Ah, ludnica | Sanja Pilić

SUSRET

Nestvarno ispružena, blijeda, prozirna ruka, hrapavih jagodica i okruglih noktiju, s iscrtanim žilama, s tri nedužna, raštrkana madeža, posuta kovrčavim dlačicama, ispružena ispred mene, srdačna ruka, pokraj površine plavog platna, košulje u ruskom stilu s kragnom koja sakriva vrat, na trgu, ispod jata golubova koji su zamračili nebo, kraj sata i kioska i tramvaja, jedna ruka u preklopljenom i podignutom rukavu, bez prstena i ogrlice, bez brazgotine i flastera, u zraku koji kao da je ispunjen razlomljenim staklom, jedna ruka i jedno pitanje postavljeno deset godina prekasno:

– Kako si?

– Dobro – savršena riječ bez značenja, ja primam raširene prste u zagrljaj i stišćem ih čvrsto i dugo. Trudim se rukovati ljudski, dodirnuti dlanom to tuđe meso izbačeno u prostoru, malo ovješeno u mišicama, odlijepljeno od tijela, nametljivo, pulsirajuće, neželjeno i napokon, zaboravljeno, još tako davno.

– Dobro, zbilja si dobro? – pita gromada od čovjeka unoseći mi se u lice, lagano pognute šije traži iskrenost u izrazu zaustavljenom između prodavaonice i stana, u očima koje ga više ne prepoznaju, u namjerno prijaznom dodiru: čeprka kao kokoš po mojim neurednim borama, vrebajući uski, čvrsti, ušiveni trag patnje u kojem će ugledati svoj vlastiti, sitničav rukopis. Držim njegovu ruku u svojoj, ljubavnički dvosmisleno i osvetoljubivo. Neka vjeruje u ono što vjeruje: da ga nisam zaboravila.

Prešao je trg kao u filmu, mašući glomaznim šapama, izbacujući noge muški, osvajački i uspješno, brzo ali smireno, ne požurujući, odmjereno, poput zavodnika s filmskog platna, u plavoj košulji koja ležerno leprša oko krupnih, jedva malo opuštenih, čvrstih mišićavih bedara, opasan debelim, vojničkim pojasom. Smijao se cijelih tridesetak metara dok je prilazio, otkrivajući zdrave, dimom obojene zube; koračaj po koračaj hoda po pravilnim četverokutnim kockama, i razvaljena usta su se približavala ispunjena smijehom, dok se nisu sudarila s mojim uskim i, u jednom trenutku, hipnotiziranim licem.

Zar on nakon toliko zaboravljenih godina šeće po gradu na isti, prepoznavajući način, nadmeno, gledajući me erotsko-lupeškim pogledom, odmjeravajući me iz daljine, sa skrivenom mišlju u glavi: sudeći po njezinom izgledu, ona me cijelo vrijeme čekala. A ja, na žalost, posjedujem izgled vjerne, pomalo odsutne osobe, izgled koji ne govori o meni, nešto kao glumački kostim, sitnu glavu, pravilan profil, razmaknute oči sa spuštenim kapcima, usta povijena prema dolje i spremna da izgovore molbu ili pjesmu, umornu kosu, pjegavu kožu, nepravilne zube, uglavnom lice meni nepoznate i strane žene. Izbjegavam se gledati u ogledalo jer me previše iznenađuje činjenica da se drukčije osjećam nego što izgledam. On je, međutim, sličan sebi, krupan na neki seljački, nabit način, preplavljen zadovoljstvom i nekom iskonskom požudom čovjeka iz spilje. Kod njega je ljubav slična nasilju, a nježnost bolu. Uglavnom on je onakav kakav izgleda, malo životinja, malo čovjek, malo kamen, malo drvo.

– Drago mi je da ti je dobro – raskomadane riječi izlaze iz njegovog grla, izvučene iz utrobe, mukle, opasne kao poledica, dvoznačne i intimne. Ja držim tu blijedu, užarenu ruku, izvađenu iz ramena i tresem je histerično, iskazujući tobožnju prostodušnost, a on stoji kraj mene kao veliki majmun, šireći usta poput harmonike.

– Ti se ne mijenjaš – kaže zagrcnut od čuđenja.

– Ja se ne mijenjam – mislim – ali te ne volim više – i držim podmuklo taj komad mesa u svojoj ruci. Htjela bih ga osvojiti sada kad mi do njega više nije stalo. Ali i on je lukav. On me i dalje neće. Ili hoće, ali u istoj, zanemarivoj količini od prije deset godina. Polako ispuštam tu surovu šaku u plavoj košulji.

– Žuri mi se – lažem odjednom.

– Opet izmišljaš izgovore – kaže, i čini mi se da osjećam prezir u načinu kako izriče riječi.

– Dobro, ali ne možemo ovako stajati na trgu – čujem se kako govorim.

Odlazimo u kavanu, a najbliža kavana je naša kavana, s fontanom u sredini i ogromnim akvarijem umjesto zida. U nas bulje ribe s umjetnim očima, sjedimo na neudobnim stolicama od skaja, njegova ručerda leži na keramičkom stolu, vrećice sa šećerom, uljem i ocrtom složene su kraj moje noge – to šuškanje najlona kada se pomaknem podsjeća me na bježanje.

– Uvijek se toliko raznježim kad dođem u P. – priča bjelosvjetski čovjek, prirodno priljubljen uz moju butinu, dodirujući me svojim vlažnim dahom. – Ali ne bih se mogao više vratiti, ono je svijet organiziranog kaosa, ali ovdje… čak ni to, ni blizu…

Gledam to široko, zadovoljno lice kako izgovara fraze za novinarke, umišljeni slikar crknutih golubova i polupanih flaša, mrtvih, zaista mrtvih priroda, i mislim kako moja glava manja od čiode, moje oči sitne kao prašina, posjeduju neku neželjenu blagost, onu istu nenamjernu zanesenost, kao i prije. Kako izgled može varati! Moja su usta poluotvorena u divljenju. On priča o slikama kao o ženama. Mršave, plave, dosadne, crne, dlakave, strastvene, znojne, naježene, suhe, pogubne, neprimjetne, neuredne, smeđe i crvene.

– Imao sam izložbu prije tri godine, ovdje, znaš li?

Njegova lavlja griva dodiruje ramena i ja se sjećam labirinta ulica kojima sam prolazila nadajući se da ću ga sresti, da ću naići na ispruženu, bojom umrljanu ruku, ispruženu i osamljenu. Ni pozivnicu nisam dobila, ni riječ, kao i uvijek do tada, jedino koktel šutnje i zaborava. A sada sjedi kraj mene, rukom je obgrlio moja ramena i šapuće. Baš te ne volim, mislim, i to je tako jednostavno. U galeriji, stajala sam odjednom nenadano sretna vidjevši golubove u kanalizaciji, prozore sa čašom vode i suho rublje, lagane, plošne slike, površne kao njegov dodir. Nekako proračunato emocionalne. I kao da sam se tada vratila u stvarnost. Sva sjećanja koja sam imala, postala su dosadan, zamoran i hladan kič.

– I znači, sretna si? – kaže, gledajući me lukavo, i ja osjećam toplu, čvrstu, nasilnu butinu kraj svoje. Želim ga, skrivajući pogled i ne odgovarajući na pitanje, želim ga gotovo gurmanski, kao odrezak s gljivama, razumno i bez strasti. Da sebi udovoljim, da ga probam, da ga se napijem kao dobrog vina i okupam se u njegovom znoju kao u moru, ne drhteći više od čežnje. Eto, to želim. Ali moje se misli ne vide, i tako ispadam pametnija, i on postaje pametniji, i konobarica, i cijela kavana. Samo ono što se vidi, to se vidi. I ono što se čuje, to se čuje.

– Sretna sam, ako je moguće tako reći, a da nije naivno. Nisam više svoj neprijatelj, mislim da je to mnogo. I sasvim dovoljno…

Lijep čovjek, čini mi se, lijep na brutalan način, kao nevrijeme, malo zastrašujuće ali kratkotrajno, kao munja koja osvjetljuje nebo, tako nekako, ispija svoj džin-tonik s kolutom limuna i gleda u čašu. Odjednom mi se riječi koje jedva iznalazim čine besmislene, prazne, nepotrebne. Na kraju krajeva ne tiče me se medvjed što sjedi do mene. Zašto moram uopće razgovarati? Poznavala sam ga, pa što? I što me se tiče taj proizvođač industrijskih veličajnih djela, taj običan stroj koji pakira gulaš u aluminijsku ambalažu, bez zastoja, bez misli, pokrenut unutrašnjim kompjuteriziranim porivom. Nikakvo loše raspoloženje ne dopušta mu da odloži kist i očajan tumara od jednog do drugog zida, nesretan zbog nemoći koja ga paralizira i baca u invalidska kolica. Ne, njegova su remek-djela nastala u dubokom smrzavanju, u najhladnijem dijelu duše, gdje srce, više-manje, nalikuje na biftek. Ali moje oči su još uvijek zanesene. I moja usta otvorena. I tijelo zalijepljeno uz njegovo. I vidi se ono što se vidi. A to je moje dobro, pitomo lice. I čuje se ono što se čuje. Neke, sasvim uobičajene rečenice.

– Imam u dvanaest dogovor – kaže on, i skače odjednom, kao opečen, a ja na trgu, kroz prozirni okvir kavane vidim sat. Petnaest do dvanaest. Gotovo je zaboravio. Tijelo mu je pogrbljeno dok vadi novac iz džepa, i možda sasvim malo vlažno ispod pazuha. Zanio se, ali mora požuriti.

– Molim vas. Džin-tonik i sok od rajčice. Izvolite. Hvala. Oprosti što žurim. A tvoje vrećice, tvoje vrećice…? Tako mi je drago da sam te sreo. Ne možeš zamisliti. Imaš li telefon? Ah, kako jednostavan broj. I ti si jednostavna. Nazvat ću te.

Izašli smo iz kavane trčeći.

I onda opet, ruka. Ruka u podne, ispod svjetlosti bez sjene, malo nervozna, u mnoštvu drugih ruku koje nose mreže, torbe, koje pale cigarete, miluju se, pozdravljaju se i guraju, jedna bijela ruka u ruskoj košulji, otkrivenog lakta, nemirna, dodirnuta na trenutak i ispuštena.

– Požuri, tramvaj će ti otići.

Vidim je kako se klati u odlasku.

A ja idem kući. Polako.