk sličan jecaju i stalno prisutan, zamaskiran vedrim tonovima, raznim stilovima i brzim rečenicama koje se izmjenjuju u sekundama. MALI SLIČI LADI čuje se kako govori naslonjen u ležaljci s narančastim jastukom, ispod suncobrana, gledajući kroz trepavice dječaka koji spava pokriven plahtom. PA TI SI SLIJEP, viču tri tete, obrezujući ruže. Ali on sliči na nju, nema sumnje, ona je na isti način odlijepljena od svijeta kojim korača, baš kao i dječak u zelenoj travi, koji, u stvari, lebdi. VOLIM VAS, napisao je. DA SAMO VIDIŠ TU RAZGLEDNICU: KAKVA KRASNA KVRGAVA SLOVA!

Lada pije sok, on lozu, vrtni patuljak izlazi iz rezidencije ispunjen vlašću, prsluk mu se naduo pa liči na purana, KAKAV PEDER! HODA KAO DA IMA PREHLAĐENE JAJNIKE kaže Lada brzo. VRAĆAM TI DVIJE DEKE, sjetio sam se kako si stajala na kiši u crnim čizmama koje su propuštale vodu, došli smo kući i tvoje su noge bile sasvim mokre, a mi smo BILI VRLO IZRAZITO SAMI, dječak je ostao na promatranju, SVOJE PROBLEME MOLIM VAS OSTAVITE KOD KUĆE rekla je referentica dok joj se lak sušio na noktima.

MORAM SE SABRATI. Preporučeno. Ona to misli ozbiljno. Jedan dio nje misli to ozbiljno. Čak je i našla sobicu. Odvukla je haljine i hlače, potrpavši ih u velike vreće (stol, stolica i jastuci nisu stali), KONAČNO MORAM BITI SAMA, ostavila je dječakove igračke, i nestala, punica je dahtala u stanu, GDJE JE LADA, BRINEM SE, NESANICA ME ISCRPLJUJE. MALO ČAJA S MEDOM, MOLIM TE, JESI LI ČITAO U NOVINAMA O DJECI KOJA SU IZGORJELA ZAKLJUČANA U SOBI?

KAD SE SAMO SJETI SVOJIH RASPARENIH ČARAPA i najozbiljnijeg lica koje govori: ne znam u čemu je problem ako je jedna tamnosiva, a druga svjetlosiva, to nitko ne gleda, a ŠTO MISLIŠ DA RADE TRIDESET I TRI GRACIJE, dok ulazi kroz staklena vrata, bulje u njegove noge, dabome. I NEISGLAČANE KOŠULJE, i prašnjave police s knjigama, i uvelo cvijeće u teglama, sve je to prošlost, dijapozitiv koji je pregorio u projektoru, pa se slika rastegla i postala mutna. Uglavnom to. A prije pet dana su išli na piće. A soba je već bila rezervirana. Plaćena unaprijed. I on nije znao.

SAMO DA SE OSAMIM, naravno njezina konstrukcija rečenice, otkuda sad odjednom ima potrebu za samoćom i za japanskim drvenim tanjurom, koji su htjeli pokloniti prvoj teti, drugoj teti, trećoj teti, i uvijek odustali iz jednostavnog razloga, jer je užasan. I skup doduše. Dobar za komisionu. Od čega kani živjeti? OD PLAĆE! PA, U TOJ POVIJESNOJ USTANOVI MISLE DA SU U SEDAMDESET TREĆOJ, A NE OSAMDESET DRUGOJ. Nije to kao hram vrtnog patuljka gdje se dijele viškovi koji ne postoje. Nema ništa strašnije od nezadovoljnih žena, zna on to. Mali političar, sjajnih noktiju, s cementiranim licem koje sakriva glupost, sagrađen od sluzi i površnosti, dobro prikriven iza RADNIČKOG SAVJETA, gomile haremskih ljepotica s amputiranim mozgovima, i on, na kraju ON, DIZAJNER u tom ravnopravnom mnoštvu. Više se ne poznaje dok pije lozu, traži iščezlu pobunu u sebi, ali ne nalazi ništa osim RAVNODUŠNE NELJUBAVI, kako bi rekla Lada. Misli na dječaka s golemim očima. Ne tiču ga se sindikalne nježnosti. I mrzovolja ga pritišće. To glupavo pismo. VRATI MI… Kao da ga je pisala punica. Trideset dvije godine koje putuju u otpad. Zar mu ta UROĐENA LJUBAZNOST nije samo štetila? SMIRENOST KOJOM JE SASLUŠAVAO DRUGE. Glupane, majstore i konobare. Ljubaznost! SMJESTA DA SI POSLALA MOJ DIGITRON!

Ali dječak! Napisao je VOLIM VAS, i zamrljao razglednicu, i može ga zamisliti kako dolazi, autobusom, između mnoštva nemirnih glava, njegova, malo pognuta, naslonjena na staklo, zamagljena od daha koji je nacrtan na prozoru, jedna debeljuškasta ruka, zgrčena, koja se diže i maše. Dječak, oznojenog čela i vlažne kose silazi niz stepenice, i širi dlanove u zagrljaj, i on ga čeka, sam, GDJE JE MAMA? – Doći će, odgovara nesigurno, i ne gleda na sat, ne žuri, već će se ona vratiti, bolje da stvari niti ne šalje, pojavit će se kad joj naraste kosa i reći ZDRAVO DEDEKI, ŠTO RADITE SAMI U TAMI, i on će opet čuti sitne zvončiće prikrivene smijehom.

A dječaka će odvesti u slastičarnicu i naručiti kugle sladoleda, ONU ZELENU, OVU BIJELU, OVU SMEĐU, TATA, i gledat će ga dok jede, i šutjeti, i uzeti bolovanje, PA NARAVNO DA SAM BOLESTAN – ŠTETA, ŠTETA, IMA TOLIKO POSLA (opet izmišlja, sigurno je netko u kancelariji), ALI ŠTO SE TU MOŽE, stavit će dječaka na ramena i šetati dugo, dugo, a kad dječak zaspi skinut će naočale s njegovog nosa (TREPAVICE ĆE SE NAGLO SMANJITI) i spremiti ih u džep od košulje sasvim, sasvim blizu svojeg nemoćnog, raznježenog i rasplakanog srca.