Ah, ludnica | Sanja Pilić

OPOROST

Oporost, bijela, protegnuta preko lica i udova, u očima, u slini – navlaženim usnama, svugdje, teška, ljigava i pukla, kretala se dotičući me svojim zacakljenim zubima, i ulazila u me, donosila svoj smisao i darivala mi nategnutu kožu vrata i ukočenost prstiju.

Dolazila je i kao bol u trbuhu; neprobavljena, zgusnuta, uništavala bi utrobu i ranjavala osmijeh pretvarajući ga u razjapljenu grimasu. U početku bih je obično osjećala na trepavicama, koje bi se počele lijepiti međusobno, a zatim bi ulazila u nosnice i stiskala ih vapeći za prostorom.

Šutjela je.

U sumornoj praznini moje sobe ona i nije mogla pronaći riječi; postojala je samo misao i dugi niz dasaka koje su skrivale svod i odvratno škripale dok bi padala kiša.

Obišavši prazan ormar i razbijeno posuđe unišla je u moj krvotok i tu se zaustavila. Osmjehnuta zbog sjedinjenosti tijela i sebe, lagano je prodirala dublje, dublje, a pri tom je njen osmijeh bio sve razvučeniji i vedriji. Uživala je, istiskujući iz lica boju i ostavljajući sive mrlje, koje bi se povećavale čim bi njeno cerekanje bilo glasnije.

Kad bih sjedila okružena ljudima, ona bi se pretvarala u laganu sjenu oko očiju, a usta je ispunjala šutnjom, povlačenjem i porazom. Nije živjela. Jednostavno se rasprostirala i kružila po meni. Napinjala je moje tijelo i skrivala se pod njim.

Ležeći u krevetu često sam pomišljala na to kako da je se otarasim. Palila bih svijeće i gledala se u zrcalu, želeći da stvorim osmijeh i da naboram vrat. Nije mi uspijevalo i ona je lukavo nasmiješena ostajala i dalje u meni, razarajući i šuteći.

Dok sam šećući razmišljala o svom ukočenom licu upoznala sam Magdalenu. Prirodna, s usnama koje su živjele i laganim borama ispod očiju, oduševljavala me i činila zavidnom.

Bojala sam se njezinog razdraganog, snažnog smijeha i pokušala je slijediti. Međutim, i tada sam bila ona ista, nategnuta maska i Magdalena je otišla mahnuvši i obećavši da će pisati.

Od tada bol u želucu nije prestajala, tinjala bi i razbuktavala se, a ja sam postajala sve umornijom. Nisam se više opirala.

Pomirena s njenom pobjedom, probudila sam se jednog jutra, bol više nisam osjećala, a prsti su mi počivali na trbuhu, doticali naboranu kožu. Nisam se začudila, osjetila sam olakšanje i počela sam se luđački smijati zbacivši sa sebe pokrivač i rastrgavši košulju.

Njen nestanak je bio istinski, moje tijelo je mlohavo visjelo, ali ona više nije postojala.

Obuh brzo cipele i izađoh na ulicu koja je vrila i izgubih se u masi.

Tu noć sam plesala pripijajući svoje tijelo uz razne neznance, ne stideći se svojih jadnih butina i osušenog lica.

Kad sam se vratila, soba me dočekala prljava, tamna, nepoznata i osjećala sam onaj stari miris truleži i tegobe.

Pobojah se. Ponovno osjetih bol u trbuhu, neizdrživu, jasnu i iskonsku. Ljigavost dopuza do vrata i zaustavi se u grlu.

– To je od večere – promrmljah i napih se vode.

Potom legoh u krevet, ispružih se, a para vrela poput lave razvali utrobu, da bi se zatim umirila, dok su moje oči i dalje iskolačeno zurile u tavanicu.