Ah, ludnica | Sanja Pilić

VEČERNJI VLAK BR. 302

Vidjela sam crveno svjetlo, krajičkom oka vidjela sam crveno svjetlo, razliveno kao krv, treperavo kao crveni plašt pred rogovima razjarenog bika – a tvoja ruka leži u mojoj, malena i meka: ti spavaš s glavom u mom krilu, poluotvorenih usana i znojnog vrata, ti spavaš svoj posljednji san skvrčenih nogu, novine leže na tvojim uskim, sklupčanim bedrima, a ja vidim crveno kako vijori poput zastave.

Mi smo putnici u odlasku, mi smo neidentificirani leševi u katastrofalnoj nesreći, raskomadana tijela slomljena u baršunastom naslonjaču prvog razreda, mi smo kratkotrajno sjećanje i užas, a tvoja ruka je u mojoj, tvoja djetinja ruka, prozirna, bez pigmenta, tvoja ruka je u mojoj još jednu kratku sekundu. Mi smo prošli kroz crveno u najvećoj brzini, ti i ja, usnula i budna, u susret našoj rasutoj budućnosti: ja čekam da se razbijemo u tisuće komadića, da izgorimo kao papir, a ti spavaš. Ti spavaš, a tvoja nježna ruka je u mojoj; ti si zaštićena, pretvorit ćeš se u dim prije nego li se probudiš. Prošle smo kroz crveno svjetlo, ti i ja, uvaljane u baršun prvog razreda, kraj prozora. Prošle smo kroz crveno, a tvoja ruka je u mojoj ruci.