Ah, ludnica | Sanja Pilić

NOVINE OD JUČER

– Koliko ti je godina?

– Sedamnaest – rekla je Marike. Ispruženi čovjek dodirnuo ju je bijelim, tjestastim, pjegavim rukama. U novinama je pisalo “Veselite se ili se objesite” crnim slovima rimske kapitale, velikim jedan centimetar. U torbi je Marike imala proziran, istostraničan trokut i bijelu teku za geometriju s čudesnim formulama koje se sastoje od logičnosti i savršenstva. Faraoni su spavali balzamiranim snom, preparirani za vječnost i omeđeni pustinjom i nebom.

Marike je oblačila hulahupke. Bilo je glupo plakati. Neki je drugi čovjek čučao iza vrata, zelenih vrata. Osjećala je kako mu dah rosi kvaku. Opatice su snivale bezgrešne snove negdje u blizini, licima uronjene u štirak, čipku i tišinu. Sve su joj objasnili još puno prije zore ta dva blizanca, svaki s lančićem oko vrata. Da postoje samo oni i Bog u tom podrumskom carstvu dok vani pada snijeg, da su prozori dobro izolirani od buke, da je ulica dobro izolirana od krikova i da nema fajde vrištati, ni potrebe; sve je to jednostavno i lišeno zlih namjera. Nema ništa loše u dodirivanju i grubostima, djevojke to vole, valjda oni znaju, ne treba se pretvarati i cmizdriti, neće joj pomoći, zašto izigrava nevinašce u jedanaest navečer u njihovom podrumu? Sve, sve je dobro u životu. Zar ubojice ne pišu pjesme po zatvorskim zidovima i zar krvnici ne uzgajaju ruže u svojim urednim vrtovima? Sve ima dvije strane, nisu oni nikakvi monstrumi, samo se malo zabavljaju i sve će biti u redu, bolje da se opusti i prestane cviliti. Marike je oblačila džemper i stalno iznova čitala “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”. Ispruženi čovjek je sjeo i krevet je zaškripao. Baš kao i prije, isto.

– Sedamnaest! – uzviknuo je čovjek i bosim nogama potražio cipele. Čula je struganje potplata po betonskom podu. Vidjela je mačku koja oštri kandže na kori drveta i rasteže se na fotografiji u boji. – Kodak-color: Vaš color.

– Sedamnaest – ponovio je čovjek.

Marike je uzela torbu i teke i vidjela njegove velike šake koje pale cigaretu, i ćelu od tijesta, i vrat koji se nadimlje uvlačeći dim i bila je slobodna.

Iza željeznih vrata stajao je drugi, kovrčavi princ, podrumski princ s očima nenaviklim na svjetlo.

– Kako se zoveš? – upitala je Marike, dok je on trčao da joj otvori još dvoja vrata. Kako ih nisam primijetila, ta vrata, pomislila je Marike. Njegova sjena bila je zgrbljena, sitna i brza. Pa on je kukavica, prošlo joj je kroz glavu, ja ga se bojim, a on je kukavica. Lančić je poskakivao oko njegovog vrata i svjetlucao – i on me se ne boji, jer tamo postoji prijatelj koji čeka naslonjen na jastuk, pušeći cigaretu.

Sjena je uvukla ruku u džep od hlača i izvukla ključeve. Vrata su se odškrinula.

– Žarko, a možda i ne – rekao je drugi čovjek i žmirnuo, a ona je vidjela park prekriven snijegom. Bila je slobodna i oni se nisu bojali. Nije zvala u pomoć i nije se utopila. Imala je kolut za spašavanje oko struka, baš kao što je nekoć imala pupčanu vrpcu zamotanu oko nogu. Prošla je kraj crkvenih, zamagljenih vrata i vidjela opatice kako čiste oltar, prljav od sna. Mraz se zalijepio za drveće.

– Što da radim, što da radim? – pitala se Marike, pušući u svoje hladne, ružičaste, izgrižene prste. – Trebala bih jednu vruću, obilnu porciju nježnosti i nečije udobno naručje. Nemam baku, ni kanarinca, samo besplatnu kartu za tramvaj, u svim smjerovima. Smiješno mi je, smiješno i glupo. Još je mrak…

Marike uđi u telefonsku govornicu s razbijenim staklom. Zvala je preko rijeke, zvonilo je tri puta i onda se čulo probuđeno halo. – Nešto mi se dogodilo – rekla je Marike u sebi.

– Halo, tko je tamo? – vikao je glas ljutito.

– Nešto mi se dogodilo – šutjela je Marike.

– To je, možda, tvoja dosadna sestra? – rekao je glas i zakašljao se.

– Daj, ne govori tako. Jesi li to ti, Marike?

Pred Marikinim očima prolazili su tramvaji, osvijetljeni i topli, puni ljudi. Čovjek sa šeširom je imao vunene rukavice i jeo je sendvič, naslonjen na stup. Ispod pazuha je držao novine. “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”, pisalo je unutra, u tom jučerašnjem prošlom, noćašnjem izdanju.

– Jesi li to ti…?

Marike spusti slušalicu.

– Nešto se dogodilo? – viknuo je čovjek, a mrvice se razletješe ispred usana. On obriše lice rukavicom koju mu je isplela mama, još davno, kad su mu prsti prestali rasti.

– Nešto se dogodilo? – ponovi još jednom, gledajući je kosim, uskim očima.

– Ništa se nije dogodilo – rekla je Marike. – Nisam dobila vezu.

– Blijeda si i izbezumljena – nastavi čovjek skidajući šešir. Novine spremi u džep. U šeširu je pisalo Šeširi i kape A. Grgića. Čovjek izvadi zeleni, svileni šal iz šešira i počne ga omotavati oko vrata.

– Povraća mi se – reče Marike.

– Ništa to nije – odgovori čovjek. – Diši duboko. Zahladilo je. – On se nasmiješi. – Uskoro će svanuti.

Marike je stajala ne mičući se. Nije znala kamo ići. Imala je krive teke bez zadaće u torbi i cijelo jedno snježno jutro.

– Ovako je najbolje, tu stajati i čekati da mala kazaljka dođe na dva, a velika na dvanaest. – Oči joj se napuniše suzama. Nije ih ni primijetila, te suze koje klize bez jecaja i napora.

– Ipak se nešto dogodilo – reče čovjek. Vidjela je kako vadi jabuku iz džepa i kako je briše rukavicom. – Evo, jedi!

Novine su mu virile iz kaputa.

– Možete li mi ih pokloniti? – upita Marike pokazujući ih prstom.

– Od jučer su – on odgovori. – Od noćas.

– Znam – reče Marike i zagrize jabuku. – Ima nešto u njima što moram opet pročitati.

– Ah, gluposti – on odmahne glavom i pruži joj novine. Imao je smeđe rukavice sa žutim prugama i bijele manšete sa srebrnim gumbima.

– Idem – reče. – Onda, do viđenja – on se opet nasmiješi. – Jedi jabuke, ne čitaj novine i ne druži se s neznancima.

Marike klimne glavom. Gledala je njegova leđa kako odlaze i šal koji leprša, zeleni šal s tankim, zlatnim nitima utkanim u vjetar, znala je da je rano i da škola još ne počinje, da ne treba telefonirati, a da u novinama, na srednjoj strani, crnim slovima rimske kapitale, u jednom jedinom redu, vrlo uredno, vrlo čitljivo piše “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”.